Pjesme za ljubitelje westerna

Damir Radić, Lov na risove, Meandar, Zagreb, 1999.

Za prosječna hrvatskog čitatelja poezija je danas gotovo apstraktna imenica. Moderna hrvatska poezija još je i marginalniji pojam. Hrvatski moderni pjesnici uglavnom su se pojavljivali na stranicama književnih časopisa jer široka publika (pa tako i izdavači) dosad nije bila osobito zainteresirana za hrvatskoga pjesnika. No, stvari se mijenjaju. Za početak su Branko Čegec i Miroslav Mićanović u »Quorumovu« posebnu izdanju iz 1995, prigodno naslovljenu Strast razlike, tamni zvuk praznine, pokušali na donekle sustavan način prikazati suvremena pjesnička strujanja. I iz površnoga je prečitavanja tog izdanja evidentno da i osamdesete i devedesete u Hrvatskoj obilježava širok raspon pjesničkih tema i tehnika te izrazita individualnost pa im je teško naći zajedničke nazivnike. U nekom bi se širem kontekstu moglo reći da ta poezija pripada u okvire postmodernizma, da je naglašenije društveno i politički angažirana te pod znatnim utjecajem raznih drugih (ne)umjetničkih medija — ponajprije glazbe i filma.

Damir X

U takve se suvremene pjesničke tokove tzv. »generacije x« sasvim sigurno uklapa i Lov na risove — prva zbirka Damira Radića. U njoj, osim toga, možemo prepoznati još neke pojave karakteristične za većinu novijih poetskih radova — izrazitu anglofonsku orijentaciju pjesničkih tekstova te snažan utjecaj američke književne i filmske tradicije. U Radića veza s filmom nije nimalo slučajna, niti je rezultat trenutačne potrošačke fascinacije, jer se njegovo ime do sada ponajprije vezalo uz filmske časopise u kojima od 1990. objavljuje brojne tekstove o hrvatskom i američkom filmu. Osim američke filmske poetike na njega su, kao i na čitavu mlađu literarnu generaciju, snažan dojam ostavili i neki od kultnih književnika — Jack Keruack, Richard Carver, kao i poezija Charlesa Bukowskog i Michaela Ondaatjea. Međutim, Radić se u Lovu na risove ne bavi samo tokovima moderne Amerike, nego velik dio njegovih pjesama prožima vesternska tematika, dakle — Divlji zapad, kauboji, Indijanci i američki način života.

Sama je zbirka podijeljena u pet nejednakih cjelina i obuhvaća pjesme nastale u cijelom jednom desetljeću — od 1987. do 1998. Najveći je broj pjesama u prve dvije cjeline, a uglavnom su okrenute američkom suvremenom životu i to najviše njegovim ružnijim stranama — od pedofilije (Nekih godina u Friscu) i pljački banaka (Bijeg) pa do ubojstava i rasizma. Ostale pjesme tog dijela povezuje određena tragična nota, bilo sasvim neposredna kao u Six more months to the graveyard (Još šest mjeseci do groblja), bilo putem neostvarenih ljubavi i čežnja. Iako se sve bave prilično teškim i ponekad gotovo brutalnim temama, u njima je izrazita osjećajnost i naglašena povezanost osoba. Izdvojene Nikad ne znaš što ti život nosi i Čekala je znak najizrazitiji su primjeri snažne ironije i kontrasta koji Radić koristi kako bi istaknuo jaz u američkoj kulturi — između velikih mogućnosti za sve te često bezrazložna i stalna nasilja. Naizgled središnje mjesto Radićeve zbirke zauzimaju dvije prave kaubojske pjesme. Dvodijelna Kazna za oholog pukovnika u podnaslovu nosi i pravi moto s Divljeg zapada: »Osveta je moja, ja ću je vratiti«. Druga, Obmanuti šerif, ambiciozna je camp-poema na trideset i dvije stranice nastala u razdoblju od devet godina. To je kaubojska balada o klasičnom sukobu odmetnika i zakona, ali iz ipak malo odmaknute perspektive, jer ovdje šerif nije uvijek pravedan, niti odmetnici sasvim zli. Naravno, kao i svakoj baladi, ni ovoj ne nedostaje doza tragične ljubavi i smrti. Netko bi možda tu poemu prepoznao kao interpretaciju naše vlastite suvremene zbilje, odnosno kao metaforu prema kojoj je novac jedina stvarna moć. I tu bi ova zbirka sasvim dobro završila i bez The end.

Osjećajno je dojmljivo

Iako ni nakon čitanja naslov Lov na risove većini čitatelja ne daje odgovor na klasično pitanje »Što je pjesnik htio reći?«, svakako efektno asocira na Radićevu preokupaciju — američki Zapad. Ono što možemo zaključiti jest da je Amerika jednako opasna koliko i puna mogućnosti, tolerantna i uskogrudna, jednostavna i uzbudljiva — u svakom slučaju puna suprotnosti, ali najviše okrutna. I koliko god Amerika bila daleko od nas i našega trenutka, nemoguće je ne truditi se prepoznati ga u Radićevim pjesmama. No, nakon brojnih sličnih hrvatskih, kanadskih i američkih interpretacija te zbilje, danas je hrvatskom čitatelju zanimljivije prepoznati te trenutke ili prepoznati samog sebe u Splitu, umjesto u Friscu i u Marku ili Dariji, umjesto u Murrayju i Aly. U svakom slučaju, Radićeva je poezija najdojmljivija kada je osjećajna, pa gotovo i na tragu feminističke senzibilnosti. To je najočitije u jednostavnim pjesmama bez mnogo detalja poput Halloween. U drugim nas slučajevima njegovo namjerno gomilanje brojnih motiva i »šokantnih« detalja može gotovo i iritirati. Naravno, najsnažnija je pjesma u zbirci kaubojska balada o obmanutom šerifu u kojoj je Radić uspješno stopio svoje bogato filmsko iskustvo i pjesnički senzibilitet stvorivši jedinstveni hrvatski poetski vestern koji ni obožavatelje Sama Peckinpaha neće ostaviti ravnodušnima.

Jelena Gluhak