Ordeni i psovke

Ordeni i psovke

»Neću politiku u moju butigu«, jedna je od najpoznatijih rečenica domaće dramske produkcije. Izvađena iz konteksta, ona zaista jest dar građanskom društvu, borbi za demokraciju i prava životinja, kao i raznih alternativnih skupina. Ubačena natrag, a sagledana izvana, od autora, preko glumca koji je izgovara, do dijalektalnih, pa onda i regionalnih netrpeljivosti, ona gubi na snazi.

O kojoj se točno butigi radi, i o kojoj i kakvoj politici, nije previše važno, sve dok se svađa oko idealnog vlasništva unutar jedne zgrade, stanarskog reda i mira s jedne, te kazališnog pogona s druge strane, ne rasplamsa do međusobne mržnje koja se može usporediti samo s neprijateljskim osjećajima zakletih političkih protivnika (u još razvijajućim okolnostima). Ne samo Hrvatima urođena netrpeljivost i etiketiranje, kao i niski udarci javno izrečenih kvalifikacija, pa i prijetnji, obilježili su dakle premijeru Shakespeareova Hamleta Glumačke družine Histrion u subotu 15. srpnja.

Zbog nesređenih odnosa unutar zgrade u dvorištu Ilice 12, koja je podijeljena između onih koji bi, zbog naravi posla, željeli, pa čak i proizvodili nemir i onih kojima su tlocrtno isti kvadrati jedino mirno mjesto na svijetu, u Histrionskom domu i oko njega te je subote planuo verbalni rat, iako ni oružana lokalna čarka nije bila daleko. Gašenje svjetla, ne kao u Vraninu gnijezdu nego kao u čuvenoj kremi, nije bilo razlog nego posljedica, pa su stanari glumcima odlučili zagorčati premijeru vapijućim nacionalnim šlagerima i kasnonoćnim bušenjem zidova, inače zabranjenim svakim, pa i Kućnim redom.

Reakcija najhistrionskijeg od Histriona bila je promptna, kako simbolična — obrednim kićenjem odlikovanjima prije »odlučujućeg boja« (»Navik on..., ki...«) — tako i verbalna, u kojoj se, naravno, s problema kvadrata prešlo na članske iskaznice, vlast ovu i onu, pa i onu prije, pa onda opet ovu sada. Histrionskom je epizodom i saga o transkriptima tajno snimanih vrpci dobila još jedno poglavlje, a nove se i neotkrivene trake tek očekuju.

Za dodjelu prostora mjerodavne institucije gradske vlasti, kao i Gradski ured za kulturu, drže se po strani, osuđujući podjednako i stanare i Histrione, a rasplet storije o tome kako »bratja prodaše Zlatka« očekuje se najesen. Uspješno je dogovoren zasad tek mirni (!?) nastavak Histrionskog ljeta.

Igor Ružić