Nikad se ne sastaj s čovjekom u moru

Nikad se ne sastaj s čovjekom u moru

Bilo je razdoblje anticiklone, početak lipnja, i iz mora su već provirivale glave kupača. Tako je i jedna žena, čak štoviše, još u drugoj polovici svibnja, redovito odlazila na more, crkvu svoju. Ritual se sastojao od nekoliko jutarnjih kava s mještanima u »Liburniji«, čistom ugostiteljskom objektu, s neoskvrnućem starog, austrougarskog stila. Posebnu draž davala su ulja na platnu izrađena vještim potezima C. Franka i neobična dosjetka na lijevom dijelu praga — gomila kamenja između kojih su provirivali ružičasti cvjetovi, takozvani zvončići.

Mnogo kave poticalo je rad probavnih organa, tako da bi se žena nakon »Liburnije« vraćala u svoj apartman, brzo ulijećući u malu prostoriju gdje su i carevi išli pješke, potom bi se otuširala, odjenula badekostüm, veliki crni ručnik prebacila preko jednog od ramena, i ta radnja uvijek je u njoj izazivala sjećanje na djetinjstvo, kada je s Tomislavom, Marinkom i Sašom odlazila na gradsko kupalište... Sunčane naočale nije voljela nositi. Iako su joj se u kutovima očiju počele stvarati male, samo njoj vidljive bore. Već je prešla tridesetu, ali kozmetika joj je bilo strano područje. Za nju je to bilo gubljenje vremena, međutim na utjecaje raznih medija nije bila sto posto imuna, te posegne u ladicu noćnog ormarića u kojoj je sinoć sasvim slučajno pronašla tester-vrećicu neke kreme protiv bora. Upotrijebi je s nadom da će joj, ako ništa drugo, osvježiti sljepoočnice, međutim oxybenzon, prema nekom laičkom osjećanju po pitanju kemije, bio je opasan sastojak te čudesne kreme i izazvao proširenje ženinih očnih kapilara. One su se zacrvenjele, a bijele se očne jabučice orosile. Žena tiho jaukne i ispere oči čistom vodom. Koja se u ovom dijelu svijeta još mogla piti iz slavine.

Provjerivši dva puta je li zaključala vrata apartmana, uputi se prema moru. Taj put uvijek je bio nadasve zanimljiv. Male i velike kamene kuće, crepovi na pomalo naherenim krovovima, krivudave stube, geranije u jarkim crvenim i ružičastim bojama mazno su padale s prozora na osunčane zidove. Volte, kale, mahovina. Sve nekako maleno, pa naslagano da bude veliko, usko i visoko, a onda opet prozračno, s brojnim mogućnostima hladovine, sjene i otkrivenih, sunčanih, ugodno toplih zakutaka. Žena se voljela izlagati suncu... pa recimo, kao škorpion u pustinji, a voljela je i tu veliku slanu vodu o čijim je ljekovitim svojstvima čitala u djelima posejdonista. Jedino čega se bojala bili su morski psi. Neki su govorili da je to iracionalan strah, međutim, ona je bila čvrsto uvjerena u vjerojatnost da za ponekim većim brodom koji uplovi u riječku luku može doći i poveći morski pas. Bijela morska psina. Jednom u dvadeset godina. Ili više puta. I da baš ona bude žrtva. Ili bilo tko. Baš zbog nepromišljenosti. Nepoznavanja zemljopisa i teorije vjerojatnosti. Stoga, plivala je uglavnom uz obalu. Tu i tamo bi se otisnula dalje, ako bi vidjela da su drugi kupači bolja meta. — Splash, splash!

U prvi mah ona pomisli da more žešće nego inače ljubi obalu, no onda ugleda nečiju stražnjicu u crnim kupaćim gaćicama kako pluta na površini, a iz dubine je dolazilo bulp, blub, blub... Tada to biće izroni žedno hvatajući zrak i ona uvidi to je muškarac, u ranim četrdesetim godinama, preplanuo, plavih očiju. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, malo kovrčava, a uzgojio je i nešto brade. Dubokim ali ne zastrašujućim glasom, kakav bi možda mogao imati Posejdon, on reče da se školjka koju je izronio sve rjeđe nalazi u Jadranskom moru. Boje na školjci prelijevale su se od plave do zelene, pa opet natrag, od zelene do plave. Kao što su bile i njegove oči, svetačko plave.

— Za tebe — reče i zapliva kraulom pedesetak metara, zatim zaroni nekud iza stijena.

Ona se dvije minute trudila da ga ponovno vidi.

Sljedeći dan

Ženu je kopkao misterij ronioca. U svakom činu svakodnevice javljala bi se slika neznanca, ili bi se čuo njegov ugodan glas. Čak je i maštala, pri čemu bi se plašila sebe same i zaključila nekoliko puta kako ima previsok niveau aspiracije.

Negdje oko 14 sati ponovno ga je srela. U moru, na istom mjestu. Ovaj put su nešto duže razgovarali. Uglavnom o duhu i duši, prirodi, svijetu, bogu... Kada je sunce zašlo, izađu iz vode. Koža na njihovim udovima bila je bijela i smežurana, a usnice plave, drhtave. Ona se umotala u ručnik, a kako su joj zebli jajnici, skine kupaće gaćice. On je upita bi li se našli večeras? Ona reče da. On se zauzvrat samo nasmiješi, i to prilično čudno, te kao da nije već nekoliko sati bio u vodi, onako modar i promrzao ponovno skoči u more, izroni tek dvadesetak metara dalje, mahne joj, ponovno zaroni iza stijena i bilo je uzaludno tražiti ga pogledom.

Došavši »kući« žena uvidi da se nisu točno dogovorili gdje ni kada će se naći. Odluči poći na noćno kupanje. Ta valjda će se naći u moru kao i dosad, a ako je večeras, to znači aproksimativno od 125 nadalje. Impulsi misli su se rojili: a) on je čovjek njezina života, b) samo ljetna avantura, c) on nije s ovoga svijeta, d) on je serijski ubojica, e) on je morski vuk, f) on je nekakav morski đavo, g) on je čovjek koji je spoznao sebe sama, h) mogla bi s njime provesti ostatak života, i) ...ima nešto... Neki od tih impulsa rasli su i pretvarali se u svojevrsne opsesije, stvarajući u ženi oscilirajuće osjećaje. U jednom trenutku nađe se između sna i jave, u kratkom razdoblju ugleda mnogo vizija. Nešto vani lupne i ona ih nažalost sve zaboravi.

Navečer se uputi prema plaži. Šetalište je bilo osuto svjetlom lampi na secesijski izrađenim postoljima. Kraj omiljene klupe s mnoštvom također secesijskih zavijutaka, ona se zaustavi i sjedne, jer zapravo nije bila sigurna što čini. Htjela je porazmisliti o svemu, međutim mozak je bio blokiran i nije preostalo ništa drugo do činiti. Just do it kočio se natpis na majici Kineza koji se u tom trenutku divio osvjetljenju na Fontani di Trevi.

More je bilo nekako prijeteće, a kofein jutarnjih kava još je u njezinu tijelu producirao iracionalne strahove. Uto se kao iznebuha pojavi svjećarica, polako, neznatno brujeći motorom, a ribar je stajao na pramcu želeći uloviti jadne srdele u jatima. Elementi te iznenadne slike činili su se kao neko posebno svemirsko biće, koje sporo prolazi kraj jednog senzibilnog ženskog bića s planeta Zemlja kao opasnost, ali koju će ona uspjeti prebroditi kao što su to uspijevali junaci »Blakeove sedmorke«.

»Opasnost« je prošla i žena se spusti do mora. Sjedne na ručnik u lotus-položaju i zameditira. Nakon nekoliko minuta začuje šumove. To je bio on, neznani istražitelj podmorja, zapalio je svijeću i sjeo. Rekao nije ništa. Na zidu u blizini pojavile su se dvije krijesnice.

— Prvi put da se nalazimo na kopnu — prozbori ona.

— Kako ne bismo prekinuli tradiciju, mogli bismo ući u more... Sigurno je ugodno i toplo — odvrati on smiješeći se i skinuvši se dogola skoči u more.

Ona učini isto i prvi put u životu osjeti kako je to biti gol u moru. Njezini mišići su se brzo oslobađali napetosti i životnog stresa, ona počne disati plivačkim ritmom praveći vješte pokrete rukama i nogama, zaranjajući povremeno glavom tik ispod površine, uzimajući kroz nos slanu vodu, a zatim je bučno izbacujući. On je plivao delfin-stilom povremeno se zaustavljajući i pazeći na nju. Gledali su se i glasno smijali. Kao djeca.

Lagano se preporađajući, ona zastane kraj jedne stijene, zatim se odgurne od nje, ploveći u transcendenciju. Prolazeći kroz neobična stanja svijesti, ona jednostavno postane jedno s morem. Uljuljkavala se u vodi te velike maternice, sklupčavajući se u položaj fetusa, zatim istežući tijelo na površini, ponovno roneći do dna dotičući kamenje i morske trave, čineći piruete i druge figure, ispuštajući zrak od kojega su se stvarali simpatični mjehurići nestajući put zvijezda. Zatim je ležeći na površini slušala more kako govori morskom tišinom i postajala tišina sama.

Opijena, blažena, nekako se vrati u realnost ne zanimajući se za vrijeme. Bogovi su joj dali malo sreće, no nisu dopustili da je trajno osjeća. Uvukoše je u vakuum totalno zastrašujuće realnosti. Osjećaj samoće i straha preplavio ju je brzinom za koju formula v=s/t nije vrijedila.

— Heeej...! — uzvikne ona slabašno, tražeći pogledom čovjeka. — Heeeej! Gdje si? — poviče ovaj put jače, no njemu ni traga. Zaplivala je, ovaj put čak vrlo daleko od obale, ronila, vikala »hej« i malo se zasramila što mu ni ime ne zna, zaplakala nekoliko puta, ljutila se na njega, na sebe, pračakala se u plićaku, ponovno plivala u dubine, ronila, vikala, plakala, a zatim nakon nekoliko sati iscrpljena odustala.

Deset godina kasnije

— Ej bok...! — pozdravi Andrea intonacijom iznenađenja.

— Bok... — odzdravi bolesnica.

— Kako si? — nepotrebno upita Andrea.

— Nikad se ne sastaj s čovjekom u moru... — reče slučaj br. 1234 i prođe pokraj znanice kao da ne postoji. — Nikad, nikad se ne sastaj s čovjekom u moru... nikad... nikad... s čovjekom u moru... hihihihihi... blub, blub, buuu...

Tihana Sovilj