Neuvjerljivo i dosadno

The Story of Us, SAD, 1999, režija Rob Reiner, scenarij Alan Zweibel i Jessie Nelson, fotografija Michael Chapman, uloge Bruce Willis, Michelle Pfeiffer, Colleen Rennison, Jake Sandvig, Rob Reiner, Rita Wilson, Tim Matheson

Tijekom osamdesetih Rob Reiner uvrstio se među najuglednije američke filmaše naslovima kao što su Kad je Harry sreo Sally, Ostani kraj mene, Princeza nevjesta. I početak devedesetih bio mu je uspješan zahvaljujući filmovima Misery i Nekoliko dobrih ljudi. Ono po čemu je Reiner bio specifičan u odnosu na većinu ostalih istaknutih režisera tog razdoblja jest odsutnost prepoznatljivih tematsko-stilskih konstanti te gotovo demostrativno izbjegavanje demostriranja vlastitog svjetonazora, dakle odrednica po kojima su sljedbenici tzv. politike autora dogmatski određivali tko je, a tko nije filmski autor. Reiner je režirao u velikom žanrovskom rasponu — od debitantskog rokumentarca Ovo je Spinal Tap, izvrsne parodije rock dokumentaraca, preko humorne drame u vudialenovskom stilu Kad je Harry sreo Sally i filma nostalgije Ostani kraj mene, do pustolovne fantazije Princeza nevjesta i trilera Misery, a njegove je filmove bilo teško ili nemoguće povezati po onom dubinskom ključu autorske kritike koja je uvijek pronalazila nekakve zajedničke motive, vrste likova i odnosa i slične poveznice u različitim filmovima istog autora. Premda svjestan Reinerovih kreativnih ograničenja, bio sam mu sklon upravo stoga što je svojim primjerom dokazivao koliko je neprimjereno formulaično poimanje autorstva te da je bitna kreativnost kao takva, a ne ostvaruje li se ona u dosljednim svjetonazornim ili stilskim modusima. No dalji tijek devedesetih, obilježen filmovima North i Ubojstvo iz zasjede, bio je za Reinera pravi fijasko i u umjetničkom i u komercijalnom pogledu, u čijoj je sjeni ostala uspjela šarmantna romansa Američki predsjednik.

Posljednji Reinerov film Naša priča trebao je biti prekretnica u vraćanju na nekadašnje pozicije, a filmska pričalačka koncepcija s muško-ženskim parom u središtu, koja je mogla prizvati njegov prvi hit Kad je Harry sreo Sally, te glumački par snova — Bruce Willis i Michelle Pfeiffer — činili su se više nego jakim argumentima za to. Međutim američka je kinozarada bila slaba, a kritika podijeljena: većina je film ocijenila odveć oscilativnim i u cjelini neuspjelim, dio je bio uglavnom zadovoljan, a izrazita manjina čak i oduševljena. U svakom slučaju, Reinerov povratak ovaj put nije uspio.

Film, konstantno miješajući sadašnje vrijeme i niz raznovremenih fragmenata prošlosti, pripovijeda priču o bračnom paru (Willis i Pfeiffer) s dvoje djece (Rennison i Sandvig) koji se nekad jako volio, ali je nakon petnaest godina braka došao u slijepu ulicu iz koje se jedinim izlazom čini razvod. Reiner u prvom, boljem dijelu filma uspostavlja osnovnu intonaciju — sjetno dramsku (mnogo joj pridonosi odlična glazba Erica Claptona i Marca Shaimana) s odgovarajućim humornim začinom. Međutim, što radnja dalje odmiče, odnos dramskog i humornog postaje sve neprimjereniji, s vrhuncem u uvođenju blažih oblika grube komike, pri čemu je dobar primjer sekvenca sa samim Reinerom (glumi Willisova najboljeg prijatelja), u kojoj on filozofski objašnjava Willisu odnos privida i zbilje tako što mu tvrdi da ne postoji guzica, nego samo proširenje na vrhu nogu (usput mudro i originalno objašnjavajući da stvari nisu crne ili bijele, nego sive).

Drugi znatan problem filma je pretjerano utvrđivanje gradiva. Reiner i njegovi scenaristi imaju prečestu potrebu da se po nekoliko puta vraćaju na određeni uzrok supružničkog razilaženja, svađa i otuđenja, odnosno da ga ilustriraju s prevelikim brojem prošlosnih fragmenata, što remeti ritam, nepotrebno razvlači naraciju i unosi dosadu. Konačan udarac dolazi na svršetku, kad Michelle Pfeiffer spašava bezizlaznu situaciju uvidjevši, odjednom prosvijetljena, kako je Willis ipak dobar čovjek, njezin pravi prijatelj, otac njihove djece, s kojim je toliko toga zajedno prošla, čovjek koga poznaje bolje od ikog i koji nju najbolje poznaje i tako dalje i tako dalje. Ne samo da je takav obrat neuvjerljiv čak i u kontekstu dramaturgije i psihologije ovog filma te tipičan primjer patetičnoga holivudskog lažiranja zbilje, nego, zahvaljujući glumi Michelle Pfeiffer i Reinerovim uputama za tu scenu, žanrovski posve dezorijentira (kao uostalom i neka ranija mjesta u filmu, s čim je u vezi prije spomenuto skretanje iz humorne drame u grublji oblik komike). Pfeiffer naime scenu započinje na tipično patetično-sentimentalan način, no za monologa ona poprima, namjerno ili ne — nije lako reći, upravo parodijsku intonaciju poentirajući jedan od ključnih problema Priče o nama — žanrovsko kolebanje između humorne drame i parodije/satire. Načelno riječ je o spoju koji je teško uspjelo izvesti, a sasvim je sigurno da Reineru to nije pošlo za rukom, ako je uopće znao kakve su mu namjere.

Usprkos svim ozbiljnim prigovorima (može se spomenuti i drastično promašena sekvenca kad Willis ode na večeru s Reinerom i njegovom ženom i prolupa — pri čemu Willis daje sasvim isforsiranu glumačku izvedbu — da bi se nekoliko trenutaka kasnije savršeno staložen pojavio pred ženinim kućnim vratima), nisam sklon onim kritičarskim procjenama koje Našu priču drže izrazito lošim filmom. Ima naime u tom djelcu i vjernih prikaza napetih, vehementnih ili nelagodnih situacija u kojima se zatječu donedavno najbliži, a sad međusobno distancirani ljudi (npr. kad smišljaju sitne izlike da bi telefonom nazvali jedno drugo, nesposobni priznati da im onaj drugi nedostaje, a pri tome im uvijek panično nedostaju riječi kojima bi održali konverzaciju), ima i nekoliko doista duhovitih mjesta (npr. kad se Willis i Pfeiffer pretvaraju pred djecom da je među njima sve u redu), u svom nezanemarivom dijelu film se ipak gleda s lakoćom i zanimanjem. Stoga na skali od 1 do 5 jedna klimava minus trojka (-3) nije pretjerana ocjena.

Damir Radić