Neurotik vs. junak

Neurotik vs. junak

Trag razlike koji se pojavljuje između hrvatskog Hamleta iz 1994. i ovoga iz 2000. ima duboku brazdu. Jer dok je Juvančićevo čitanje tipično štrebersko biflanje jednog te istog, Vitezov je, pa onda i histrionski Hamlet, još jedan obrat fortune, moderniji i jači, bez obzira na pogreške

Radost zagrebačke publike nakon ukazanja Hamleta i nije mjerljiva pravim kazališnim kvalitetama, nego prije emotivnim izljevima ili pak aparaturom jedne od onih zaumnih podznanosti, kakva bi recimo bila sociologija kazališta. A kakva li je tek sreća kada se isti lik ukaže čak dva puta, jednom u nacionalnoj kazališnoj kući, prispodobivoj po ministarskim mjerilima osrednjoj rafineriji, a drugi put u Histrionskom domu!

U neku ruku nažalost, oba su zagrebačka Hamleta obilježena (trajno) populističkim nasrtajima, različitog predznaka, ali gotovo jednakog intenziteta. Pojava Gorana Višnjića, sad nasreću, po ozbiljnosti pristupa i nastupa u svakom je slučaju kvalitetniji i zdraviji događaj od nedavnog ukazanja Gabrijele Spanic, no u kronikama će ostati zabilježeno kako je gledalište Hrvatskog narodnog kazališta u ovoj sezoni samo jednom (točnije dva puta) bilo ispunjeno do, pa i preko, posljednjeg mjesta.

A zašto? Ne zato što je Višnjić talent bez premca, niti zato što je ova predstava na bilo koji način posebna, vrijedna, intrigantna, zanimljiva... nego zato što se na kazališne daske spustila zvijezda s malih ekrana, i to iz američke serijske produkcije, koja je još, čudna li čuda, i naše gore list. I zaista, pošto su nam nogometaši posustali, pa gnjave s novcem, razuzdanim životom i svađama s klubovima kojima su trebali pronijeti korijensku nacionalnu slavu, Višnjić je dobro došla alternacija. Uza sve to, naravno, i dobro izgleda, a i kao što se ubrzo pokazalo po njegovim reakcijama na kritike — pr(a)va je glumačka zvijezda. Primadona.

No, Hamleta i dalje muči isto pitanje, s onim čuvenim »ili« koje u sredini mjeri i ljude i vrijeme, i tjera ih na različita, ponovna čitanja dalekoga šesnaestostoljetnog klasika. Zato je Hamlet pročitan još jednom, u glumačkom kazalištu glumaca, gdje je glumac i glavni i sporedni lik.

Histrioni s njim takvim traju već 25 godina, pa neka im je sretnih još toliko, možda baš i ne istih takvih. Ovoljetna premijera spomenute glumačke nakupine, nažalost, neće se tako lako zaboraviti, ali ne zbog razloga kazališta kao metafizičkog ili stručnog pojma, nego onih koji se vežu isključivo uz zgradu samu. Pa i stanare. Ipak, Hamletu ne treba pakovati što ga ne ide.

Slobodna obrada

Nasuprot parnjaku, histrionski je Hamlet ogoljena, pa opet tkivom zaogrnuta kost. Dramska radnja, i svi rukavci kojima Shakespeare puni svoje komade, podižući si, danas slobodno možemo zaključiti, potpuno uspješno spomenik postojaniji od mjedi, u histrionskoj je obradi shvaćena vrlo slobodno. To znači da je dramaturg, obrađivač i redatelj Zlatko Vitez dopustio sebi u Shakespearea intervenirati raznoliko, nikad do kraja razriješivši čuvenu dvojbu, u neku ruku i Hamletovu, pa i hamletovsku, između snage pera i mača.

Takvom preradom, iz teksta se drame izbacilo valjda nepotrebne suptilne igrice u kojima se dobro u zlo pretače, a ostavljene su samo krupne scene zadanih motiva, iznad kojih je, u ultimativno interventnoj mori, moglo na velikom bijelom zaslonu iznad scene pisati Ljubav, Smrt, Ludilo i slično. Rosencrantz i Guildenstern tako su izbrisani, Fortinbras je samo prolaznik, a Klaudije — lakrdijaš. Naravno, središnji je lik sam danski kraljević, no ono gdje se Vitezu obrađivanje isplatilo bilo je, teško je priznati, na glumcima.

Koristeći se samo epizodom mišolovke namijenjene kralju koji to po prirodi nije, u Vitezovoj režiji glumačka, zabavljačka, možebitno histrionska družina, na hrvatskoj etno-sceni poznatija kao Cinkuši, postaje aktivnom kulisom, s neizbježnim pitanjem »A tko će nas/nam platiti?«. Specifična kazališna vizura Zlatka Viteza osvijestila je zabavljače preslikom stvarnosti, općenite i vrlo konkretne istovremeno, dakle pokazujući glumačku sudbinu od svjetala pozornice do nestanka kad se ista ugase. Baš koliko je oku i uhu ugodna općenita komponenta, toliko je rogobatna ona privatna, u kojoj se druga najveća personifikacija Histriona, Žarko Potočnjak, tuži na sudbinu glumaca koji su, eto, odnedavno »zabranjeni i izbačeni i s pučke pozornice, tu gore«. Naravno, tu gore odnosi se na Opatovinu.

Obrat fortune

Da je obuzdavanje apetita ili pak suzdržavanje nabujaloga nadahnuća ponekad korisno, u ovom je slučaju odavno nepotrebno, pa i beskorisno govoriti. Ipak, Vitezu se mora priznati da je prvi dio histrionskoga Hamleta solidno, čak mjestimično i vrlo dobro čitanje Shakespearea, razlomljena i nepotpuna tijeka. Goran Grgić kao Hamlet ispunio je korektno svoju zadaću, dajući kraljevskom očaju nepatvoreni urbani stres, tek na trenutke ne potpuno kontroliran, pa njemu također pripadaju zasluge za spomenuto kvalitetan prvi dio predstave.

U takvom Hamletu, stoga, pravi Hamletov partner nije Ofelija Bojane Gregorić ili Horacije Alena Šalinovića, nego Prvi Glumac, pa je možda trebalo još više naglasiti upravo taj, najzanimljiviji odmak predstave — suradnja i razumijevanje među ljudima koji svoju glumu, zvali je mi licemjerjem ili ne, razumiju i prihvaćaju. Naravno, ta je uloga dodijeljena Žarku Potočnjaku, koji je za ovu priliku navukao, svjestan takva odnosa, preozbiljnu masku koju mijenja tek igrajući, u mnoštvu epizoda, veseloga grobara.

Glumački ostatak histrionskoga »Hamleta«, Polonije Danka Ljuštine, Gertruda Dubravke Miletić, Laert Franje Kuhara ili Glumica glasnogovornica Mije Begović upravo su onakvi kakvi trebaju biti, jednostavno — pučki. No, bolji možda ni nisu mogli biti na naizgled zastrašujuće velikoj, no zapravo skučenoj i nefunkcionalnoj dvokatnoj sceni Histrionskog doma.

Trag razlike koji se pojavljuje između hrvatskog Hamleta iz 1994. i ovoga iz 2000. ima duboku brazdu. Jer dok je Juvančićevo čitanje tipično štrebersko biflanje jednog te istog, u HNK-ovoj, dakle zatvorenoj verziji ogoljelo i od finalnih topova (nakon kojih smo se u Dubrovniku »onih godina« pribojavali dobrosusjedskoga nekazališnog odgovora), Vitezov je, pa onda i histrionski Hamlet, još jedan obrat fortune, moderniji i jači, bez obzira na pogreške. Naime, jakim glumcima i doslovnom režijom (sjedi, lezi, širi ruke, patos...) dubrovačka je predstava namjerno, ali prejako fokusirana na »dobrog, lijepog« kraljevića koji je, slatka baštino, poput »breze među bukvama«.

Goran Višnjić, samo naizgled sam među lavovima, zapravo od prve scene ima potporu gledateljstva, pa je moralni pobjednik čak i prije negoli mu se obrati imenjak senior. Naprotiv, Grgićev je Hamlet odbojni neurotik, nepristojan i ciničan, bez romantične geste, slomljena stasa i (leprozno) ošišane glave. Grgićev pogled nije prvobitno tragičan, prije je okrutan, i u tome leži njegova snaga nasuprot Višnjiću.

Vitezov, pa onda i Grgićev (ili možda obrnutim redom) Hamlet jedan je od luđaka od kojih se sastoji »izglavljeni svijet«, koji ne podnosi sulice sudbine, pa ih i sam zabija, ponajprije u sebe. No, od Višnjića se tako nešto ne očekuje. Stoga, iako glumačkom postavom Juvančićev Hamlet nosi teško dostižnu premoć, Histrionski je zanimljiviji, nažalost, ne zbog onoga što jest, nego zbog onoga što bi mogao biti. No, biti neće biti. Ili ne biti.

Igor Ružić