Naivnost i ljepota plesa

Naivnost i ljepota plesa

Nekoliko lijepih koraka ili pokreta može osmisliti i pokazati svatko, no dokle god se ne osjeti potreba da se ljudima nešto prenese ili kaže, nema smisla koreografirati

Već je postalo uobičajeno da nas festivali osim uvidom u stvaralaštvo stranih umjetnika redovito iznenade i upoznaju s radom hrvatskih umjetnika koji žive i uspješno stvaraju u inozemstvu. Novopokrenuti festival plesa i neverbalnoga kazališta što je službeno otvoren prošli petak, 21. srpnja 2000. u San Vincentu u Istri predstavio je višestruko nagrađivanu plesnu umjetnicu Mašu Kolar. Po završetku Škole za ritmiku i ples u Zagrebu te studija na plesnoj akademiji u Bruggeu u Belgiji, Maša je najprije članica AXAS Dance Company u Vintherturu u Švicarskoj, nakon čega prolazi audiciju u Dresdenu, gdje ostaje šest godina. Kao članica ansambla Dresdenskog baleta Maša uglavnom surađuje sa Stephanom Thossom s čijim ansamblom 1998. odlazi u Kiel.

— Dolazak u Kiel za Stephana Thossa značio je novu stvaralačku motivaciju. Istodobno, oči plesnih kritičara budno su iščekivale njegove nove projekte. Prvi put on ima vlastitu kompaniju i zajedno s njom vrlo agresivno, s velikim ambicijama, počinje raditi. Izlazi premijera za premijerom, a kako nas ima samo osamnaest i svi radimo sve, samo je jedna postava plesača. Taj intenzivni rad vrlo se brzo isplatio, dodijeljena mu je nagrada »Deutsche Theaterpreis« u Münchenu prošle godine, što je dobrodošla financijska potpora u daljem radu. Slijedi ponuda Thossu da u sezoni 2001/2. bude direktor baleta u Hannoveru, što je opet veliki skok naprijed jer je Hannover veći grad, a sam ansambl, ima brojnije članstvo. Iskreno se nadam da će i nas, svoj ansambl povući za sobom gore.

Čime se predstavljaš u Istri na festivalu?

— Dva su komada, oba plešem sa Zoranom Markovićem, svojim kolegom još iz Dresdena, prvi se zove Mak, Mohnblume, na glazbu Gustava Mahlera, njegov klavirski kvartet koji je napisao u šesnaestoj godini. Muzika je predivna, na trenutke vrlo slatka, a ponekad opet potpuno isječena, istrzana. Takva je i koreografija, priča o ljubavnom paru koji se čini sasvim normalnim, dok je njihov intimni odnos postao apatičan, dosadan i izobličen. Oni se nisu u stanju razići i u jednom trenutku jednostavno odluče ostati i dalje zajedno. Nakon toga izvodimo još jednu koreografiju — Bellolus, isječak iz većeg djela koji je parodija na operne dive. Ja plešem dio iz Carmen a Zoran izvodi O sole mio.

Uloga plesnih festivala?

— Vrlo je velika i bitna. To je jedina mogućnost da se susretneš s ostalim kompanijama i koreografima. Rad u jednom kazalištu zatvoren je krug jer kazališta uglavnom nemaju novca da dovode koreografe izvana, pa postoji opasnost da se ansambl razvija samo u jednom smjeru. Osobno jako rado posjećujem festivale.

Zašto te dosad nismo vidjeli niti na jednom domaćem festivalu?

— Oduvijek sam se željela predstaviti Zagrebu i pokazati ono što radim i u što vjerujem. Pokušavala sam na sve moguće načine dogovoriti gostovanje posredovanjem Biennala, Tjedna suvremenog plesa, Kulturnog centra, no do sada mi to nije uspjelo. Pretpostavljam da se nismo uklapali u programske sheme festivala ili u danom trenutku nije bilo dovoljno novca.

Kako bi ti opisala svoj plesni izraz, odnosno ono što radi ansambl u kojem plešeš?

— Za Stephana Thossa kažu da je dalje razvio njemački ekspresivni ples, Ausdrucktanz u suvremenom smislu, iako mi koristimo jako mnogo klasičnih i modernih elemenata. Klasiku treniramo svaki dan i za mene je klasičan balet esencijalan. Ne kažem da se s modernim tehnikama ne postižu rezultati, no ja osobno još nisam pronašla tehniku koja bi me toliko pripremila. Pri tome mislim na klasični balet bez ruskoga kiča. Od treninga očekujem da me ugrije, smjesti, da mi postavi prvu i petu poziciju, da znam gdje sam, a to mi daje balet. Za Stephanove koreografije trebam čiste skokove i pružena stopala, a s klasikom najbrže dolazim do traženih tehničkih rezultata.

Što nedostaje u Zagrebu?

— U Zagrebu nisam nikada ozbiljno radila, no za moga kratkotrajnog angažmana u kazalištu Komedija plašila me neprofesionalnost i promatranje plesa i života od plesa kao hobija. Ne znam kakve su težnje u Zagrebu danas. Dobivam premalo informacija, no čini mi se da nedostaje publike za suvremeni ples, a sama suvremena umjetnost uvijek se smatrala alternativnom i marginalnom. Čini mi se da nakon premijere u Zagrebu više ne bi bilo publike. S druge strane od plesa se mora moći živjeti.

Što dolazi nakon plesa?

— Pedagoškog rada se bojim, mislim da bih činila iste greške koje sam zamjerala svojim pedagozima, eventualno bi me zanimao rad s profesionalcima. Asistirati nekome poput Stephana Thossa bila bi jedna od mogućnosti. U ovom trenutku mislim da je bitno da sam profesionalno zadovoljna. Što se koreografije tiče, mišljenja sam da ima jako mnogo loših i malo dobrih koreografa i još jedan loš koreograf društvu nije potreban. Nekoliko lijepih koraka ili pokreta može osmisliti i pokazati svatko, no dokle god se ne osjeti potreba da se ljudima nešto prenese ili kaže, nema smisla koreografirati. Vrlo sam kritična i u lošoj koreografiji mogu izolirati kvalitetnog izvođača. Posljednje što je mene oduševilo bila je predstava Paula Leithfooda, koji radi sa NDT II. Ono što me u njegovih nekoliko koreografija očaralo i donijelo mi nešto novo jest jednostavnost, naivnost, ljepota plesa i samoga ljudskog bića.

Što tebe najprije potakne na ples?

— Muzika. Najprije muzika, zatim priča, a onda sve ostalo. Bez obzira na koreografiju. Postoji glazba koja mi se svidi i ona koja uopće ne dopre do mene. Kroz glazbu mi dolaze vizije. Tek nakon toga dolazi pokret. Isti je postupak i kod Stephana Thossa, odatle i naša uska suradnja. Inače bi teško interpretirala njegove ideje. Mnogo mi je tu pomogla i ritmička škola jer u njegovu plesnom jeziku ima jako mnogo dijagonala, mnogo Labanove tehnike. Ono što mi je eventualno nedostajalo osnova je klasičnog baleta. Ima još nešto što sam ponijela iz Zagreba, a to je otvorenost i veliki apetit prema svemu novom, to mi je dalo početni entuzijazam zbog kojega sam ostvarila sve dosad. Još me mnogo toga zadivljuje. Radoznale oči i radoznao duh — to je jako važno.

Razgovarala Olivera Međugorac