Navigacija
Matica hrvatska
Izdavaštvo
Zbivanja
- Najave
- Izvješća
- Mladi glazbenici
- Filozofska škola
- Komunikološka škola
- Medijski susreti
- Knjižara
- Galerija
EU Projekt
Vijenac 167
Književnost
Na vrh jezika
More: Utopija
Nakon petoljetke čekanja Robert Perišić piše poeziju u laganom ljetnom điru
More: Utopija
Nakon petoljetke čekanja Robert Perišić piše poeziju u laganom ljetnom điru
Robert Perišić (Split, 1969) danas se prije doživljava kao književni kritičar, prozni i dramski pisac negoli kao pjesnik, premda mu je prva objavljena knjiga Dvorac, Amerika (SC, 1995) zbirka poezije. Ta zbirka izašla je u literarno nevrijeme, u firmi koja je sve samo ne izdavač, pa nije ni čudno što nije bila jače zapažena izvan stručnih krugova. Cehovske su pak kolege Perišićevu poeziju uvrstili u sve relevantne preglede poezije devedesetih. Ljeto je pak jedina neobavezna poveznica svih ovdje uvrštenih, odreda novih, pjesama.
Prva Perišićeva zbirka Dvorac, Amerika, u okviru koje je objavljen i najuspješniji camp/špageti ciklus Kosti konja, nudila je fino disperziran urbani nomadsko melankolični senzibilitet, uz okus hlapljenja zbilje pred njezinim medijskim umnošcima pomalo ŕ la Baudrillard. Vjerojatno odatle potječe taj dojam didaskaličnosti, sažetih, nabačenih slika, ambijenata i scenerije, koji su, iscrpljeni, potrošeni, uglavnom odslužili svoje. Nadalje, u Perišićevoj poeziji česta je fascinacija tehničko-tehnološkim motivima povezivim s futurističkim menijem. Unatoč očekivanoj temperamentnosti i tempiranosti tih motiva ova poezija kao da pripada povijesti duga trajanja. Tako i doslovce — duga trajanja. To je poezija koja svojom miksturom nježnosti, otuđenosti i ironije vrijedi i idućih ljeta.
Kruno Lokotar
| Utopija sladoled morski psi nudizam obitelji & potpuno ludi mladi ljudi kao Suzi, Dalibor, Leo i Thomas More naranča (kotrljanje) ravno, ravno džipovi u pijesku, pivo Visoke staklene čaše bljeskaju na suncu snima se reklama djevojčice leže mlijeko ah... uzdasi vampira More je, onih godina, davno prije Yesterday, kad se planirala ta trgovina, bio državni kancelar | minimum moja draga i ja na terasi sanjamo duhove more nešto govori u sebi i nebo je čisto, mračno naš automobil ispred kuće radi na minimumu radi ništa se ne vidi evo čitavu noć sanjamo golubove i katedrale kao da nismo bili komunisti i, zašto bi nekoga pitao? Isus sjeda u naš automobil i nijem vozi cijelu noć meni je podne zakon tad me zovu mobitelom ustajem ništa ja ne vidim od svjetla jer sam gotički tip a on popravlja retrovizor prstima prolazi kroz kosu i pita stopere koji idu u Frisco Zabok Lyon nitko ne ide u Korenicu i pita ih zašto smo tako siromašni? njegov mozak radi radi bilo tko to može vidjeti naša djeca rastu i odlaze na cestu ispred kafea Charlie na stotine ljudi zagleda u motor našeg novog automobila i govore, pljujući |
| žena je umirala polako u njemu žena je umirala polako u njemu nije dobro opisivati njene oči nizovi žarulja uz obalu, restorani koje je kasnije pomela soldateska žena je umirala polako, kao radij, i zalasci su lijepi, ozbiljni iznad grada koji je izgrizla memorija novi život govor radija u praznom stanu pod jalovim oblacima zaustavljenim na fotografiji dok zastava vijori žena je umirala polako nije odgovarao na pisma progonjen izložbama pasa, držanjem šampiona, lajanjem brojeva odselio se nekoliko puta mržnja bez objekta izgrizla je njegovo tijelo, konstrukciju i okvir lutke, kiša, kablovi, najlonske vrećice, sunce, dom možda more žena je umirala polako zureći u Jadran zalasci bijahu divni, ozbiljni, kao krv u vodi | kad progovorimo kaže da ima šampon od kokosa kaže da je dobar kad stisne bocu učini cccccccc i izađe na ruku preko telefona kaže i ništa gleda kroz prozor razmišlja o težini u nogama gleda televiziju nikad se neće ubiti, iako ovo nema smisla čita stare novine vidi što je sve to bilo da, bilo je, trebalo je tada biti apsolutno odsutan biti stvarno daleko uzdahne ali običan čovjek si to ne može priuštiti tek jednom godišnje u vlaku čita krimić noću u hotelu novi zavjet (o njemu sve najgore) sve što mu dođe pod ruku čita ponekad nas sve spominju ni tada ne pišu dobro no kad progovorimo zajedničkim jezikom sve nestane |
| dojke pepeljasta svjetlost kroz dugu kuću pada na umjetne dojke kao prašina »još spava« šapuće sestra koja je trebala biti porno star bolesni snovi u temperaturi ruka, očaj Hawaii na njegovoj košulji »danas mu je puno bolje« kaže tamo u tubi iza zidova pod plafonima voda u čaši stoji mirno dužina posjekotina kao prozor, papir hlepi poeziju i ova se oziva kao neprijatelj | Klikni za povratak |
