Molim, samo bez grižnje savjesti

Molim, samo bez grižnje savjesti

Peru: Versunkene Kulturen/Peru: Potopljene kulture, Kunsthalle Leoben, Austrija, 11. ožujka-5. studenoga 2000.

Sam naslov izložbe, pogotovo radi li se o pokušaju sustavna prikaza određene kulture, društvene zajednice ili povijesnoga razdoblja, mnogo govori o početnom stajalištu njenih tvoraca i poruci koju pokušava prenijeti, pri čemu romantičarske ideje o rekonstrukciji i njezinu predstavljanju, za što su muzejski izlošci svojom konkretnom materijalnošću i čvrstim agregatnim stanjem neosporno idealan oblik komunikacije, nisu rijetke. Dapače. Spomenuta vrst izložbe također često služi, svjesnom ili nesvjesnom namjerom autora, stvaranju određenih stereotipa predstavljene kulture ili pak produbljivanju i očvršćivanju već postojećih. Tako nam leobenska izložba brojnim i pažljivo odabranim eksponatima dobavljenim iz južnoameričkih muzeja nudi prikaz peruanskih kultura u doba prije španjolskih osvajanja te tijekom najranijeg razdoblja usporednog života pridošlica sa starosjediocima, a na početku spomenuti naslov koji tamošnje i ondašnje kulture naziva potonulima kao da sugerira njihov prirodni nestanak. Katastrofičan, ali ipak prirodan. Peruanske kulture, međutim, nisu nestale u nekom velikom potopu nakon nezapamćenih oborina ili izljeva rijeka iz korita, niti su tijekom potresa jednostavno bile sravnjene sa zemljom; bile su izbrisane hordama civiliziranih europskih osvajača koje su, željne zlata i brza bogaćenja, nekoliko puta prohujale uzduž i poprijeko zemljom imućnih divljaka ostavljajući iza sebe palež, smrt i bijedu. A ustrajavanje autora izložbe na ratobornosti, okrutnosti, pa čak i religijskoj izopačenosti Peruanaca predeuropskih vremena kao da na neki način, istina prešutno, pokušava opravdati ili čak dati legitimitet zvjerstvima osvajača, sugerirajući da su peruanski starosjedioci ionako bili navikli na krvava razračunavanja i česte sukobe.

Od keramike do metala

Izlošci su ponajprije kategorizirani prema vrsti materijala od kojeg su izrađeni, da bi svaka od tih izložbenih cjelina bila podijeljena u podskupine određene pripadnošću pojedinoj kulturi. Početak izložbe prikazuje keramičke nalaze, koji su najvećim dijelom sačuvani kao grobni prilozi. Tako je, primjerice, u selu San Jose de Moro, gdje se prije tisuću i pet stotina godina nalazila elita kulture Mochica (100. g. prije Krista-750. g.), kao i kulture Wari i Lambayeque iz istog razdoblja (no s glavnim sjedištem u Tucumeu), godine 1991. gotovo slučajno otkriveno arheološko nalazište na kojemu su iskopani bogato opremljeni grobovi dviju visokih svećenica, koji su bili prava podzemna nastamba: svećenice su, uz još dvije mlađe ženske žrtve te raskošne i mnogobrojne grobne priloge, pokopane u središnjoj prostoriji, pet metara ispod površine zemlje, dok su susjedne prostorije sadržavale manje vrijedne predmete i još nekoliko ljudskih žrtava. Osim zemljovida, rekonstrukcije i slikovne dokumentacije nalazišta, izloženi su i neki od predmeta nađenih u grobu.

Kako je lončarstvo bio glavni oblik rukotvorstva u predeuropskom Peruu, keramički su nalazi i među najstarijim očuvanim materijalnim ostacima ondašnjih kultura, uz koje stoje brončani predmeti već spomenutih, ali i kultura Lima (100. g. prije Krista-700. g.), Chimu (1100-1450) i Inka (1450-1532). Bili su to uglavnom predmeti svakodnevne namjene: alati, kuhinjski pribor, posude upotrebljavane u kućanstvu, ali i u sakralne svrhe, kao i figurice božanstava. Kao ostavština kulture Nasca (200. g. prije Krista-600. g.) prikazan je poljoprivredni alat te glazbala, ponajprije panove frule.

Nalaza od plemenitih metala razmjerno je malo, pogotovo u usporedbi s njihovom prisutnošću u svijetu ne samo Peruanaca nego i Južne Amerike općenito. Europskim je osvajačima, naime, zlato bilo prvenstveni cilj, pri čemu nisu obraćali pažnju na umjetničku izradu predmeta, kao ni na njihovu religijsku ili simboličku vrijednost za stanovnike ondašnjeg Perua — koji su zlato poznavali i upotrebljavali još od drugog stoljeća prije Krista. Oteto zlato bilo je u prvome redu namijenjeno transportu u Europu, a kako bi prijevoz bio što racionalniji i isplativiji, sakupljeni (oteti) predmeti uz rijetke su iznimke bivali otopljeni i prevoženi preko oceana u obliku zlatnih poluga. Tako je, primjerice, samo Francisco Pizarro 1532, nakon što je ubio vladara Inka, oteo osam tona zlata te ga, rastopljena, prebacio na europsko tlo. Na ovoj se izložbi može vidjeti zlatni nakit maestralne izrade, kao i zlatne posude upotrebljavane u religijske svrhe i posmrtne maske.

U potrazi za tkalačkim stanovima

Srebrnih je i bakrenih predmeta mnogo više — izložene su brojne maske, ritualni noževi, sakralne posude, šljemovi, krune i ukrasne figurice. Zbog svoje (relativne) neatraktivnosti Europljanima — barem u usporedbi s mnogo cjenjenijim zlatom — srebrni su predmeti ipak nešto lakše preživjeli invaziju. Kao i u slučaju, iako često u znatno lošijoj izvedbi, može se pratiti razvoj ornamenata od jednostavnih geometrijskih i vegetativnih, preko animalnih, sve do antropomorfnih, obvezno visoko stiliziranih motiva. Potrebno je tek nešto mašte kako bismo zamislili ondašnji izgled peruanskih hramova, njihov sjaj i doslovno blještavilo zlata, srebra, bronce i bakra. Još je Španjolac Cieza de Leon, zadivljen tom beskrajnom raskoši, opisao hram Sunca u Cuzeu kao jedan od najbogatijih na svijetu.

Osim keramike i obrade metala, peruansko je rukotvorstvo obuhvaćalo i obradu drva i tekstila. Prikazani drveni predmeti uglavnom su obrednoga karaktera: štapovi vladara, figure božanstava, kutije i škrinje te figurice životinja. Izlošci cijelih lubanja ili tek skalpova s nekoliko metara dugom kosom upletenom u desetke, pa i stotine sitnih pletenica, a čiji su vlasnici (lubanja) uglavnom pripadali višim slojevima i umrli prirodnom smrću ili pak (skalpova) bili ritualno žrtvovani i korišteni kao grobni prilog ili ubijeni u ratnim sukobima, iskopine su iz grobova kulture Nasca. I, konačno, izložbu zatvaraju primjeri tekstilnoga rukotvorstva, sagovi, ponča i ostali odjevni predmeti, koji su karakterističnim šarama jarkih boja i stiliziranim motivima vjerojatno najraširenije i najpoznatije nasljeđe južnoameričkih indijanskih kultura. Međutim, visoko sofisticiranu tehniku tadašnje izrade sagova i tekstila općenito, koja je nestala istodobno s bogatstvom i moći Indijanaca, kao ni tkalačke strojeve koje su upotrebljavali još nitko nije uspio rekonstruirati, tako da su današnji proizvodi zapravo neka vrst komercijalne i nostalgične imitacije izvornih tekstilnih rukotvorina. Na samom izlazu iz posljednje izložbene prostorije, iza zatamnjena stakla, u kontekstu tekstilnih predmeta, stoji kovčeg s mumificiranim tijelom, odjeven u bogati i šareni tekstilni omotač.

Lijepo stoji peruanska bluza

Osim mogućnosti da izložbu pogleda u pratnji stručnjaka, koja se nudi nekoliko puta dnevno, posjetitelju je omogućen posjet izložbi posredovanjem dvadesetominutnoga dokumentarnog filma koji se bez prekida prikazuje u filmskoj dvorani izložbenoga prostora. U njemu nastupaju austrijski i peruanski stručnjaci, ponajprije etnolozi i arheolozi, koji su sudjelovali u nastajanju izložbe, a kombinirane su snimke iz Perua i iz samog izložbenog postava. Uz to, vikendom se nude radionice za djecu, kao i česta predavanja. Uzevši u obzir i činjenicu da je sama izložba bogato opremljena pratećim tekstovima, zemljovidima i tablicama povijesnih i kulturnih perioda, a da se na ulazu/izlazu nalazi odlično opremljena muzejska trgovina koja nudi peruanske suvenire, monografije, videokasete, pa čak i organizirana putovanja u zemlje Južne Amerike, organizatorima treba čestitati — mislili su stvarno na sve.

No, bez želje da se tekst pretvori u politički korektnu žalopojku za opljačkanim blagom i osiromašenim kulturama, valja napomenuti da je cijela izložba ipak koncipirana s priličnom dozom pažnje prema europskoj publici koja bi — ne daj Bože — mogla osjetiti grižnju savjesti ili se vratiti kući zamišljena. Usprkos tome što je s vremena na vrijeme naznačeno da izloženi predmeti pripadaju maloj i povlaštenoj skupini onih koji su preživjeli španjolska osvajanja, autori su propustili napomenuti što se u međuvremenu dogodilo s pripadnicima peruanskih indijanskih kultura, o njihovu miješanju s došljacima i rezultatima do kojih je tim kulturnim i drugim kontaktima došlo. Višestruko definiranje tih kultura kao nestalih, potopljenih ili nepostojećih dovodi do (sasvim pogrešne) iluzije da je njihov nestanak (asimilacija s novim stanovništvom) bio prirodan, te se kulture mitologiziraju i pretvaraju u legendu, a njihovi materijalni ostaci postaju maštoviti i oku ugodni dekor teks-meks restorana.

Sanja Kalapaš