Moj profesor matematike

Moj profesor matematike

Od svih je mojih učitelja i nastavnika najsnažniji dojam na mene ostavio profesor matematike Hinko Wolf iz Treće muške gimnazije. Iako tada već pred mirovinom, još je bio strah i trepet svih đaka, osobito onih kojima matematika nije išla od ruke, a to je bila većina. Ni ja nisam vjerovao da imam smisla za matematiku, napose nakon lošeg iskustva u nižim razredima Druge muške gimnazije u Križanićevoj, s profesorom Eškinjom.

A onda sam prešao u Treću mušku i dobio iz matematike profesora Wolfa, pomalo smiješnu figuru koja bi se možda najbolje mogla opisati pučkom prispodobom »pedalj brade, lakat muža«. Bio je Wolf zaista čovječuljak duge, bijele brade, ali imao je nešto posebno u svom držanju, ozbiljnom i narogušenom, nešto što je ulijevalo poštovanje, pa i strah. Nosio je naočale s debelim staklima koje je dizao s očiju kad bi štogod crtao na ploči ili čitao iz svog malog notesa, u koji je savjesno bilježio kojekakve napomene i ocjene svojih učenika. Taj mu je notes očito bio kudikamo važniji od razrednog dnevnika u koji su se unosile ocjene nakon svakog ispitivanja đaka. Imao je i posebnu dikciju, razgovijetnu i otegnutu. Učenike je prozivao rastavljajući u izgovoru slogove, na primjer: »R-e-e-e-bolj«. Taj bi Rebolj, jedan od najslabijih učenika u razredu, pogotovo iz matematike, nevoljko ustao.

Wolf je katkad bio i duhovit na račun nas, đaka. Imao je i neke uzrečice i poštapalice koje nama nisu bile smiješne, ali su njemu kanda pružale veliko zadovoljstvo dok ih je polagano i staloženo izgovarao. Onima među nama koji su bili visoki i dobro razvijeni za svoje godine, a matematika im je slabo išla, preporučivao je usrdnim glasom da odu u zanat, najbolje u dimnjačare. Tvrdio je da ima mnogo zanata koji vape za šegrtima.

Najveća mu je vrlina ipak bila što je bio izvanredan pedagog. Umio je majstorski objasniti i vrlo zamršene zadatke i poučke. Imao je i strpljenja sa svima nama, malokad bi se razljutio i obrecnuo na koga. Nije se uzalud među nama govorilo da onaj tko ima dovoljan kod Wolfa zaslužuje odličan kod svakog drugog profesora. Uz njega sam i ja ne samo razumio matematiku bolje nego ikad, nego je čak i zavolio. Nije mi nikad bilo teško kod kuće rješavati neke zadatke po nekoliko sati na dan. Bilo je to za mene nešto kao rješavanje križaljki za druge. Rekao bih, štoviše, da i nisam bio posebno nadaren za matematiku, ali mi je išla od ruke zato što sam je volio.

I tako sam, začudo, postao najbolji matematičar u razredu i Wolfov miljenik. Jedini mi je pravi konkurent bio Zdenko Badel, mlađi brat narodnog heroja Marijana Badela, koji je poginuo u partizanima i po kojem se zvala naša radna brigada na Autoputu. (Sam Zdenko, koliko znam, nije nikad bio na »dobrovoljnim« radnim akcijama.)

Zdenko je bio iz imućne obitelji nekadašnjeg vlasnika tvornice alkoholnih pića i octa iz Sesveta, koji je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, nakon što je kao bivši kapitalist izdržao zatvorsku kaznu, emigrirao u Južnu Ameriku i ondje uspješno nastavio poslovnu karijeru. Zdenka je neko vrijeme u školu dovozio privatni šofer u Mercedesu. Bio je i jedan od prvih vlasnika Vespe u Zagrebu, na čemu smo mu svi zavidjeli. Stanovao je u ponajljepšoj kući na Novoj Vesi, obloženoj mramorom. Tamo je nekolicina nas iz škole odlazila igrati šah i stolni tenis. Zdenko je bio i dobar sportaš i šahist, pa mi je i tu bio konkurencija.

Jednom sam se dobrano namučio dok nisam riješio domaću zadaću iz matematike. Čim sam ujutro došao u školu, Zdenko me pitao jesam li riješio najteži zadatak. Odgovorio sam mu da jesam, a on mi je priznao da nije, i predložio da kažemo profesoru da nitko u razredu nije uspio riješiti taj zadatak. Pristao sam na njegov prijedlog laka srca. Nisam uopće pomislio da ga odbijem. Zašto? Iz nekakve solidarnosti sa svima ostalima. I tako smo izvijestili profesora (mislim da je i to uradio Zdenko) da nismo uspjeli riješiti domaću zadaću. Nije se on zato naljutio na nas, samo je nezadovoljno zavrtio glavom.

U petom sam razredu doživio s Wolfom nešto suprotno, što me poprilično iživciralo. Profesor je usred sata matematike u našem razredu ustanovio da neki od nas nemaju napisanu domaću zadaću. Nisam je ovaj put ni ja imao, ali nitko od nas nije priznao da je nismo znali riješiti. On se pak ozbiljno naljutio i zapovjedio da svi stavimo preda se na klupu otvorene zadaćnice da vidi tko sve nema riješenu zadaću. Znao sam da će se u meni posebno gorko razočarati, pa sam stisnuo zube očekujući od njega ozbiljne prijekore.

Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Profesor je išao od klupe do klupe i zavirivao u otvorene zadaćnice. Kad je došao do mene, nije bacio pogled u moju zadaćnicu, nego mi se samo zagledao u oči i sugestivnim mi glasom rekao: »Vi, Crnkoviću, imate zadaću!« Neodlučno sam potvrdio da imam, iako se mogao lako uvjeriti da je nemam. Tada sam se tek pobojao da će me, nakon što obiđe sve klupe, pozvati na ploču da pred svima riješim taj prokleti zadatak. Strepio sam pri pomisli kako ću se osramotiti i razočarati strogog profesora.

Ali on je i opet pokazao da je vrstan pedagog. Vjerojatno je naslutio da ni ja nisam napisao zadaću pa me nije htio kompromitirati pred cijelim razredom. Na tome sam mu i dan-danas zahvalan. Ipak, do kraja tog sata pretrpio sam grdne muke. Možda bi mi ipak lakše bilo da sam mu priznao da nemam zadaće?

Zlatko Crnković