Mediji ne promiču prave vrijednosti

Mediji ne promiču prave vrijednosti

Riječ je često o pisanju o kazalištu bez prave procjene i poznavanja teatra, pa se i vrednovanje pojedine predstave temelji često na onome što se smatra da je in, a ne na pravoj njezinoj vrijednosti. Takva mišljenja su manje-više uvijek identična i općenita

Trideset trogodišnji zagrebački glumac Marko Torjanac zapažen je po ulogama u predstavama Galeb, Lov na medvjeda Tepišara, Kraljica majka, Tit Andronik, Deložacija, Begović Cabaret, In te domine speravi — drama o Stepincu. Nagrađen je Zlatnim smijehom za ulogu Krleže na ovogodišnjim Danima satire u predstavi Cabaret ITD Borisa Senkera. Povod za ovaj razgovor premijera je predstave Seksualne perverzije u Chicagu Davida Mameta u režiji Roberta Raponje.

Za početak, možete li reći nešto o projektima na kojima ste radili u protekloj sezoni?

— Radio sam tri teksta, sva tri domaćih pisaca. In te domine speravi drama je o Stepincu koja prvi put progovara o tom problemu, o tom dijelu naše povijesti, lišena romantiziranih primjesa. Takav pristup tematici bio je korak naprijed u oslobađanju od tereta aktualne politike koji je pratio takve teme u proteklim razdobljima. Ovaj pristup zasniva se na uprizorenju dokumentarnih zapisa sa suđenja Stepincu, nekoliko njegovih pisama iz zatočeništva i psalmu koji je napisao. U predstavi nema ni jedne rečenice koja u stvarnom životu nije izgovorena ili zapisana u to doba, čime se dobiva na vjerodostojnosti, a samim tim i dramskoj težini, te je potpuno drukčija od ostalih, često i za samog Stepinca pogubnih interpretacija, ma koliko mu one htjele ići u prilog.

Noć bogova Mire Gavrana jedan je od onih tekstova koji će uvijek biti aktualni, nadajmo se sve manje doslovno, ali sraz između vlasti i umjetnosti uvijek će, nažalost, postojati. Govori o odnosu Louisa XIV. i Moli#rea i zapravo je maštovita konstrukcija o tome kako je Moli#re umro. Zna se da je umro u doba izvođenja predstave, a ovaj tekst upleće u dramatičarevu smrt i samoga Louisa XIV, autokrata i tiranina, istodobno i žrtvu takve vladavine.

Cabaret ITD potpuno je specifičan. To je predstava koja iskače iz okvira. Ona je moderna i klasična, kabaret i dramski tekst. I originalna je i puna citata. Već sama ideja da se Krleža, Matoš, Šenoa i Zagorka dižu iz groba i komentiraju sve što se danas ovdje događa više je nego intrigantna, a Boris Senker ju je vješto realizirao. Cijeli je posao na toj predstavi bio otvoren i neopterećen, s mnogo pozitivno uložene energije, a tu atmosferu osjetila je i publika.

Čini se da vam je uloga Krleže odlična sjela.

— Krležina misao za mene je sve ono što bih ja osobno na sceni izgovorio, pogotovo u ovo vrijeme koje žarko žudi svoga Krležu. Nekoga tko će tako pronicavo dijagnosticirati stvari i razotkriti ih. Mislim da je Krleža i meni, ali i publici, u toj predstavi svojevrstan ventil. On govori ono što ljudi misle i što žele čuti, ali se ne usuđuju reći. Krleža propituje stvari, ne prima ih zdravo za gotovo, a to je upravo ono u čemu smo u posljednje vrijeme podbacili. Nadalje, on u središte svega stavlja sebe i svoja uvjerenja, poštuje ih i bori se za njih, a ne za apstraktne ideje poput nacije kojima smo već zasićeni i koje su, usprkos svoj svojoj plemenitosti, toliko zlorabljene u posljednjih desetak godina.

Znači vrijeme je za povratak individualizmu i preispitivanje sebe.

— Da, i o tome govore četiri pisca na svoje duhovite, inteligentne, ekscentrične, pa čak i zločeste načine, ali intelektualno otvoreno, boreći se za svoja načela argumentima, bez fige u džepu i vrlo izravno. Sve to predstavi daje neodoljiv šarm i privlačnost, pa čak i određenu nostalgiju.

Cabaret ITD pravi je hit, koji smatram nedovoljno iskorištenim.

Zašto?

— To se zapravo događa gotovo svim kazalištima koja financirana iz grada uredno odrađuju program, bez obzira na potencijal predstave. Čak je i većini glumaca koji su na stalnom angažmanu manje-više svejedno koliko se koji naslov igra, da li se predstava skida s repertoara nakon malog broja izvedbi ili ne jer oni bez obzira na to dobivaju jednaku zajamčenu plaću. Za takve potrebe dovoljno je odigrati premijeru, dobiti kritike, eventualno se prošetati po nekoliko festivala, a i to ako je predstava unaprijed mišljena i rađena kao događaj. Potreba za umjetno stvaranim događajima proteklih je godina bila vrlo snažna u cijelom društvu i zapravo je dobrim dijelom uništila produkciju i kvalitetu. Megalomanija nas je jako provincijalizirala i uništila kriterije te u posljednjih desetak godina uspostavila u kazalištu vladajuću oligarhiju kao i u politici. Kazalište je i tu bilo preslika stanja u društvu u malom.

Kakva je situacija s privatnim kazalištima i kazališnim grupama?

— Privatnih kazališta i kazališnih grupa ima mnogo i, držim, nikada dovoljno. Što ih je više, to bolje jer oni svojom brojnošću stvaraju meso kazališta i znatno obogaćuju produkciju. Njihov je problem u tome što u Zagrebu nemaju gdje igrati, jer nije osmišljen prostor za sve njih. Stanje u institucionalnim kazalištima pogodovalo je velikom broju privatnih kazališta i grupa kojima su se nezadovoljni umjetnici okretali.

Koliko je kazalište u nas odraz vremena u kojem živimo?

— Kazalište je uvijek uronjeno u vrijeme. Ono je uvijek u određenom smislu kritika društva. Njegova je vrijednost upravo u propitivanju odnosa pojedinca, društva i morala. Mi smo tako uporno, snažno i strogo posljednjih godina bili uvjeravani da živimo u savršenom društvu činjenicom da smo realizirali državu, pa je samim tim i sve ostalo moralo biti neupitno. Takvim načinom razmišljanja i kazalište je neizbježno postalo ili svečarska ili artistička dekoracija, bez i jednoga ozbiljno postavljena pitanja. A trebalo je tražiti način prepoznavanja današnjega svijeta i progovoriti o ključnim pitanjima i tako kazalište učiniti onim što ono jest — živim i interaktivnim.

S obzirom na situaciju, kakva je estetika prevladala u kazalištima i čime je rezultirala?

— U kazalištu nije prevladavala samo jedna, svečarska estetika. Uz nju je bila još jedna, jednako tako monopolistička, in-estetika, koju bismo mogli nazvati urbano-hohštaplerskom, »kaj se sad nosi«. U obje varijante u nezavidnu su se položaju našli upravo oni umjetnici koji se ni jednoj nisu željeli prikloniti, jer su ih od toga odvraćale njihove kreativne potrebe i moral.

Koliko su kazališna kritika i mediji utjecali na svekoliko stanje?

— Mediji nisu išli za promicanjem vrijednosti. Riječ je često o pisanju o kazalištu bez prave procjene i poznavanja teatra, pa se i vrednovanje pojedine predstave temelji često na onome što se smatra da je in, a ne na pravoj njezinoj vrijednosti. Takva mišljenja su manje-više uvijek identična i općenita.

Kako tumačite veliku medijsku eksponiranost pojedinih kolega sumnjiva umjetničkog kredibiliteta?

— Izvor svemu tome veliki je nesporazum koji se pojavio u posljednjih devet godina, gdje su pobrkani modeli, misice, misteri, razgolićene pjevačice, u abdomenu utegnuti pjevači, glumice, prvakinje izmišljena jet-seta — i sve to zajedno stvorilo je veliku kašu u kojoj glumicu, nažalost, prečesto prepoznajemo samo po tome što u naslovu piše da je glumica. Ostali sadržaji svima su identični. I zato ne postoji pravi prostor prepoznavanja i dijaloga o kazalištu, profesiji i o onome što bi moglo biti zanimljivo.

Nije li sve to utjecalo na udaljavanje publike od teatra?

— Dakako da jest. Ponekad kazališta opstaju na školama i školskoj organiziranoj publici. Možemo govoriti o problemima financiranja kazališta i zbog toga nemogućnosti reklamiranja predstava, o sponzorstvima kojih nema, općem siromaštvu u kojem kultura dolazi na posljednje mjesto, ali i o unutarnjem ustroju kazališta koji bi se morao mijenjati kako bi ona mogla bolje funkcionirati u pogledu stvaranja kazališnoga tržišta.

Na koji bi način, po vašem mišljenju, kazalištu moglo krenuti?

— Mislim da ponajprije treba stvoriti sustav, strukturu, ono što će onemogućiti ponašanje koje je u kazalištu vladalo posljednjih godina i na taj način vratiti veselje stvaranju.

Ovih dana očekujemo još jednu premijeru, možete li reći o čemu je riječ?

— Riječ je o predstavi Seksualne perverzije u Chicagu. To je tekst koji govori o četiri samca te njihovoj potrebi za međusobnom komunikacijom i nemogućnosti da se ona ostvari. Oni, svatko na svoj način, prolaze kroz ljubavnu priču ali se ne usuđuju predati drugoj osobi, što stvara niz komičnih situacija i donosi dramu. Upravo taj spoj komičnog i dramskog daje tekstu izniman šarm i životnost ne nudeći nikakvu tezu, nego prepoznavanje situacija iz života. To je jedan od najizvođenijih tekstova suvremene američke drame uopće, jer nadilazi granice lokalnoga progovarajući o onome što je zajedničko svima, o potrebi za ljubavlju i ispunjenjem preko druge osobe, i o preprekama na koje u sebi nailazimo u njezinu ostvarivanju. Sve to život čini uvjetno rečeno, teškim, ali i komičnim ako ga pokušamo sagledati s malo veće distance, što nam David Mamet ispreplećući dvije krajnosti upravo i nudi. Taj je tekst nekako zaobišao Hrvatsku, osim što se kratko vrijeme igrao u Rijeci. Budući da smo tekst smatrali vrlo zanimljivim (ekipa glumaca koju čine Barbara Rocco, Matija Prskalo, Ivana Bakarić i Robert Plemić te redatelj Robert Raponja), odlučili smo ga ponuditi zagrebačkoj publici. Zlatko Vitez i Histrioni ponudili su nam suradnju i zapravo preuzeli produkciju predstave koju bi bez toga bilo vrlo teško realizirati. Premijera će se održati u Zagrebu 25. srpnja u Histrionskom domu.

Na kraju, što pripremate za jesen?

— U ITD-u trenutno radim sa Sašom Broz na tekstu Jorgea Mayorgea Ljubavna pisma Staljinu. Tekst govori o odnosu Bulgakova i Staljina, pisca i vlastodršca, u totalitarističkom društvu. Međutim, pristup Mayorgea tom problemu, ponešto je drukčji od onoga što smo u obradi takvih tema već vidjeli. Staljin je tu projekcija Bulgakovljeve mašte i nastavlja se, odnosno počiva na odnosima koje je sâm Bulgakov opisao u romanu Majstor i Margarita koji je bio i njegov obračun s totalitarizmom. Premijera je potkraj listopada, a nakon toga predstava će se izvesti i u Španjolskoj.

Razgovarala Zvjezdana Bubnjar