Karlovac na (u)moru

Svi putovi na more vode kroz Karlovac

Subota poslijepodne. Najtopliji lipanj u posljednjih 835 godina. Pješački prijelaz na kojem se križaju regularna karlovačka ulica i autocesta prema moru. Događa se jedno od mitskih pješačkih čekanja lokalnog plebsa, dok se oznojeni policajci spremaju stisnuti spasonosni gumb za zeleno svjetlo. Naš grad je, kako su nas u školi učili, važno prometno raskrižje između juga, sjevera, zapada i istoka. Ispred prirodnih težnji pješaka, viši interesi nalažu propuštanje podivljale kolone turista koji mahnito srljaju prema moru Jadranskom, sveudiljno hračkajući, bacajući kore od banana i opuške iz jurećih automobila. Neki od njih rođeni su bahati divljaci, drugi su bijednici poput pješaka; oni samo žele pola četvornoga metra prljave plaže u Červaru, Tučepima ili Selcu.

Autoapokalipsa

Pješaci daju odgovore za anketu ovdašnjih novina. Jedan kaže kako čeka na prelazak ulice petnaestak godina, a drugi dodaje kako još nije vidio unuka koji se rodio u vrijeme posljednjeg rata. Trećemu je noga zarasla za beton i više se ne može pomaknuti. Ne može mu pomoći ni Hitna pomoć jer je njezino vozilo također zaglavilo u prometnoj gužvi, pa pozivaju radnike Šumarije da mu motornom pilom amputiraju nesretni ekstremitet. Četvrti je ratni heroj, ali se ne može pomaknuti jer mu je zahrđala proteza, pa njezina škripa zaglušuje čak i motorne decibele. Podmazuju ga mašinskim uljem. Jednoj gospođi od čekanja su popucali hemeroidi, pa je čekalište nalik poprištu prosječno krvave body-art predstave. Dobrodošli u karlovačku ljetnu apokalipsu, velkomenzi bite u grad-kataklizmu, čiji mazohizam je tako opojno zarazan: dajte nam još poniženja, ah-ah, dajte nam još debilnih političara koji će se uvijek pognuti pred diktatom odozgora, oh-oh, dajte nam još lopova da nam porobe još nekoliko preostalih tvornica, uh-uh, dajte nam još nekoliko herojskih ratnih sentimenata... Zaboga, nedostaje nam tako malo do titule najgorega grada na svijetu! Zaostajemo još nekoliko negativnih bodova za Šibenikom, Zenicom i Kosovskom Mitrovicom! Brzo, ah, ah, brzo, dublje dublje, šnel, šnel, jaaaa, das ist fantastiše, špricen majne cicen!!!

Odjednom, kroz poplavu motoriziranih sadista, ukazuje se moćna, jarkocrvena Ferrarijeva mašina. U njoj vozač sa žutom kapicom, na granici oktanskog orgazma gmiže kroz patničku kolonu. Dok iz malenih, skučenih obiteljskih automobila dopire dječji plač na granici dehidracijskog iscrpljenja, ovaj vozač nema tih problema: njegovo je vozilo cabriolet, no kada spusti krov, spašava ga klima uređaj. Okreću se glave potlačenih masa, suprotstavljeni tabori vozača i pješaka na tren su ujedinjeni, u njihovim dušama slatka nevjerica, na njihovim usnama tihi žamor. Žžžž-bžžž je li to ON? ŠŠŠ-psss, je li to ON? FFF-sss, je li to ON???

Davorije

Umjesto odgovora širi se pjesma iz grla okupljenih masa; širi se melodija, tako silna, neumoljiva, hrabra i prkosna. Poput one koju su otpjevali opkoljeni partizani u Neretvi ili komunisti na Ljubinu Grobu. Poput Jure i Bobana u najboljim danima 1991. godine ili Zovi samo zovi na putu za Bleiburg u Četveroredu. Svi pjevaju: okamenjeni pješaci, iznemogli vozači, policajci i biciklisti. Prodavači s obližnjeg placa ispuzali su ispod štandova kako bi hrabrom jahaču Ferrarija iskazali poštovanje. Šoferi autobusa koji stoje na nedalekom kolodvoru izašli su iz svojih prljavih mrcina i bacaju kape u zrak. Vlak na nadvožnjaku stao je i veselom sirenom pozdravlja velikana. Građani izlaze iz zabarikadiranih kuća i otvaraju prozore, koje inače ne diraju zbog enormnog zagađenja atmosfere. Na prljavom zelenom neboderu već je netko razvio nacionalnu zastavu, vatrogasci polijevaju okupljenu masu, odjednom su stigli pokretni trgovci košticama. O svemu je obaviješten i gradonačelnik, koji je inače sa sela, pa mu treba nekoliko minuta da u grad dojezdi s novim Volvom. Auto je kupljen novcem poreznih obveznika te ima ugrađen navigacijski sustav, kako bi prvi Karlovčanin koji nije iz Karlovca svakoga dana uspješno našao put do grada.

Pjesma postaje sve glasnija i glasnija. Svi okupljeni, uključujući uniformirane snage reda i političare u sakoima, plešu u jednakom ritmu i jednakoj pjesmici, tapšući ručicama... Da-vor Da-vor Šuker Šuker Da-vor Da-vor Šuker Šuker. (Takt je dvodobni, melodija je We Will Rock You, The Queen.) Stigao je i ravnatelj Glazbene škole koji je podijelio muzički obrazovanim pojedincima partiture i dirigentske štapove. Vojnik koji stražari ispred oronule kasarne ima mobitel, pa hitno izvještava dežurni stožer, koji na lice mjesta šalje jake snage kopnenog roda.

— Hvala vam što ste u naš napaćeni grad donijeli tračak svjetla i molimo vas, založite se za izgradnju južne zaobilaznice. Naši građani ginuli su u Domovinskom ratu s vašim imenom na ustima i zato im se odužite, koliko je to u vašoj moći, ganuto zbori gradonačelnik.

— Svima nam je poznato koliko je vaš grad dao za samostalnost i suverenitet naše domovine. Zato ću svaki put kada prođem ovuda dati napojnicu dečkima na naplatnim kućicama — kaže centarfor nacionalne vrste, dodajući ispod glasa — jebi ga, sada mi se žuri na more. Masa i dalje kliče, ali njezin urlik zatomljen je otvaranjem Ferrarijevih cilindara. ŽŽŽŽŽBrrrrauuum, prolama se kada se kolona izmiče kako bi junak nad junacima što prije uživao u zasluženom odmoru i liječenju psihičkih rana nakon promašenog jedanaesterca u finalu kupa UEFA.

Dosta sati kasnije, na poprištu prometne apokalipse i nacionalne svetkovine ostalo je smeće, mrlje ulja i krvava lokvica iza gospođe koja je popucala od čekanja.

Petar Glodić