Kako su Pecenezi postali praocima Bosanaca

Kako su Pecenezi postali praocima Bosanaca

Ovaj osvrt, na naoko minorni problem koji humanistička historiografija stavlja pred čitatelja, mogao bi biti pokazateljem s koliko se opreza mora pristupati svakom podatku koje starina stavlja pred nas, tjerajući nas da se probijamo kroz naizgled neprohodnu šumu interpretativnih zamki i prepreka. Pri tome se možda i ne pronađe pravi put, no, prema onoj staroj: i sama dobra nakana zaslužuje pohvalu

Svakomu tko se i površno upoznao s djelima koja svrstavamo pod zajednički nazivnik humanističke historiografije zasigurno nisu promakle najznatnije odlike tih tekstova. Prednjačit će u tomu dotjerana latinština i forma humanističkih sastavaka, učenost i retoričnost izraza, česta pozivanja na antičke autoritete ili sklonost etimologiziranju i genealogiziranju, odnosno traženju jezičnih i etničkih korijena u što je moguće dubljoj i uglednijoj starini. Potonje se u historiografskoj literaturi petnaestog i šesnaestog stoljeća manifestira u brojnim teorijama o autohtonosti pojedinih naroda na područjima koja nastanjuju i u novovjekovno doba. Moderni narodi europskih prostora na jeziku učenosti, latinskome, bivaju tako prozivani imenima svojih antičkih prethodnika na tim teritorijima. Drugim pak narodima, koji su na svoja sadašnja europska prebivališta stigli kasnije od ostalih, ovi »stariji« ponekad nadijevaju imena egzotičnih antičkih naroda koji su prije njih živjeli na prostorima odakle su ovi došli.

Postaju tako Hrvati Illyrici ili Dalmatae, prema tomu što naseljavaju prostore negdašnjeg Ilirika, kasnije nazivanog i Dalmacijom; Srbi postaju Moesi i Dardani, prema prostorima negdašnje Gornje Mezije, i Dardancima, jednim od plemena koji su Meziju naseljavali; Bugare se naziva Thraces, prema prostorima negdašnje Trakije, a Vlasi u učenim tekstovima postaju Getae, prema jednom od tračkih plemena, Getima. S druge strane, Mađari, koji se na ove prostore doseljavaju tek u devetom stoljeću, osim nazivom Pannonii, prema imenu rimske provincije čiji prostor zauzimaju, nazivaju se još i Scythae, prema njihovoj staroj postojbini u Aziji, antičkoj Skitiji.

O tomu koje će humanističke nazive i kakve etimologije pojedini narod »pretrpjeti«, odlučuje i perspektiva pisca. Naravno da će se talijanski autor pokušati prikazati starijim, a time i »vrjednijim« od slavenskog susjeda, pa će njegovo novovjekovno narodno ime pokušati objasniti po nekom, najčešće neuvjerljivom ključu, koji Slavena stavlja u inferiorniji položaj prema Talijanu (Rimljaninu). Tako talijanski humanist Antonio Bonfini tumači da su Hrvati, odnosno Coruati, nazvani prema rimskom vojskovođi Marku Mesali, čiji je nadimak bio Coruinus, a koji je pokorio krajeve koje oni sada naseljavaju. Isto tako, Silvio Piccolomini, kasnije papa Pio II, ime Vlah (Vlacchus) objašnjava imenom čovjeka koja je svojedobno organizirao rimsku provinciju na prostorima Dacije, a zvao se Flaccus.

Konačno, podrijetlo naroda u ono je doba bilo moguće protumačiti bilo kojim antičkim etnonimom, bez obzira na stvarnu etničku ili prostornu povezanost, vodeći se tek sličnošću dvaju naziva kao jedinim kriterijem. Najbolji su primjer za to Albanci, koji u humanizmu postaju potomci stanovnika Albanije, prostora koji je u antici smješten na području današnjeg Azerbejdžana.

Greške i nesporazumi

Već iz ovog kratkog pregleda dade se naslutiti da ovakav, donekle arbitraran način upotrebe etnotoponima, može često prouzročiti i razne, veće ili manje zabune. I to ne samo u naše doba, kad nam je shvaćanje humanističke etnogeografije objektivno otežano zbog velikog vremenskog i, da tako kažemo, perceptivnog jaza koji dijeli misaoni svijet današnjeg čitatelja od svijeta u kojem živi sveznajući, ali ipak često i površni homo universalis petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Dapače, greške i nesporazumi bili su uobičajeni i u samih graditelja humanizma. Produkti takvih »kratkih spojeva« do nas, u boljem slučaju, dolaze kao nedosljednosti u upotrebi pojedinih etnonima ili toponima. Tako, na primjer, jedan te isti pisac znade pod terminom Ilirik podrazumijevati čas prostore Slavonije, Hrvatske, Bosne, i Dalmacije, a čas im pridodavati bilo prostore Dardanije i Mezije zdesna, bilo prostore Kranjske slijeva. No, u gorem slučaju, do nas nerijetko dolaze konstrukcije kojima teško možemo i približno protumačiti značenje, najčešće stoga što skrivenim ostaju polazišta odakle priča kreće.

Jednu takvu konstrukciju, okamenjenu u svojoj netransparentnosti, donosi tekst koji je odnedavna napokon u integralnom hrvatskom prijevodu dostupan i širem krugu čitatelja. Pa kako se može pretpostaviti da će sada i veći broj čitatelja nad njegovim značenjem razbijati glavu, evo razloga više da se ovdje pokuša razjasniti jedno sporno mjesto. Pritom pokušaj prije ide za tim da se paradigmatski osvijetli put nastanka ovoga i sličnih »humanističkih nesporazuma«, nego što bi se rješenje, koje je ionako polovično, željelo prikazati kao nezaobilazan interpretativni podatak. Mavro Orbini (umro 1610), dubrovački benediktinac, svojim djelom Kraljevstvo Slavena tiskanim godine 1601. predstavlja vrhunac, no ujedno i kraj prozne humanističke produkcije na našim prostorima. Premda piše na talijanskom, a ne na latinskom jeziku, Orbini zadovoljava većinu ostalih kriterija humanističkoga pisanja, sintetizirajući djela svojih slavnih domaćih i stranih prethodnika, poput Talijana Bionda, Piccolominija, Sabellica i Bonfinija, Mađara Thuroczyja, Poljaka Miechowite, Nijemca Münstera, te svojih zemljaka Pribojevića ili Tuberona. Probijajući se kroz teško prohodnu šumu najrazličitijih svjedočanstava, Orbini nastoji objediniti sliku o slavenskom narodu, pri čemu njegovi prikazi događanja nerijetko više liče povijesnim mistifikacijama nego ozbiljnom iznošenju povijesno utvrđene građe.

Orbinijeve slobodne konstrukcije

Pa kad, između ostalog, krene pisati i o Bosni, Orbini nas najprije izvještava o podrijetlu njena imena i imenu njenih žitelja. Kaže tako Orbini da Bosanci potječu od tračkog naroda Besa, te nastavlja: Besi življahu u Traciji u neslozi s Bugarima, koji ih protjeraše iz zemlje, te se oni upute u Gornju Meziju i zauzmu krajeve što se prostiru između rijeka Save, Une i Drine, te Jadranskog mora. S vremenom se dogodi da slovo E u imenu toga naroda bje zamijenjeno slovom O, te od Besa nastadoše Bosi, a po njima zemlja dobi ime Bosna.

Naslućujemo otprve da i ovaj podatak nije ništa drugo do slobodna humanistička konstrukcija, koja se, poput priče o Albancima, temelji na sličnosti dvaju etnonima. Međutim, mira ipak ne daje jedan podatak iz davnine koji je mogao biti poznat i Orbiniju. Naime, Besi, inače antički narod s tromeđe današnje Bugarske, Srbije i Makedonije, u vrelima grčkih i rimskih pisaca poznat zbog svoje ratobornosti, kod bizantskog su historiografa Kekaumena (druga pol. 11. st.) na jednom mjestu izjednačeni s Vlasima. Kekaumen, naime, izričito kaže: ...Vlasi, koji se još nazivaju i Dačani i Besi... Dapače, ta rečenica i još nekoliko ne toliko eksplicitnih svjedočanstava bila su polazištem pokušaja dokazivanja da se iza srednjovjekovnih spomena etnonima Besa redovito krije vlaški entitet.

Ima li, dakle, u spornoj konstrukciji ipak nešto više od »pučke etimologije«, odnosno hoće li to možda Orbini reći da su Vlasi oni koji su naselili Bosnu? Ako se sagleda povijesni kontekst, seobe tog etničkog elementa između 9. i 11. st. koje su pokrenuli Bugari, uistinu su znanstveno prihvaćena činjenica. U tom svjetlu ova rečenica postaje osloncem atraktivnih spekulacija, pogotovu za one koje se bave vrlo maglovitom i teško dokučivom problematikom Vlaha na ovim prostorima.

I da je ova etimologija kojim slučajem bila vlastita Orbinijeva konstrukcija, teško bismo se mogli maknuti dalje s mjesta, jer nam ostali spomeni Besa u Orbinijevu djelu ne daju da saznamo mnogo više o tomu što autor podrazumijeva pod njihovim imenom. Međutim, Orbini nas, na sreću, obavještava da o beskom podrijetlu Bosanaca ne govori na temelju vlastitih procjena, nego da o tomu čita u povijesnom spisu svojega sugrađanina, također benediktinca, Alojzija Cerve Tuberona (1458-1527), te u djelu njemačkog erudita Sebastiana Münstera (1489-1552). Dakle, konstrukcija nije Orbinijeva, on preuzima tuđe riječi, pa nam ostaje nada da u djelima spomenute dvojice pisaca saznamo što se skriva iza Besa kao eponima Bosne i njezinih stanovnika.

Tuberon kaže sljedeće: Bosanci su, pak, potomci tračkih Bosa, koje su Bugari nekoć protjerali iz Trakije. Oni su potom zaposjeli krajeve Ilirika obuhvaćene rijekama Savom, Unom i Drinom, te Jadranskim morem, koliko se ono pruža uz obale Dalmacije. Kod Münstera pak čitamo ovo: Smatraju da su Bosanci postali od bugarskog naroda Besa. Budući da su oni živjeli u neslozi s Bugarima, protjerani iz Donje Mezije smjeste se u Gornjoj Meziji, pored rijeke Save. Tijekom vremena u nazivu naroda promijeni se slovo E u O, pa od Besa postanu Bosi, a odatle i Bosna.

Sličnost dvaju iskaza prevelika je da bi bila plodom dviju nezavisnih samostalnih konstrukcija. Kako su spomenuta dvojica suvremenici, nije bilo realne mogućnosti da bi vijest preuzeli jedan od drugoga, već su obojica nužno prepisavali iz istog izvora. No, ni Münster, a još manje Tuberon, ne kažu na ovom mjestu odakle doznaju za ovakvu konstrukciju.

Besi, Bosi, Pečenezi ili kako dalje?

Opet »na sreću«, Münster nešto dalje od citiranog mjesta kaže da o događanjima u Bosni čita kod ugarskog povjesničara Bonfinija (1427-1502). Pa kako se, provjereno, i Tuberon služio Bonfinijevim djelom, do kojeg je u rukopisu mogao doći za svojeg boravka u Ugarskoj, evo nade da bi ovo mogao biti zajednički trag. I uistinu, nakon pregledavanja obimna, a neindeksirana Bonfinijeva djela, tragač će nakon tek sporadičnih spomena Besa uz malo sreće napokon naići na spasonosnu rečenicu. Bonfini kaže: Besi su bili stari narod koje su Grci često nazivali i Bosi. Njih su Bugari protjerali iz Donje Mezije, pa su se preselili u Gornju, i uz rijeku Savu naselili kraj, koji je prema Bosima prozvan Bosnom.

Evo nam Tuberonova i Münsterova predloška! Vidimo da je Tuberon odmah preuzeo naziv Bosi, bez objašnjenja da to dolazi od etnonima Besi, te je preciznije od Bonfinija odredio granice tadašnje Bosne. Münster pak gotovo doslovno preuzima Bonfinijev predložak, jedino što te Bese/Bose proglašava Bugarima. No, na žalost, mi još uvijek ne znamo što je Bonfini mislio pišući ove riječi. Tko se u njegovu poimanju etnogeografije onoga doba krije iza imena Bessi/Bossi teško da se sa sigurnošću može iščitati iz ostatka teksta. Naime, tek nekoliko sporadičnih spomena spornog etnonima i ništa više.

Opet smo na početku

Jedino je rješenje krenuti dalje u potragu za Bonfinijevim predloškom u nadi da će se ondje možda saznati nešto više. Bonfini je kao »humanist-plaćenik« došao na dvor ugarskoga kralja Matijaša Korvina gdje je nastavio rad prijašnjih dvorskih povjesničara, u prvom redu Ivana Thuroczyja (1435-1490), pa zato njegova povijest postaje najlogičnijim izvorom koji bi valjalo provjeriti. I uistinu, već letimičnim uspoređivanjem vidljivo je da je Bonfini morao koristiti Thuroczyjevu povijest, pa sad jedino preostaje pogledati što se kod Thuroczyja podrazumijeva pod terminom Besi.

I eto, napokon rješenje! Rezultat je, naravno, u najmanju ruku neobičan — kakav i mora biti da bi ovaj kratki ogled imao smisla! — no, s druge strane, u svjetlu cijele priče o »metodologiji« humanističke historiografije, ne i nevjerojatan. Kad piše o Pečenezima, narodu koji je od 9. st. iz Azije prodirao u jugoistočne europske predjele, Thuroczy upotrebljava za njih uvriježen termin Bisseni. No, kad mu se on javlja iz rečenice u rečenicu, često ga varira upravo sa spornim terminom Bessi, upotrebljavajući čas jedan čas drugi naziv. Ne treba ni spominjati da je motiv za takvu zamjenu vjerojatno u prvom redu sličnost dvaju etnonima, a povod za variranje stilsko poboljšanje izraza. Ipak, Thuroczyju u prilog valja napomenuti to da se nije radilo samo o podudarnosti etnonima, nego i o podudarnosti prostora koji su ta dva naroda naseljavali, budući da azijski Pečenezi u 11. st. naseljavaju područje donjeg toka Dunava, vrlo blizu prebivališta antičkih tračkih Besa, o kojima od 7. st. n. e. vijesti postaju sasvim rijetke.

Što donose drugi izvori

Nakon pregledavanja i drugih značajnijih humanističkih historiografa onoga doba, kao što su Piccolomini, Biondo, Sabellico, Ransanus i Dlugosz, te nakon utvrđivanja da se u njih etnonim Besi tek uzgred ili uopće ne spominje, napokon je moguće s određenom sigurnošću rekonstruirati put kojim azijski Pečenezi postaju trački Besi, te konačno praoci žitelji Bosne (Bossinates). Thuroczy je, dakle, vjerojatno taj koji počinje Bese miješati s Bisenima, odnosno Pečenezima, premda nije isključeno, da je to činio i izvor kojim se i sam koristio. Upotrebu etnonima Besi u identičnom značenjskom opsegu od Thuroczyja preuzima i Bonfini, premda nigdje ne da toliko jasno iz teksta iščitati kako je riječ o Pečenezima, a ne o Besima. Tek, valja pretpostaviti da je dobro razumio Thuroczyjev predložak. Međutim, Bonfini se, za razliku od Thuroczyja, kao već pravi humanistički pisac, ne libi upustiti u spekulativne rasprave o podrijetlu pojedinih naroda, makar one bile samo plodom njegove dosjetljivosti. On čita da su u 11. st. Pečenezi uistinu razbijeni i protjerani, no ne u dubinu europskog kontinenta, nego nazad prema istoku. Ipak, to ga ne sprečava da »na svoju ruku« njihovu seobu usmjeri u drugom pravcu — prema srcu Ilirika — te učenu svijetu napokon otkrije da su Bosna i Bosanci potekli upravo od tih Besa, odnosno Bosa, kako ih naziva. Tuberon koji čita Bonfinija vjerojatno više ne može uočiti zamjenu do koje je došlo, da su Bessi, antički narod iz Trakije, postali kod Thuroczyja i Bonfinija Bisseni, odnosno Pečenezi, a ako i može, to mu ionako nije odviše bitno. On kod Bonfinija pronalazi divnu etimologiju bosanskoga imena, te je parafraziranu spremno uvrštava u svoju povijest na mjestu kad u izlaganje uvodi Bosnu i Bosance. Münster pak čini isto, s tim da još vjernije od Tuberona prenosi Bonfinijeve riječi, tako da se ukida svaka moguća sumnja da je konstrukciju preuzeo od nekoga drugog. I njemu je malo važno što se u stvarnosti krije iza etnomina Besa.

Dolazimo do kraja humanističke veze: Orbini, konačni korisnik informacije koja je već izgubila podosta od svoga prvotnoga značenja, i dobila mnogo novoga, spaja Tuberonove i Münsterove riječi, pa čitavu priču obogaćuje točnom definicijom prostora koji Bosi/Besi zauzimaju, a koji je prema Tuberonu omeđen Unom, Savom, Drinom i Jadranskim morem. Naravno, ne treba ni spominjati da se ni Orbini previše ne pita ima li čitava priča bilo kakve osnove. To u humanističkom konceptu ionako nije na prvom mjestu, sve dok priča dobro zvuči, i dok joj vjerodostojnost daju ugledna imena kod kojih je posvjedočena.

Na kraju — nikom ništa!

Svejedno je je li riječ o pravim tračkim Besima, »Besima« Pečenezima, ili Kekaumenovim Besima Vlasima — ionako je riječ tek o humanističkoj filološkoj igrariji, u kojoj bi, da su naši junaci znali za neke Bese sa Sjevernog pola, i ti postali pretcima stanovništva Bosne, a sve na osnovi puke sličnosti imena. Međutim, da priča postane zanimljivijom, pobrinuo se Orbinijev prethodnik Tuberon. On se, naime, kao jedini od svih posredovatelja sporne Bonfinijeve konstrukcije — a među njima su kasnije i Dinko Zavorović, i slavni Ivan Lučić, otac hrvatske historiografije, i bosanski fratar Filip Lastrić — na prenesene tvrdnje o Besima osvrće komentarom, i to vrlo neobičnim i zanimljivim. Kaže Tuberon sljedeće: Premda, ima i onih koji vjeruju da su Bosanci i Slaveni isti narod. U to, dakako, teško da mogu povjerovati, budući da se oni jezikom međusobno veoma razlikuju.

Ova nas tvrdnja mora osupnuti. O čemu on to priča, kakav je to jezik Bosne koji se razlikuje od jezika ostalih Slavena? Nisu li Besi ipak Vlasi, kao što to kaže Kekaumen, a Tuberon referira na njihov pokvareni romanski govor koji je u ono vrijeme i sam mogao čuti među vlaškim stanovništvom Bosne i dalmatinskog zaleđa?!

Ipak, ni ovdje nas raličite sumnje ne smiju poljuljati u postojanosti da se strogo držimo filološkog pristupa u rješavanju problema. Naime, analiza koja bi se zasnivala na razradi filoloških postupaka našega pisca, više nego na razmatranju njegovih stvarnih stavova i spoznaja o konkretnom problemu, mogla bi ponuditi sasvim racionalno objašnjenje zagonetne tvrdnje.

Može se pretpostaviti da je Tuberonovo polemiziranje s »nekima koji tvrde da su Bosanci i Slaveni isti narod«, upravljeno vjerojatno na tvrdnje pojedinih humanističkih pisaca, koji na tragu nekih antičkih i srednjovjekovnih, te biblijskih zapisa tvrde kako su Tračani, a samim time i Besi, Slaveni. Nama najbliži primjer takvih pisaca jest Vinko Pribojević (ovdje samo kao paradigma, jer ne postoji dokaz da bi ga Tuberon čitao), koji zajedničko podrijetlo Tračana, Geta, Ilira i Slavena izvodi na temelju pisanja Starog Zavjeta (Knjiga postanka), Apijana, Josipa Flavija, Strabona, Sv. Jeronima i drugih. Iz Thuroczyjeve povijesti, koju je isto tako vrlo vjerojatno poznavao barem u dijelovima, Tuberon razaznaje da etnonim Besi pokriva i etničku grupu Pečenega, koji, doduše, jesu podrijetlom iz Azije, no koji su sada isto tako u Trakiji ili njenoj blizini, pa potpadaju pod gore spomenutu tvrdnju da su Tračani Slaveni. Kod Bonfinija napokon Tuberon čita da su Besi, u biti Pečenezi, no sada trački narod, direktni pretci Bosanaca (Bossinates). A Bonfinijeva se tvrdnja bez teškoća može protumačiti tako kao da se između ta dva etnonima može staviti znak jednakosti.

Je li logika dalje jednostavna?

Ako su Besi Slaveni, onda su i Bosanci Slaveni. No, s druge strane, ako Besi, to jest Tračani, odnosno u ovom slučaju u Trakiju doseljeni Pečenezi, ne bi bili Slaveni, onda Slavenima ne bi mogli biti ni Bosanci. I čini se da je upravo tu rješenje ove nejasne Tuberonove tvrdnje — on teško može povjerovati da su baš ti Bessi/Bossi/Bisseni Slaveni. Jer, budući da je netom stavio znak jednakosti između Bossi i Bossinates — dakle Besi su Bosanci, odnosno Bosanci su Besi — Tuberon sada, pišući da se Bosanci i Slaveni međusobno jezikom veoma razlikuju (Bossinates et Slouinos lingua inter se haud parum differunt), pod Bosanci misli u biti na njihove eponime Bose/Bese, odnosno one od kojih su Bosanci potekli. A za njih mu dio literature koju koristi, ili vlastite spoznaje do kojih je na bilo koji način došao, donose obavijest da ti ljudi govore jezikom koji nije slavenski. Drugim riječima, Tuberon kao da se pita kako je moguće da netko tko govori toliko drugačijim jezikom (Bessi/Bossi/Bisseni) bude pretkom stanovništva koje naseljava Bosnu (Bossinates), a koje je slavensko jer govori isto kao i ostali Slaveni.

No, bez daljnjega, ne mogu se sasvim zatvoriti vrata ni pred drugom pretpostavkom, koju će podržati oni koji smatraju da Tuberon ovdje ne vodi samo hermetičku polemiku s kontradiktornim izvorima na svojem pisaćem stolu. Može se naime pretpostaviti da Tuberon pod terminom Bosanci (Bossinates) misli tek na jedan dio bosanskog stanovništva, na Vlahe, koji su uistinu, prema povijesnim svjedočanstvima, pred Bugarima došli s područja Trakije na ove prostore u razdoblju između 9. i 11. st., a i kasnije, u vrijeme sasvim blisko Tuberonu, pristizali idući pred Turcima. Vlasi su živjeli nomadskim načinom života, bavili se stočarstvom, i što je najbitnije — govorili jezikom drukčijim od svojih slavenskih susjeda.

Ovaj osvrt, na naoko minorni problem koji humanistička historiografija stavlja pred čitatelja, mogao bi biti pokazateljem s koliko se opreza mora pristupati svakom podatku koje starina stavlja pred nas, tjerajući nas da se probijamo kroz naizgled neprohodnu šumu interpretativnih zamki i prepreka. Pri tome se možda i ne pronađe pravi put, no, prema onoj staroj: i sama dobra nakana zaslužuje pohvalu.

Vlado Rezar