Još jednom žrtvovane žrtve?

S Trećim programom se moglo, barem djelomice, živjeti na drukčiji način: bez kutleraja, tajkunskih pašaluka i kupleraja, oponirajući svakodnevici kakvu znamo i kakva jest i ustrajavajući na svijetu koji se bori od samozaborava ljudske punoće

Vjerujem da malo kasnim u pisanju o problemu Trećeg programa Radija Zagreb u želji da on, barem na ovoj sadašnjoj frekvenciji, ne završi svoj život. U opravdanje svojega kašnjenja mogu pripomenuti (meni neprimjereno) skupljanje potpisa (peticija!) u svojoj najbližoj radnoj i profesionalnoj okolini, u krugu hrvatskih likovnih umjetnika i profesora s ALU. Premda me blagi osjećaj bezizglednosti nije napuštao, veselilo me gledati s koliko su spremnosti i žurnosti kolege ispisivali svoje ime ne pročitavši niti prigodno sročeni mali tekst. S nekom su naglašenom odrješitošću i entuzijazmom davali do znanja da je za njih, kao i za mene, Treći program vrijednost i gotovo kulturno kultno mjesto bez kojega bi, svakako, (p)ostali mnogo siromašnijima. Štoviše, smatramo ga dijelom svojeg osobnoga i šireg kulturnoga identiteta premda ga mnogi, dakako, nisu uvijek slušali »od jutra do sutra« (poput Nives K. K.).

Priznajem da nikada nisam previše vjerovao u slične akcije spašavanja i sumnjičav sam prema svakoj inicijativi koja je u koliziji s političkim funkcionalnim elementarizmom i pragmatizmom, koji je, dakako, neusporedivo jači. Bilo kako bilo, taj će program, koji nam dođe kao neki dobar prijatelj, nečijom voljom jednostavno nestati, biti fragmentiran, preseljen, jedva čujan, razdijeljen kao relikvija na nekoliko korisnika kojima će značiti puki ures. Poslije saborske sjednice zasvirat će Beethoven, nakon Fižulića ili Čačića doći će malo filharmonije... i to je u krajnjoj crti dobro za brojne korisnike koji se ne mogu odlučiti između zbilje kakva već jest i sna o boljem svijetu kakav još nije.

Dakako, mi smo mala zemlja, nama ne treba tako glomazni organizam, za njime, naravno, nema naročite potrebe. Uz to, to je dakako, neracionalno i rastrošno itd. Naravno, tu je neizbježna i demokratska rasprava kao plašt na odru jednog cjelovitoga bića. Tu će se dakako reda radi sučeliti argumenti i prevladat će jači, tj. oni koji su zacrtali ukidanje toga bića koje je bio zaštićeni prostor i svojevrsna oaza u inače nevoljnoj i nesrećama natopljenoj zbilji.

Nova koncepcija? Ako je vjerovati pričama, dosadašnja će frekvencija Trećeg programa biti prepuštena (darovana) meni i mnogima dosad najdražoj radio-postaji kao nagrada za njezine zasluge za demokratski ustroj i novo lice Hrvatske. Model je dakle isti, sustav i mehanizmi pogodbe posve srodni, samo su akteri drugi. O ispravnosti govore samo naivni. Trgovina je sve.

Spomenuta peticija (jedna od brojnih) samo je umirivanje savjesti i pomalo naivni prilog u hinjenoj raspravi u kojoj će kao tobože prevladati razlozi i argumenti, premda je ona zapravo glas vapijućeg u pustinji. Ona naivno uvjerava o drukčijoj potrebi govora i života, o plemenitijem modelu ljudskoga bivanja. Ona naravno nije ni slutila o koliko je slojeva tu riječ, o koliko se interesa ili satisfakcije mora voditi računa. I naravno žrtvuje se najslabiji, najnježniji i najranjiviji organizam, premda bi prava satisfakcija zaslužnoj stanici bilo ustupanje frekvencije prvog ili drugog programa, što bi svakako bio vidljiviji prilog depolitizaciji društva i jačanju njegove civilne komponente. A ovako će jedna stanica koja je četiri desetljeća promovirala najveće vrijednosti života, sa svojim recentnim prilozima iz kulture, znanosti, istraživanja iz hrvatske i svjetske baštine, recentnim prijevodima i prilozima iz teorije umjetnosti, filozofije, religije... biti jednostavno demontirana i kao cjelina postati nevidljiva cjelina, nalikujući onim programima koji uvijek iznovice pitaju koliko ljudi sluša primjerice ozbiljnu glazbu, a ne koliko bi novih slušača moglo biti pridobiveno u ime neke drukčije i svakako bolje stvarnosti i bolje budućnosti.

Priče o racionalizaciji siromašne neprofitabilne postaje sa smiješnim autorskim honorarima koji ne podmiruju ni trud i ulaganje u papir ili tintu priče su za malu djecu. A ako je istinita glasina u koju se mnogi zaklinju, onda je model (o)vlasti, moći i nagrađivanja i u nove vlasti ostao slično dvojben i od istoga materijala satkan. Možda nešto bolja politika, moguće malo više Europa nego dosada, ali naš je stari kao i novi homo politicus uvjetovan svojim prethodnikom i on se kao svaki pametan čovjek uči na tuđim, a ne na svojim greškama i tako lišen univerzalne mudrosti smatra da Kurta samo mijenja Murtu i da je u tome cijela mudrost svijeta.

Dakako, ekstremni idealizam nije nikada na cijeni, a ovdje ni onaj najumjereniji i — rekao bih — prirođen ljudskoj naravi. Sitni i idealni zastupnici naroda prolaze kao babe s kolačima s krojnim arcima svojih ljubavi, sa svojim prijateljima i neprijateljima (kako kaže uzoriti nadbiskup Bozanić) imajući samo dobro pamćenje i zahvalnost za onoga koji im je pomogao pri uspinjanju. Hvalevrijedan je njihov osjećaj zahvalnosti premda njihove ljubavi i plemenita htijenja žrtvuju uvijek ono najnemoćnije i najnježnije. U tome se vlasti i sustavi ne razlikuju. To je točka oko koje će se sve one najbrže složiti. Bez obzira što je to operacija u kojoj se uklanja najzdraviji dio organizma i koja ukazuje na bolesno društvo bez vidljiva poboljšanja. Duh i materija opet su prosijani kroz sito i rešeto politike. Još se izravnavaju računi, još se podmiruje tuđim mjenicama i tuđim vrijednostima, kojima nemaju prava raspolagati, a ponašaju se kao da su ih oni stvorili. To je histerična situacija u kojoj četiri desetljeća dobrih vibracija nisu došla u priliku ponuditi pravu alternativu materijalnoj i duhovnoj bijedi i vladanju kojemu se najveće i najprvije vrijednosti čine najmanjima i posljednjima.

Jer s Trećim programom se moglo, barem djelomice, živjeti na drukčiji način: bez kutleraja, tajkunskih pašaluka i kupleraja, oponirajući svakodnevici kakvu znamo i kakva jest i ustrajavajući na svijetu koji se bori od samozaborava ljudske punoće.

I još nešto.

Naime, muči me jedno pitanje. Ako je vijest o nagrađivanju i zahvalnosti koja žrtvuje takvu uzoritu medijsku glavu točna, nije li sto tisuća ljudi svojedobno na Trgu Bana Jelačića tamo bilo uzalud? Jesu li svi oni, poput mene, jednostavno budale?!

Ivo Šimat Banov