Hrabri iskorak

Hrabri iskorak

Izložbe Igora Rončevića pamtimo kao promišljene i zatvorene cjeline koje (pre)ispituju i istražuju prostore slike, odnosno njezine mogućnosti funkcioniranja, s atipičnim i nekonvencionalnim sadržajima. Rončevićev metodologijski postupak usredotočen je na traženje likovnih vrijednosti koji svoj kôd igrađuju na gotovo paradoksalnoj sintezi klasičnog i novoga. Na istom načelu zasniva i uvriježenu podjelu figuralno-apstraktno, brišući istodobno kako njihove razlike, tako i nepotrebno ustrajavanje na tim razlikama.

Rončevićev koncept zagovara likovnost jezika prije svega, odnosno njegovo kontekstuiranje u prostor s jasnim referencijama na vrijeme koje ga okružuje. Stoga njemu nisu strana iskustva transavangarde, uostalom (što je već isticano!) bio je jedan od njezinih prvaka. Relativizam predloška ili klasičan govor tematskoga ishodišta Rončević je prometnuo u jedno od temeljnih načela svojega promišljanja slikarstva, često smiono ističući upravo snagu toga načela u temama koje se doimlju običnima, zaboravljenim i — što je možda najčešće — nevažnim. Time je on svakako dokazao jakost autora koji može od bilo čega napraviti projekt što funkcionira na visokoj estetskoj razini. Recepcija toga koncepta imala je silna odjeka u drugoj polovici ovoga stoljeća, pa u skladu s tim Rončević baštini snažnu tradiciju. U minulih desetak godina (a i prije je doticao i otvarao problematiku!) on je vrlo osebujno i radikalno u tom smjeru ostavljao jasnih tragova. Podsjetimo na zapažene cikluse kao što su Strahovi (1995) i Napuštajući vic (1998), kao i one novije, pa i posljednji Nastavlja se...

Možda u tom ozračju i treba promatrati Rončevićev posljednji ciklus i jednako tako u samom naslovu vidjeti više od simbolike. U tome ciklusu Rončević uzima za predložak biološke mikrostrukture, iz svijeta bakterija, kako bi se popularno reklo. Autor tako ustraje u svojem konceptu relativizacije ishodišta, kao i stilskoga određenja. U osnovi ovoga ciklusa upravo je bujanje likovnosti u brojnim njezinim inačicama koje se prožimaju, majstorstvo slikarskoga umijeća, imaginacija zatečenog stanja u pikturalnoj jedinici linije, boje, brišuće granice postojećeg i vidljivog s onostranim i iracionalnim, između crteža, koji uzima za početak gradnje, ali s njime ne završava formu. U ludističkoj i inventivnoj gradnji kompozicije autor istodobno preslikava motivsko ishodište ne mareći za to da mu bude vjeran. Naprotiv! Izazovi koje otvara sam postupak raslojavanja predloška i njegovo relativiziranje istodobno otvara i mogućnosti likovnoga jezika u onim inačicama koje dovode gotovo do apsurda postojeće zaključke u suvremenoj likovnoj praksi. Možemo pratiti svojevrstan proces oslobađanja forma od predloška, odnosno od prvobitnoga udarca koji je inicijalna energija djela, ali ne i njegov smisao, niti autorov konačni cilj. Gdjekad ne bez ironije, čak i sarkastična zapleta, Rončevićev ciklus umrežuje mogućnosti čitanja likovnosti koja ne želi podjele, bilo one stilske ili žanrovske, nego ih poništava stavljajući ih upravo u službu idealne likovnosti koja u sebi sažima iskonsku čežnju za univerzalnim jezikom. »Suvremene metode proizvodnje, pohranjivanja, umnožavanja i prenošenja tekstova i slika osposobile su nas da velikom brzinom produciramo sve više 'kulture' i 'umjetnosti' zapaža Boris Groys, htijući upravo tom tvrdnjom ukazati na mrtve točke suvremene umjetnosti. Upravo u Rončevićevu slučaju prepoznajemo onaj hrabri iskorak koji ukazuje na suprotno, no drukčije, koji pokreće pravi dijalog i otvara temeljna pitanja u našoj suvremenosti i koji svakako hoće ustrajati u tom smjeru. Nastavlja se!?

Milan Bešlić