Gdje je naš jazz danas?

Trenutačno stanje u našem jazzu i nije tako loše kakvim bi ga neki željeli prikazati, no vrijedilo bi svakako razmisliti o razasutosti bez temeljnih međusobnih komunikacija

U trenucima kada govorimo o stotom rođendanu jazza mogli bismo se prisjetiti i ne baš precizne 75. obljetnice dolaska jazza u Zagreb, a time i u ove prostore. Od početka dvadesetih godina do današnjih se dana u našem jazzu štošta promijenilo, pa možda nije naodmet progovoriti koju o tome gdje je naš jazz danas.

Površan pogled na trenutačnu situaciju, sudeći prema broju ansambala, ljetnih i inih festivala, jazz-klubova, radijskih i televizijskih jazz-emisija, pa i prema relativno skromnoj diskografskoj proizvodnji, pokazuje za naše uvjete zadovoljavajući europski prosjek. Metropola je unatrag desetak godina polako, ali evidentno, izgubila svoj centralistički ekskluzivitet, i to u korist nekih pokrajinskih središta ili pak turističkih destinacija. Prema tome bi se neke jadikovke naših džezista, koji se najčešće i ne bave samo tim tipom glazbe, o pomanjkanju prostora za njihove (ne)redovite nastupe, mogle smatrati pomalo bezrazložnim. No je li sve to doista tako?

Stvari imaju naime i drugu dimenziju, sadržanu u izjavi jednog novinara od prije nekoliko godina, koji je za jazz-branšu rekao: »Tako vas je malo, a toliko ste razjedinjeni!« Ima u toj spontanoj konstataciji dosta istine. Iako se osobno ne zalažem ni za kakve centralizme u kulturi, pa tako ni u jazzu, vrijedi ipak priznati da je naša jazz-scena poprilično neorganizirana i dispergirana, nošena nerijetko uskim organizacijskim, pa i lokalističkim interesima. Nedostaje pri tome temeljna komunikacija te je novinaru-kroničaru teško pohvatati sve te konce. Stoga će možda cjelovitiji pogled na situaciju u današnjem hrvatskom jazzu dati slabije upućenom čitatelju realniju sliku te djelomičan odgovor na pitanje: »Gdje je naš jazz danas?«

Od ansambala koji danas djeluju u sferi jazza u Zagrebu bilježimo najprije dva velika orkestra, Big band Hrvatske radio-televizije pod ravnanjem Silvija Glojnarića te Društveni jazz-orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda s dirigentom Zlatkom Dvoržakom, uz koje povremeno nastupa i nekoliko džezistički ne baš sasvim profiliranih vokalnih solista. Od manjih sastava vrijedi spomenuti; Boilers, B. P. Club All Stars, Trio Matije Dedića, Zagreb Jazz Portrait, Trio Vanje Lisaka, Swing Again, Toranj 77 i nekoliko drugih sastava Željka Kovačevića, Sakamoto Chang, Cool Date s pjevačicom Jasnom Bilušić, Tony Lee Kinga, Apollo Dixieland band, Trio Ante Gela, Trio Damira Dičića, Dixieland ansambl HGZ-a, te još neke druge. U Splitu postoje kvartet Black Coffee i gitarist Pavle Kolarov alias Paul Coleman. U Rijeci su stacionirani fuzijski sastav gitarista Elvisa Stanića i solo fighter gitarist Darko Jurković, u Osijeku djeluje kvartet Argus s pjevačicom, u Varaždinu kvartet pijanista Petra Eldana, a u Dubrovniku se jazz vrti oko imena trubača Džeme Cakića, klarinetista Tea Čipčića, pijanista Tonija Napholtza, Džonija Trbuhovića i Tea Martinovića te perkusionista Mara Mitrovića. Iz nekoć zapažena i aktivna Karlovca nema nažalost takvih vijesti, u Puli je aktivna etno-jazz vokalistica Tamara Obrovac, a neki novi mladci spominju se u Krku i Rovinju. Uz festivale jazza u Zagrebu odgovarajuće međunarodne tradicionalne manifestacije tog tipa imaju Rijeka (Jazz Time), Varaždin (Međunarodni festival tradicionalnog jazza), Dubrovnik (Dubrovački međunarodni jazz-festival), Split (Hypo jazz-festival), Krk (Kamplin jazz-festival), Novigrad u Istri (Blues festival), Pula (Etno-jazz 2000), a spominje se i mali festival jazza na udaljenom Lastovu. U Bjelovaru, Osijeku i Dubrovniku postoje registrirani, ali nažalost ne baš aktivni jazz-klubovi, a u tom kontekstu valja spomenuti i emisije jazza na radiju i televiziji te zahvaljujući ponekom entuzijastu i na ponekoj lokalnoj radiopostaji (Bjelovar, Karlovac). Na polju pak jazz-edukacije, izuzmemo li ljetne tečajeve na Braču i u Grožnjanu, vlada posvemašnje mrtvilo.

Iz svega bi se navedenog moglo dakle zaključiti da trenutačno stanje u našem jazzu i nije tako loše kakvim bi ga neki željeli prikazati, no vrijedilo bi svakako razmisliti o toj i takvoj razasutosti bez temeljnih međusobnih komunikacija. Dio zatvorenosti, da ne kažem džezističkog autizma pojedinih organizatora ponekad je razumljiv i jamačno je zasnovan na opravdanom strahu od beskrupuloznog otimanja ideja, pa čak i cjelokupnih manifestacija s tradicijom, što nažalost ni u sferi jazza u nas nije rijetkost. Možda bi baš nedavno utemeljen Hrvatski jazz-klub s ingerencijom djelovanja na području cijele Republike Hrvatske, bez ikakvih primisli o nekakvu džezističkom centralizmu, mogao preuzeti ulogu koordinatora te ulogu bolje međusobne informiranosti spomenutih jazz-klubova i događanja, ako ni zbog čega drugoga, a ono u interesu boljeg izvješćivanja i animiranja našeg općinstva za jazz-glazbu te promicanja jazza u sklopu hrvatske kulture.

Mladen Mazur