FASTFOOD

Skupina londonskih pisaca objavila je rat postmodernizmu

Napuhani postmodernizam meta je napada skupine londonskih pisaca i umjetnika okupljenih pod zajedničkim imenom remodernisti. Njihovi najeksponiraniji članovi Charles Thomson i Billy Childish osnovali su Istražno povjerenstvo (Bureau of Enquiry) te objavili manifest u kojem napadaju tzv. kapučino-pisce i napuhane art-veličine poput Damiena Hirsta. Postmodernistička je umjetnost poput komercijalnog raka, tvrde u povjerenstvu, a to je stoga što su britanski umjetnici zaokupljeni samo slavom, besmislom i opsesivnim materijalizmom. Remodernisti se posebno okomljuju na pisce. Točnije na Willa Selfa i Martina Amisa. Književnost im je kukavička i neizazovna. Odiše napuhanim smradom, a ne pravom zabrinutošću za današnju ljudsku bijedu. Stil je odveć artificijelan i vrijeđa inteligenciju i najprosječnijeg čitatelja. Kapučino-pisci (prozvani tako zbog svojeg afiniteta prema kapučinu, a ne kavi ili čaju kao zastarjelim kreativnim stimulansima) glume autsajdere, samodopadni su i pohode samo najkulerskije partyje. Za dobru književnost, poručuju remodernisti, treba izgorjeti, ali ne opet na način patetičnih narkopisaca kojima je uzimanje droga, seksanje i kulersko nihilističko poziranje vrhunac poetičkoga djelovanja. Na kraju svojega manifesta remodernisti definiraju kvalitete novoga pisca što ga tek treba stvoriti. On će biti iskren i suosjećajan. Ne bi se trebao ophoditi s autorskim prezirom. Klonio bi se egomanije i bio bi ranjiv. Brutalnu intimu trenutka ispisivao bi dovodeći čitatelje u stanje utrnula užasa. Tek to bi bio pravi pisac, mišljenja su Thomson i kompanija, a ne onaj fićfirić iz Pola ure kulture.

Knjiga fotografija The Impossible Image podastire pregršt dokaza o savršenstvu digitalnog okidanja

Dobra fotografija nudi novi pogled i nije tek puko kopiranje zbilje. Ovim se programskim motom oglasio umjetnički direktor Robin Derrick koji je sa suradnicima Markom Sandersonom i Philom Poytnerom objavio knjigu fotografija The Impossible Image. Sabirući fotke najpoznatijih svjetskih modnih fotografa u jedinstvenu zbirku autori su izdanja podastrli pregršt dokaza o tome kako se mogućnosti nove digitalne tehnologije mogu vrlo kreativno iskoristiti. Savršenstvo iluzije, hiperrealnost zbilje te potenciranje ekspresivnih kvaliteta slike što ih nudi digitalni retuš sjajno su demonstrirane na primjerima radova Nicka Knigta, Davida LaChapellea i Vincenta Petersa između ostalih. Dovodeći artificijelnost forme do njezine najviše sinteze ti su radovi pokazali kako će tehnologija u potpunosti promijeniti način na koji percipiramo vizualni materijal, ali i zbilju. Među impresivnije priloge pripada Knightovo digitalno urezivanje ožiljaka na lica modela te fotokirurško prišivanje muških ekstremiteta na ženska tijela. No, osim primarnog interesa za naša posthumana tijela, fotografi su se vizualnim aluzijama osvrnuli i na formalno nasljeđe slike. Phil Poytner nepogrešivo citira Magrittea. A Rankinove snovite vizije posuđuju od Dalija. Intrigantnost cijeloga projekta ne leži, pak, samo u činjenici što su uz pomoć kompjutorskog miša virtualni svjetovi danas opipljiviji no ikada, nego i u tome što su nove tehnologije postale integralnim dijelom naše svakodnevice. O čemu svjedoči i usklik Derricka i družine o tome da je danas baš sve moguće. Sad barem znamo da je tehnologija u sigurnim rukama.

Animirani film Chicken Run ljetni je hit u američkim kinima

Preživjeti, a ostati sav svoj u današnjoj provinciji stvar je heroizma. Misao je to Nicka Parka i Petera Lorda, redatelja uspješnih animiranih filmova, a ne nekih neoegzistencijalističkih filozofa palanačkog duha. Njihov posljednji dugometražni crtić Chicken Run pravi je hit u američkim kinima. Već otprije poznati po sjajnim crtićima A Grand Day Out, The Wrong Trousers, A Close Shave (u kojima su prikazali avanture sredovječnog engleskog neženje Wallacea i njegova psa Gromita) tek su sa svojim novim filmom osvojili sva srca najširega gledateljstva. Iako urađen u starinskoj tehnici stop motion animacije s plastelinskim figuricama, njihov je film prestigao u popularnosti Disneyja kao i digitalnu animaciju iz Pixarovih studija. Tajna Parkova i Lordova uspjeha leži u čarobnu spoju suptilnog humora, neodoljive simpatičnosti likova i nepogrešiva osjećaja za izgubljenog ruralnog čovjeka. Tiha ozlojeđenost maloga čovjeka u njihovim filmovima redovito je prikazana preko sudbine zatočenih životinja. To je slučaj i sa Chicken Run. U filmu pratimo sudbinu zatočenih kokoši koje u sabirnom logoru moraju nositi jaja po normi. Nakon niza neuspjelih pokušaja bijega one se prepuštaju rezignaciji. Sve dok cirkuski pijetao ne stigne u kamp i vrati im nadu u uspješni bijeg. Čitavu lepezu zbrkanih osjećaja autori filma prikazuju već samim materijalom od kojega su likovi izrađeni. U trenucima očaja koke su mlohave kao tijesto. A kad im nada obuzme tijela, zablistaju poput keramike tek izašle ispod proizvodnog čekića. Smisao života leži u slobodi, zaključimo još na kraju s kokama i autorskim dvojcem, a ne u tome da vas netko tretira kao sirovu piletinu.