Egzorcist u tehno-izdanju

Stigmata, SAD, 1999, režija Rupert Wainwright, scenarij Tom Lazarus i Rick Ramage (prema Lazarusovoj filmskoj priči), fotografija Jeffrey L. Kimball, uloge Patricia Arquette, Gabriel Byrne, Jonathan Pryce, Nia Long, Thomas Kopache, Rade Šerbedžija, Jack Donner

Stigmata se uvjetno može opisati kao Egzorcist u tehno-izdanju. Tehno u ovom slučaju znači ne samo inzistiranje na produkcijsko-tehničkim, vizualnim aspektima tzv. videospotovske provenijencije, nego i na vrlo glasnim zvučnim efektima koji su s njima odlično povezani u funkciji stvaranja i osnaživanja jeze, pri čemu silovito energičnu vizualno-zvučnu kulisu logično upotpunjava i odgovarajući glazbeni izbor kao i ikonografija junakinje (uobičajeno glumački dobra, erotski privlačna i slatka Patricia Arquette koja utjelovljuje mladu frizerku Frenkie tehnopostpunkerskog modnog izričaja) te njezina radnog (alternativni salon ljepote u kojem se uz frizerske mogu dobiti i usluge tetoviranja i pirsinga) i prostora za dokolicu (diskoteka alternativnog usmjerenja).

Što se pak tiče veze s Friedkinovim i Blattyjevim Egzorcistom, ona se sastoji u junakinjinoj opsjednutosti nadnaravnim silama, koje je polako, ali sigurno uništavaju. No scenaristi su smislili odmak kako ih valjda ne bi optužili za doslovno eksploatiranje klasika i kako bi iznenadili publiku, pa nije Sotona taj koji opsjeda jadnu djevojku, nego je to duh jednog pokojnog svećenika, »svetog čovjeka« — kako ga opisuje njegov kolega svećenik u standardno manirističnoj izvedbi Rade Šerbedžije. Riječ je o ocu Almeidi (Donner), koji je zajedno s dvojicom svojih suradnika bio preveo neko kasno otkriveno evanđelje i došao do zaključka da ga je pisao sam Krist. Ključna je poruka tog evanđelja da je kraljevstvo Božje u čovjeku i oko njega, a ne u građevinama od drva i kamena. Međutim službeni je Vatikan, koji u filmu predstavlja kardinal Houseman (Pryce), odlučio prikriti to otkriće, smatrajući da bi ono moglo kompromitirati autoritet Katoličke crkve, odnosno čitavu njezinu koncepciju sa svećeničkim staležom i sakramentima kao posrednicima između Boga i čovjeka. Stoga je Vatikan nepokornog Almeidu ekskomunicirao, no on je s drugog svijeta, posredovanjem glasnika, odnosno naše junakinje Frankie, odlučio progovoriti i svijetu obznaniti prevratničku poruku (sad koliko je ona prevratnička s obzirom na višestoljetno postojanje raznih protestantskih denominacija, pa čak i s obzirom na doktrinu same Katoličke crkve koja stalno i istina ne osobito uvjerljivo pokušava pomiriti neposredan odnos svakog pojedinca i Svevišnjeg sa svojim dogmama koje joj osiguravaju povlašten status vrhovnoga tumača Božje objave ostaje vrlo upitno, no za kvalitativne domete filma to i nije od presudnog značenja).

Postavlja se pri tome neizbježno pitanje zašto je duh oca Almeide toliko agresivan, pun bijesa, zašto se on manifestira na isti bezobziran način kao i demoni odnosno Sotona, zašto obznanjuje da glasnik nije važan te je spreman u ime višeg cilja, tj. poruke otkrovenja, žrtvovati jedan ljudski život? Je li to samo logična posljedica robovanja žanrovskim trikovima odnosno formulama po kojima gledatelja treba navoditi u pogrešnom smjeru, a onda ga senzacionalno iznenaditi, ili ima tu i nečeg drugog? Ponajprije i ponajviše, kao što je već rečeno, riječ je o pukoj želji za (jeftinim) zavođenjem publike, ali na pamet mogu pasti i dodatna tumačenja. Otac Almeida očigledno je zamjena za Krista. Taj fiktivni lik može, a to je poželjno, biti jako provokativan (o čemu svjedoče snažni protesti protiv filma predstavnika Katoličke crkve u Americi), ali nema, ili ne bi trebao imati onu težinu koju ima sam Krist, što bi tvorcima filma moglo donijeti stvarne probleme, kakve je npr. imao Martin Scorsese s Posljednjim Kristovim iskušenjem.

No vratimo se pitanju zašto otac Almeida nastupa neprimjereno bijesno za jednog »svetog« čovjeka. Paralela s Kristom može dati odgovor. I Krist je bio silno razljućen, kako svjedoči, ako se dobro sjećam, jedno od četiri službeno priznata evanđelja, kad je na svetom mjestu jeruzalemskog hrama zatekao trgovce. Sin Božji, promicatelj mira i tolerancije, blagog Boga prepunog milosti, odjednom, jedini put, nastupa sa starozavjetnom ljutnjom i silovitošću te napada trgovce i tjera ih iz hrama. Za takav silovit, za njega posve neuobičajen postupak, Krist je morao imati snažnu motivaciju — oskvrnuće svetog mjesta najnižim materijalističkim interesima. Znači da i Almeidin silovit nastup mora imati odgovarajuću motivaciju i opravdanje, a to je vatikansko zatajenje izvorne Kristove riječi radi očuvanja vlastite moći, što je doista velik, s malo čim usporediv grijeh. Dakle Almeida je predstavljen kao naljućeni pravednik, što istina ne opravdava njegovo mučenje i spremnost na žrtvovanje jadne Frankie (no tko zna, možda je on poput starozavjetnog Jahve bio spreman u zadnji čas spasiti nevinu slatkicu, kao što je Jahve poštedio Izaka), ali učinkovito ukazuje na razmjer grijeha Katoličke crkve. Kad se uzme u obzir da je tek aktualni papa priznao mnogobrojne grijehe i zločine Crkve i njezinih sljedbenika te zatražio za njih oprost, ali je pri tome smislio upravo blasfemičnu olakšavajuću okolnost, naime da su ti grijesi i zločini počinjeni u ime istine (!?), čime nije izvršio samo logički salto mortale (kakve primjerice ima veze istrebljivanje čitavih naroda u srednjem vijeku — Bodrića, Ljutića, izvornih Prusa, ili spaljivanje nevinih žena kao vještica i tzv. heretika — s istinom, tj. Božjom objavom i Kristovim naučavanjem), nego i po tko zna koji put potvrdio znakovit paralelizam kršćansko-katoličke i marksističko-komunističke doktrine i prakse (visoki cilj koji možda ne opravdava sredstva, ali ih čini razumljivima i svjedoči o dobrim namjerama), kad se dakle sve to ima u vidu, onda antikatolički naboj ovog filma nije neshvatljiv i s te strane malo što mu mogu prigovoriti.

Kako pak stoje stvari s kvalitativnim dosezima Stigmate? Iz svega naprijed iznesenog vjerojatno je razvidna određena idejna infantilnost njezinih tvoraca, a tome se mogu dodati neka sporna scenaristička mjesta (Almeidin duh opsjeda Frankie zato što je ona /slučajna/ posjednica njegove krunice, iz čega prozlazi da se Almeida ne bi ni manifestirao da krunica nije ukradena iz njegova lijesa, odnosno da je s njom, kao što se trebalo dogoditi, pokopan, jer u tom slučaju nijedan drugi ljudski stvor s njom ne bi došao u kontakt koji bi omogućio manifestaciju svećenikova duha) i dramaturška neizbalansiranost lika Frankieine najbolje prijateljice Donne (Long) i njezina odnosa s Frankie (u prvom dijelu filma Donna je vjerna Frankeina prijateljica koja joj pokušava pomoći, da bi poslije posve nestala). No u cjelini to je korektan, lako gledljiv, odgovarajuće napet i jezovit filmić koji ispunjava svoju osnovnu namjenu — dva sata zabave za poklonike triler-horora, a i dobar dio ostalih interesenata.

Damir Radić