Delikatna koreografska poetika

Delikatna koreografska poetika

Silfida, Balet HNK Ivana pl. Zajca na ljetnoj pozornici Festivala Opatija, 10. srpnja 2000.

Doba romantičnog baleta jedno je od najvećih što ga poznaje kazališni ples. Tijekom posljednjih godina 18. stoljeća Pariška opera još je tvrdokorno održavala na životu balete nastale na temelju starih grčkih mitova, za koje redovita publika nije više pokazivala osobito zanimanje. Popularnost baleta Vragolasta djevojka Jeana Daubervala pokazala je da su se ukusi počeli mijenjati, kao i londonski uspjeh Flore i Zefira Charlesa Didelota u kojemu je publiku očaravao let plesača zrakom pomoću nevidljivih žica pričvršćenih oko struka. Godine 1830. na premijeri Hernanija Victora Hugoa Theophile Gautier s kosom što mu je padala na ramena, u sjajnom ružičastom prsluku, postaje simbolom romantičarskoga pokreta.

Pojava novih ideja, zanos koji ih je pratio, tehnički napredak i mehanički izumi te dakako nadareni pojedinci sa svojim vizijama, omogućili su pojavu i razvoj novih umjetničkih pravaca. U Terpsihorinu kodeksu Carla Blasisa iz 1820. bilježi se da se noge plesača otvaraju do punih 180 stupnjeva. Baletni je klas kodificiran kao progresivan niz vježbi, od jednostavnih, kontroliranih pokreta do najsloženijih i najsnažnijih skokova i okreta. Takav je sustavan trening ubrzao napredak tehničke vještine. Žene su počele raditi na specifičnoj tehničkoj inovaciji — plesu na vršcima prstiju. Ta se vještina vjerojatno razvijala postupno, prvo kao trenutna poza, zatim kao nekoliko brzih koraka, a potom njih još nekoliko. S vremenom su balerine naučile kako da opšivanjem pojačaju vrhove papuča, kako bi ih bolje podupirali. Špice su se pojavile kasnije.

Publiku je očaravao dugotrajni balans u pozi arabesque, s nogom istegnutom otraga i uzdignutim tijelom, te ostale poze i koraci. Prva svjedočanstva o plesu na vršcima prstiju nalaze se na gravurama koje datiraju prije 1820. i pokazuju žene kako pomalo nespretno lebde na uskim podupiračima. No, trebalo je proći još cijelo desetljeće kako bi nova tehnika pronašla pravu ulogu. Tada je bolesno mršava Marie Taglioni, zaobljenih ramena i ruku predugih u odnosu na tijelo, toliko usavršila svoj smisao za brzinu i lakoću, da publika nije stigla opaziti njezine nedostatke. Njezin otac i učitelj Filippo predstavio ju je 1831. godine u Parizu, u Meyerbeerovoj operi Robert đavo, gdje je predvodila skupinu mrtvih redovnica, onozemaljskih bića, što je predstavljalo jezovit prizor. Uspjeh u ovome djelu bio je tek nagovještaj prvog doista velikog trijumfa Marie Taglioni koji je došao naredne godine s baletom Silfida (La Sylphide). U njemu su teme romantizma, nestvarnost i egzotika, dopunjene i naglašene tehničkim plesačkim dostignućima.

Idealna žena

Silfida je idealna, ali nedostižna žena, koja škotskoga mladića Jamesa odvlači od njegove zaručnice Effie i mami ga u maglovito gorje, gdje on bezuspješno pokušava obuzdati njezino uzmicanje. Silfida, supstancija sna, klizi scenom na vršcima prstiju. Čini se da, za razliku od ljudskih stvorenja, ne podliježe zakonima gravitacije. Činilo se kao da leprša na valovima magle i mjesečine, kao priviđenje ljepote, nedodirljiva, nestvarna i utoliko poželjnija. U Silfidi su tehnička dostignuća dobila svoju dramaturšku razložnost.

Uz Marie Taglioni u Silfidi u Pariškoj operi 1832. godine, proslavio se njezin partner Joseph Mazilier. Glazbu je skladao Jean Schneitzhoeffer. Silfida je uvrstila Marie Taglioni među besmrtne baletne legende. Nekoliko godina kasnije još je jedan veliki koreograf toga razdoblja August Bournonville poželio postaviti Silfidu u Kraljevskom kazalištu u Kopenhagenu. Kako su autorska prava Schneitzhoefferove glazbe Dancima bila preskupa, Bournonville je, ne dirajući izvorni libreto Alphonsa Nourrita, naručio novu glazbu od norveškoga skladatelja baruna Hermana Severina Lřvenskiolda za balet u kojemu se 1836. u naslovnoj ulozi Silfide proslavila Lucile Grahn.

Više od stoljeća i pol prošlo je od nastanka Silfide do njezine pojave u hrvatskom baletu. Kao da se nestvarna vila s krilcima izgubila u dalekim gorskim proplancima obavijenim maglom neinventivnosti naših baletnih ravnateljstava koja ne znaju za drugo doli uvijek istih naslova baletne klasike, njih manje od deset, što se neprestano vrte. Srećom, vilu je gotovo nenadano nakon punih pedeset godina umjetničkoga rada, uhvatio koreograf Norman Dixon, uspostavio s njom odnos koji uopće nije transcendentalan, već izrazito realan jer počiva na njegovu znanju, trudu, iskustvu i želji da s baletnim ansamblom Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci ostvari predstavu bogate fantazije te je priveo najprije na pozornicu riječkoga kazališta, gdje je pretpremijerno prikazana 8. srpnja, a kao službena hrvatska praizvedba izvedena 10. srpnja na ljetnoj otvorenoj pozornici Festivala Opatija. Koliko je nebo tijekom najvećega dijela predstave, protokom oblaka te zakrivanjem i otkrivanjem mjeseca sudjelovalo u predstavi i nadopunjavalo pomalo staromodnu scenografiju Augusta Augustinčića, toliko se na kraju pokazalo izdajničkim: petnaestak minuta prije kraja spustio se pljusak koji, međutim, nije pokvario zadovoljstvo publike, a i izvođača. Uostalom, novi ples tajanstvenih Silfida ne treba dugo čekati — već 3. listopada njime će početi nova sezona HNK Ivana pl. Zajca.

Normanu Dixonu Silfida je već treća predstava s ansamblom Riječkog baleta u posljednjih godinu dana. Za Vragolastu djevojku koja je obilježila njegov povratak nakon desetak godina isključenosti iz riječkoga baletnog života nedavno je primio godišnju nagradu Grada Rijeke za iznimno koreografsko-redateljsko ostvarenje toga baleta, za kojim je slijedila Coppelia. Nagrada Grada Rijeke rehabilitirala je nepravedno zapostavljena umjetnika koji je dao dragocjen prinos ansamblu i njegovu stalnom usponu s djelima koja su primjerena njegovoj nevelikoj brojnosti i mogućnostima koje stalno rastu. Tim trima predstavama, s još jednim romantičnim naslovom na repertoaru, Giselle, Riječki se balet nakon nekoliko godina krize potvrdio kao respektabilna grana HNK Ivana pl. Zajca.

Norman Dixon počeo se baviti koreografijom šezdesetih godina. Oxfordski baletni rječnik navodi o njemu da se školovao u baletnoj školi Sadler's Wells baleta i u Baletnoj školi Rambert. S vremenom je postao vodeći plesač baletne trupe Rambert i tumačio sve glavne klasične uloge, kao i moderni repertoar. Koreografirati počinje u Londonu i ubrzo odlazi u inozemstvo. Osnovao je baletni ansambl u okviru Gulbenkianove zaklade u Lisabonu. Godine 1966. dobio je prvu nagradu u povijesti engleskog baleta — nagradu Savjeta za umjetnost. Bio je ravnatelj Gradskog baleta u Santiagu, Urugvajskog nacionalnog baleta u Montevideu i Baleta u St. Pöltenu. U Hrvatsku je došao 1967. U riječkom kazalištu godinama je bio šef baleta, koreograf i redatelj. Gostovao je u Zagrebu i Splitu. U Engleskoj mu je ostala obitelj, a u Rijeci je našao prijatelje i dom.

Baletni ansambl i solisti usvojili su prozračnost ranoromantičnog plesnog stila koji još ne poznaje tehničku virtuoznost i ne traži snagu, što će kasnijih godina razviti ruska klasična škola. Sve što je u njoj veliko i naglašeno, ovdje je delikatno, a time i teže jer se plesači Riječkoga baleta, kao i većine baletnih ansambala, nemaju priliku često susresti sa zahtjevima koji teže ekonomiziranju izražajnih sredstava.

Poetiku takva koreografskog pristupa koji je Norman Dixon upotpunio slikovitim režijskim ocrtavanjem ostalih likova na najbolji je način slijedila prvakinja Baleta Jana Kazanceva kao prekrasna naslovna junakinja, profinjeno muzikalna, elegantna u linijama i bešumnom klizenju nestvarnoga bića. Njezin partner Andrej Rjabov kao James pokazao je tehničku sigurnost i glumačku izražajnost.

Uspješnu galeriju likova, svaki na svoj način, ostvarili su razigrana i perspektivna Irina Lavyguina kao Effie, pouzdani Andrej Köteles kao Gurn, Carlos Araya kao vještica Mage, Oxana Brandiboura kao voditeljica Silfida, Tajana Škunca kao Effieina majka Hannah, Edita Pustišek kao Jamesova majka Alice i drugi.

Detaljizirani i individualizirani kostimi Ljubice Wagner, u skladnim nijansama tonova, izražajno su naglašavali osobnost škotskoga puka (naročito muški kiltovi) u prvom činu te bestežinsku lakoću Silfida u drugom.

Glazba Hermana Lřvenskiolda (u obradi Johna Lanchberyja) nema amplitudu izrazitih uspona i padova, ni temu koja bi se pamtila. U svojemu lirizmu ona je pitka i ugodna, dramaturški romantično funkcionalna svrsi za koju je nastala. Orkestar Riječke opere primjereno ju je predstavio pod ravnanjem Miroslava Homena.

Davor Schopf