Crveni istok tipičnoga Francuza

Claude Lefort, Prijepor o komunizmu, prevela Radmila Zdjelar, Politička kultura, Zagreb, 2000.

»Komunizam pripada prošlosti. Naprotiv, pitanje o komunizmu ostaje u srcu našeg vremena«, napisao je Claude Lefort u uvodnoj napomeni i, naravno, nije nimalo pogriješio. Iako je sama stvar donekle samorazumljiva francuskoj akademskoj i široj čitalačkoj publici, u nas je u proteklom desetljeću tek spominjanje komunizma bilo dostatno da se autora ili bilo kojeg slobodnomislećeg pojedinca žigoše kao balkansku protuhu ili agenta stranih sila. Dakako, onaj tko govori o fenomenu komunizma nipošto ne mora i sam biti komunist ili fanatični obožavatelj Staljinova lika&djela, kao što ni seksolog ne mora biti seksualni manijak. Riječ je jednostavno o tome da se u proteklom desetljeću europskoj publicistici, političkoj filozofiji i socijalnoj teoriji komunizam prikazao kao vrlo zanimljiv fenomen. Razloga ima najmanje dva: prvo, proteklo je dovoljno vremena da se o nekim akterima tog propalog sustava može govoriti s kritičke, dakle relativno objektivne pozicije, te drugo, u razdoblju eksplozivnoga rasta tehnologije, komunikacije i nastanka (prvi put) uistinu globalnoga kapitalizma koji je sjedinjen s temeljima socijalno-demokratske i liberalne provenijencije, fenomen komunizma pojavljuje se kao utopijska protuteža sve većem monopolu koji pod okriljem informatičke tehnologije provode multinacionalne korporacije te hegemonske političke i ekonomske strukture.

Nije ovo bedeker za komunizam

Gdje u svemu tome uporište nalazi Claude Lefort? Prijepor o komunizmu (212 str.) na neki je način polemičko štivo, koje u dvadesetak kratkih poglavlja nema namjeru iznijeti sustavnu i preglednu povijest komunizma s političkoga, društvenog ili ideološkog stanovišta (poput Martina Malije u knjizi Sovjetska tragedija), niti ima namjeru raskrinkati utopijski element komunizma, odnosno njegove iluzije i zablude (kao što to čini François Furet u Prošlosti jedne iluzije). Lefortovo je polazište politička filozofija, a pozicija je ona tipičnoga francuskog intelektualca (ukoliko takvo nešto još postoji), dakle politički i spisateljski angažirana autora koji s mnogo intelektualnog iskustva komentira recentne događaje i promjene u društvu. Stoga će ovom knjigom biti razočarani oni koji trebaju metodološki precizan bedeker za putovanje kroz komunističku ideologiju, jer se autor pretežno bavi nekim drugim knjigama — u središtu njegovih analiza nalaze se kako već spomenuti Malia i Furet (knjiga je nedavno prevedena i u nas), tako i Souvarineove, Tocquevilleove i Aronove teze. Uvažavajući neke argumente danas već klasične knjige Demokracija i totalitarizam Raymonda Arona, Lefort je ipak prilično kritičan prema jednom drugom klasiku, Totalitarizmu Hannah Arendt. Poglavito se to odnosi na problematiku zakonodavstva u komunističkim režimima, što je povezano s potragom za izvorima autoriteta (o čemu je Arendtova pisala u svojim političkim esejima) te s problemom kretanja povijesti kao ideološkim okretom prijelaza iz jednoga društvenog sustava u drugi. Iako se ovdje ne možemo opsežnije pozabaviti Lefortovom analizom i osvrtom na gore navedene autore, čini se da on poseže za valjanim argumentima, ali zbog kratkoće pojedinih poglavlja, kao i zbog nesustavna izlaganja, mnogo toga ostaje nedorečeno ili nedovoljno argumentirano.

Neuspjeli Sartreovi trabanti

Ono što se autoru može upisati kao argumentacijski plus, odnosi se na već navedenu intelektualnu angažiranost. Dakako, ovdje nije riječ o doslovnom angažmanu Sartreova tipa (koji je već normativni model prema kojem se svaki slobodnomisleći Francuz vjerojatno odnosi s poštovanjem), niti o angažmanu neuspjelih Sartreovih trabanata poput Finkielkrauta ili Lévyja, koji su prokockali svoju šansu angažirajući se na potpuno neprikladan način. Lefortov je prinos u tome što esejizira o temama koje nipošto nisu dosadna akademska naklapanja, već svakodnevni, pa stoga i praktični problemi određene zajednice. Ako je svrha ljudske zajednice međuljudska komunikacija (ili neka vrst habermasijanskoga komunikativnog djelovanja), tada je bijeg od suhoparne apstrakcije u suočavanje s postojećom političkom zbiljom istinska zadaća pravoga filozofa politike. Lefortov je pristup pokušaj sinteze »političkih, socijalnih, pravnih i psiholoških činjenica«, jer se neki politički sustav ne može shvatiti tek kao socioekonomski ili samo politički fenomen; u tom smislu veliku ulogu igra, primjerice simbolička prezentacija. Stoga je zadaća jedne moguće filozofije politike (kako se čini Lefortu) dublja od puke politologijske analize, jer ona uvodi razliku političke i socijalne sfere, pritom ne odbacujući empirijske činjenice, nego ih usvajajući uzdiže na viši rang.

U tom je smislu ova knjiga zanimljiva i širem krugu čitatelja. Ona ne ulazi u dublje filozofske ili psihološke analize komunizma (jer komunizam ponajprije jest fenomen isto kao što je i utopija i svjetovna religija), niti čitatelja opterećuje brojnim statističkim podacima. Netko zahtjevniji prigovorit će da se Lefort odveć zadržava na nekim općepoznatim činjenicama te da mu je izbor tema zbrkan i zahtijeva poznavanje opusa Fureta, Arendtove ili Arona. No, ovo i nije enciklopedijski priručnik, nego zbirka osvrta na totalitarni sustav koji je milijunima oduzeo život, a u Lefortovoj Francuskoj sve donedavno bio hvaljen i uzdizan od strane one intelektualne ljevice koja je na šezdesetosmaškim razvalinama u taj nesretni crveni istok projicirala svoje propale želje i fantazme.

Tonči Valentić