Čežnja za europskim filmom

Čežnja za europskim filmom

Naš kinorepertoar prati visokobudžetni američki film i ništa drugo. Mi nemamo pojma ni o njihovu niskobudžetnom filmu, niti išta znamo o filmovima europskih kinematografija, da ne govorim općenito o filmovima malih kinematografija. U doba kada sam ja bio mlad, a to je sretni trenutak moje filmske karijere, kao i karijere mojih filmskih vršnjaka, mi smo istodobno pratili u našim kinima i taj visokobudžetni američki film i kompletan europski film

U programu konkurencije ovogodišnjega Hrvatskog festivala igranog filma u Puli bit će prikazano sedam filmova. Među njima premijerno će biti predstavljen i film Ne daj se, Floki klasika hrvatskoga filma Zorana Tadića. Ne daj se, Floki proistekao je iz istoimene serije za djecu u produkciji ondašnje Televizije Zagreb. Nakon sedam dosljedno žanrovski obilježenih dugometražnih uradaka ovo je prvo Tadićevo cjelovečernje okušavanje druge vrste.

Kako je došlo do ideje za cjelovečernji film Ne daj se, Floki?

— Riječ je o dječjoj seriji koja je napravljena prije petnaest godina i koja je nekoliko puta reprizirana na televiziji. Kako je prošlo nešto malo vremena od tada, mogu dosta pouzdano kritično suditi o toj seriji — bila je to zgodna i dobra serija. Riječ je o poslu koji je meni ostao u vrlo lijepoj uspomeni i mislim da je bio dosta visoka dometa. Mogu to reći, a da ne prodajem dežurnu umjetničku ili redateljsku narcisoidnost. Sjećam se da je već tada bilo nekih ideja da bi se od toga mogao napraviti film. Serija je strukturirana tako da postoji čvrsta dramaturška linija i sve dramaturške digresije mogu se izvaditi tako da čvrsta jezgra ostane i pretvori se u film.

Onda sam, međutim, razmišljao: zašto trošiti snagu na prerađivanje nečega što sam već napravio, kad umjesto toga mogu raditi nove stvari? Sada, kada su snage nešto manje nego su bile, a slile su se i neke nove okolnosti, vratio sam se na to da od toga napravim film. Kada je veliki glumac i moj dobar prijatelj Mladen Crnobrnja umro, imao sam nekakvu blesavu gripu, i nisam mogao čovjeku otići na sprovod. Ležao sam doma i na televiziji vidio kako je obilježena njegova smrt. To mi se činilo neprimjerenim. Pokušavali su iz Gumbeka napraviti jako ozbiljna čovjeka, jako patetična glumca, a on je zapravo sav u prekrasnom šarmu, sav u divnim fusnotama koje, zapravo, nisu fusnote, nego čitava poglavlja.

Kako su svi, ipak, svjesni njegova značenja, tome su dali nekakav patetičan štih, recitiranje ozbiljne poezije, što je, ipak, u Gumbekovu veličanstvenom glumačkom stvaralaštvu, neka fusnota. Rekao sam sebi: što bih ja mogao učiniti za čovjeka, za njegov pravi glumački dignitet? Tako sam reaktivirao ideju da iz Flokija napravim film. Gumbek je, nažalost, bio glumac koji nije imao mnogo glavnih uloga. On je bio onaj divni šlag na tortu, bio je dobri duh hrvatskoga glumišta. Ali izdvojiti nešto iz njegova opusa i reći — evo, to je Gumbek, to je užasno teško. A u ovoj seriji on je igrao glavnu ulogu.

Film je, dakle, posveta Gumbeku, a usput, sjetio sam se da ni Franji Majetiću, koji također igra u Flokiju, nisam mogao otići na sprovod, pa me savjest još malo više zapekla i to je bio dodatni razlog da se upustim u tu pustolovinu.

...Moglo bi se reći, parafrazirajmo naslov jednog vašega filma, kako ste vi čovjek koji nije volio sprovode?

— Gotovo da bi se moglo tako reći. No, to su stvarni razlozi pravljenja filma iz serije, što je paradoksić. U nas se, naime, obično prave filmovi iz kojih se, zbog razloga ponajprije produkcijske naravi, prave serije, ponekad lažne, ponekad prave. A evo primjera da se iz serije napravi film.

Razumljivo, bilo je tu i problema. Trebalo je kompletan materijal serije kondenzirati na trajanje cjelovečernjega filma. Bili su potrebni i minimalni zahvati da bi taj materijal postao kompaktan. Nažalost, nisam mogao ništa nadosnimavati, nema Gumbeka, nema Majetića, a i ostali su glumci, neću reći ostarjeli, ali narasli. Nema ni Flokija. Pero Kvrgić, koji je posudio glas Flokiju, na svu sreću u punoj je snazi, pa smo nasnimili još nešto Flokijeva teksta. Trebalo je, istina, ujednačiti Perin glas od prije petnaest godina s današnjim, ali i to smo učinili uz pomoć naših ton-majstora.

Utekao sam se i rješenju da je u prirodi dječjega filma pomalo i crtić, pa sam svog prijatelja Edu Lukmana, voditelja Škole animiranog filma u Čakovcu, zamolio da nam sa svojim šaf-ovcima napravi animirane fragmentiće, koje smo ubacili u film. Dakle, sažetak serije, plus ti animirani dijelovi — sada su nova cjelina.

Postoje li načelne razlike u postupku pravljenja filma za djecu i, uvjetno govoreći, filma za odrasle?

— U smislu pristupa, odgovornosti prema poslu, razlike nema. Dakle, ne vrijedi logika: ovo je za djecu, pa ću sniziti kriterije. Djeca su, zapravo, probirljivija publika, imaju nevino izoštrene kriterije, pa o tome morate voditi računa. To je sve načelno, a ono o čemu mogu slobodno pričati, a da se ne posumnja u moju navijačku sklonost prema vlastitom filmu, to je da su poslu jednako ozbiljno pristupili i glumci. Zaista je to raskošno ozbiljan pristup fenomenu filmske glume i, rekao bih, korespondiranju s potencijalnom publikom. Kamera je prokleta sprava koja ima dušu i sve vidi i ima velike zahtjeve i što se tiče vještine i prirodnosti, osobito u dječjem filmu. Glumci igraju, siguran sam, i prirodno i dobro.

Svojevremeno ste, protiveći se precjenjivanju nagrada kao argumenta o vrijednosti filma, izjavili: »Strašno bih teško nabrojao pet hrvatskih režisera koji nisu dobili ni jednu nagradu, a strašno bih teško nabrojao pet jako dobrih hrvatskih režisera.« Što, u svjetlu te rečenice, očekujete od Flokija u Puli?

— Ne bih imao ništa protiv da ponovim tu rečenicu... Nadam se da je film dobar. Istina, film je napravljen u živčano kratku vremenu, nadam se da nisam napravio nekakve katastrofalne greške. Ni režijske, ni dramaturške. Jednostavno, očekujem da film bude dobrohotno gledan i ništa više. Ako je o nagradama riječ, ja sam, nažalost ili srećom, došao u godine kada su to irelevantne stvari. Uostalom, znam to iz iskustva, za sudbinu filma nevažno je da li je film ovjenčan nagradama ili ne. Film vrijedi ako vrijedi. Niti nagrada može učiniti film dobrim, niti činjenica da film nije dobio nagradu može film učiniti slabijim nego što jest.

Što općenito, s obzirom da ste na više načina aktivan sudionik filmskog života, mislite o koncepciji i budućnosti Pulskog festivala?

— Da se razumijemo, nemojte misliti za moj prethodni odgovor da je prodavanje nekakve načelne skromnosti. Svi vole pomalo biti u žarištu javnog interesa. U pretpostavci filma su, recimo to pomalo patetično, svjetla reflektora, i to jest dio javnoga djelovanja. A film je uvijek htio malo više od normale, u toj nekakvoj vlastitoj narcisoidnosti. Ne treba bježati od činjenice kako je zgodno da postoji tih tjedan dana kada će hrvatski film biti na naslovnicama naših novina i u žarištu interesa radija i televizije.

Film bez javnosti i publike nije film. Film hoće povratnu informaciju i postaje gotovo djelo tek kada je gledan, a lijepo je da je gledan u što većem broju. Istina jest da ne može publika učiniti loš film dobrim, niti slab interes publike može učiniti sjajan film slabim, ali punokrvan život film doživljava tek u dosluhu s gledateljima. Prema tome, svaka prigoda da se film gleda, da se o filmu piše — dobra je prigoda.

Ako Pulu koncipiramo kao trijeznu manifestaciju, ja sam uvijek za nju. Trebalo bi tu učiniti i kojekakvih zahvata. Postoje i vrijedne inicijative, no kako god se činilo da sam ja višestruko u filmu, na jedan način i nisam, i mlađi ljudi trebaju imati inicijativu. Oni su, jednostavno, suptilnije uho za jeku gledateljstva.

Što ste točno mislili kada ste mi rekli, dok smo se dogovarali za ovaj razgovor, da smo danas veća filmska provincija nego onda kada smo u hrvatskim kinima svjetsku produkciju gledali i »sa pet godina zakašnjenja«?

— U doba ljutog socijalizma strašno smo patili što kasnimo za svijetom. Filmovi su se proizvodili danas, a mi smo ih gledali tek onda kada bi im pala tržišna vrijednost, premda mi, ni nekada, ni sada, nismo bili svijetu zanimljivo tržište. Jer, što za neki američki film znači hrvatsko gledateljstvo s pedesetak kina i što im je značilo i ondašnje jugoslavensko tržište s nekoliko stotina kina? Precjenjivali smo našu tadašnju zaostalost za svijetom. Ono što se danas vrtjelo u Parizu mi smo odgledali za tri, četiri ili pet godina, ali smo odgledali. Danas takve filmove gledamo promptno, istoga dana. Samo! Riječ je o samo jednom segmentu svjetske kinematografije. Dakle, naš kinorepertoar prati visokobudžetni američki film i ništa drugo. Mi nemamo pojma ni o njihovu niskobudžetnom filmu, niti išta znamo o filmovima europskih kinematografija, da ne govorim općenito o filmovima malih kinematografija. U doba kada sam ja bio mlad, a to je sretni trenutak moje filmske karijere, kao i karijere mojih filmskih vršnjaka, mi smo istodobno pratili u našim kinima i taj visokobudžetni američki film i kompletan europski film. Prvi s malo većim, a drugi s malo manjim zakašnjenjem. Bio je na repertoaru i francuski, i talijanski, i, dakako, češki, mađarski, skandinavski film. Što se događa u suvremenom, recimo, mađarskom filmu? Ili, riječ je o velikoj kinematografiji, u francuskom filmu? Nemamo pojma! Kada je na redovitom repertoaru posljednji put bio neki francuski film? Da se razumijemo, nisu Francuzi prestali raditi dobre filmove. Tamo i nadalje ljudi rade filmove, no danas je to za nas terra incognita.

U doba moje filmske mladosti bilo je predivno biti sudionikom, s jedne strane, svjetskoga filma, tada još žive i rade Hawks, Ford, Hitchcock, s druge strane, rađao se, recimo, francuski novi val, rađala se ekipa režisera kakav je danas, recimo, Chabrol, o čijem novijem stvaralaštvu, da nema ranojutarnjeg televizijskog programa, ne bismo imali blagog pojma. Postali smo do te mjere isključivo svjetski, da smo u toj isključivosti, zapravo, veća provincija nego što smo bili. Tada se provincijalnost manifestirala samo u eventualnom kašnjenju za svjetskim programom. Sada se provincijalnost, međutim, manifestira u neupućenosti, i posvemašnjoj neobaviještenosti.

Meni su, svojedobno, festivali, kao fenomen svjetske šminke, išli strašno na živce. Tada sam prodavao tezu da ne volim festivalske projekcije, koje su uvijek povišene, malo pod znakom prisile premijere, prisile svijesti o vlastitom ekskluzivitetu. Zagovarao sam činjenicu kako film treba gledati u kinu, od četiri, šest ili osam. To je normalan život filma, a ne nekakva festivalska pretpremijera. No, danas sam počeo odstupati od toga, držim, dosta normalnoga mišljenja i počinjem zavidjeti ljudima koji idu po festivalima, jednostavno zbog toga što tamo imaju priliku vidjeti filmove za koje je veliko pitanje hoćemo li ih mi, obični smrtnici filmoljupci — ikada imati priliku vidjeti.

Čini se kako ustrajno zagovarate ono za što smo zakinuti. Dok vas sve povijesti hrvatskoga filma spominju i kao jednoga od prvih donosilaca ugođaja Zapada u domaći film, sada, na neki način, ustrajavate na vrijednostima hrvatske filmske baštine i manje poznatih europskih kinematografija?

— Hm... pa, složio bih se. U pretpostavci je svakog intelektualnog djelovanja — nemirenje sa situacijom i želja za sveobuhvatnošću koja neće biti isključiva

Kako vi, kao profesor filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti, gledate na budućnost hrvatskoga filma i što je ono temeljno što pokušavate prenijeti studentima?

— Kada se sjetim svojih studenata, s radošću mogu pričati o budućnosti hrvatskoga filma. Kada razmišljam o sebi, bojim se da je malo deplasirano pričati o budućnosti. Ne želim se, istina, odricati mogućnosti budućih vlastitih projekata, ali zasigurno ih, s obzirom na situaciju u kojoj je hrvatski film, neće biti baš mnogo. Za našu filmsku mladost, pak, mogu pouzdano reći, iz prve ruke, da u svojim razmišljanjima ima prave i filmske, i ljudske i društvene radoznalosti. To jest zalog našemu filmskom sutra. Nedostatak postojanja i Europe i svijeta u našim kinima jest nešto što bi trebalo ukloniti i što bi, onda, plodonosno moglo djelovati na naš novi filmski naraštaj. Moj intimni ideal u filmskom djelovanju uvijek je bio: pomiriti svijest o pripadnosti svijetu s izvornošću vlastitoga nadahnuća i s vjerom u vlastitu filmsku tradiciju. Mi se filma ne samo ne trebamo stidjeti nego, dapače, na našu filmsku tradiciju možemo biti itekako ponosni.

Razgovarao Davor Šišmanović