CD MOZAIK

CD MOZAIK

Za ljetno raspoloženje odlučio sam ponuditi vam neka izdanja koja možete naći u našim prodavaonicama, a neka ne možete. Neka ćete teško naći i na Intermreži (Međumreži) ili Internetu, ali vjerujte, isplati se. U ovoj rubrici ovaj put nema nošenja kreveta kao slike (furanja beda kao imidža), nego samo veselo, veselo... Svima, a ne samo njima. Pričala jednom nama jedna baba iz Klakara dok smo tamburali o njenom premilom sinu Ljubi... Dosta. Evo sada prijedloga.

Country

The Desert Rose Band je najbolji izdanak country rocka. Chris Hillman (ex Birds, Flying Burrito Brothers, Manassas) Jorge Jorgensen i Herb Pedersen napravili su takve pjesme da nitko uz njih ne može sjediti. One Step Forward, She Don't Love Nobody, Come A Little Closer i zauvijek Ashes Of Love neće vas ostaviti ravnodušnima. Plesat ćete i pjevati. Nije uopće važno znate li riječi. Same će doći po sebi nakon nekoliko slušanja.

Ljubiteljima klasičnog countryja toplo preporučam Super Hits Rickyja Skaggsa. Cajun Moon pravi je bluegrass majstorluk, a njegova verzija pjesme Contry Boy (nema veze s pjesmom Thank God I'm A Country Boy pokojnoga Johna Denvera) pravi je udžbenik za cijeli instrumentalni sastav. Preslušajte sola na gitari, klaviru, pedal steel gitari, mandolini... Ne mučite se. Prvo pokušajte izbrojiti tempo. Onda slušajte. Ludo. Brzo. I sjajno.

Na prijelazu između countryja i folka nalazi se grupa Rankin Family ili, kako se danas zovu, The Rankins. Otkrio ih je veliki druid folka Paddy Molony chief Chieftainsa. Iako vam mogu zazvučati sladunjavo i malo previše ispeglano, oni dodiruju najviše vrhunce u ovom transatlantskom spoju. Gillis Mountain prava je country pjesma, a Tell My Ma irski narodnjak. I jedno i drugo oni rade izvanredno. Kažem možda malo preslatko, ali dobro, dobro i opet veselo i opuštajuće. North Country je album koji preporučam.

Od countryja idemo prema rocku. Tu sam vam spremio jedan legendarni album grupe Rockpile. Ta ploča jednostavno je esencija pub rocka, prethodnica novoga vala i reminiscencija na velikane američke rock scene kao što su bili Chuck Berry, Buddy Holly ili Everly Brothers. Valja reći da je spiritus movens grupe bio sjajni gitarist (Jeste li slušali njegovu izvedbu Hačaturijanova djela Ples sablji?) Dave Edmunds. Leđa mu je držao i pisao pjesme basist Nick Lowe. Na CD-u se kao bonus pjesme nalaze četiri komada Everlyja (najbolje su otpjevali Take A Message To Mary) koje Nick i Dave izvode sami. Takav bonus postojao je i na vinilnom izdanju u obliku singl ploče. Tek da se zna da bonusi nisu izmišljotina CD-a. Odmah uz njih dodajem izvanrednu kompilaciju Nicka Lowa. Da, to je onaj malo prije spomenuti samo u (boby) solo karijeri. Predobre pjesme da bi se nabrajale. Slušati i veseliti se.

Novi val je donio, ali i odnio mnogo toga. Jedna od nepravedno zapostavljenih grupa svakako je Any Trouble. Pokušajte spojiti velikane Joea Jacksona i Elvisa Costella i dobit ćete zvuk Any Trouble. Melodiozno, a čvrsto. Pjevno, a snažno. Zaista ni danas mi nije jasno kako nisu uspjeli napraviti ništa. Nula. Karijera zero. A ploča Where Are All Nice Girls? ide u prvu ligu new wavea. Ništa zato. Ima vremena. Još stignete nabaviti CD. Tko požali, neka mi ga slobodno proda.

Reload Toma Jonesa već je toliko puštan na radiju i televiziji, ali i dalje je dobar, pače bolji i bolji. Skupivši oko sebe svu silu izvođača Tom je dokazao da nije isluženi nogometaš koji priča kako je jednom dao gol u same rašlje (skinuo paučinu), nego ih i dalje zabija, tako da mu i Rivaldo mora pljeskati. Nije na ovom CD-u samo Sex Bomb, ali da je album bomba za tulume i veselja, to sigurno. Tko ga nema... što da ja sad tu nekome prodajem. Ako ga nema, nema ni zabave.

Jeste li ikada kupili CD samo zbog jedne pjesme? Teško. No ako volite odlične obrade starih stvari, onda nabavite glazbu iz crtića King Of The Hill. Tamo se nalazi jedna od najboljih obrada nekoga klasika. Riječ je o pjesmi Down On The Corner grupe Creedence Clearwater Revival. Nju su tako sočno i snažno otprašili The Mavericks da se prašina za tim zalutalim govedima diže satima u zrak. I pjesma se vrti satima. Ima na albumu još odličnih pjesama, ali ova je takav pogodak (bull eye) da je ni Robin Hood ne bi nadmašio i da mu Lady Marian stoji pokraj vrata. Izvrsno.

I za kraj nešto domače. Ladarice i njihov CD Iz kajkavske glazbene riznice. Kada god ih čujem, naježim se. A to kod mene znači da slušam nešto neponovljivo. Jako dobro. Ako netko misli da su zalutale u ovaj mozaik, vara se. One su ono što smo odavno trebali pokazati na sve moguće načine vani. Onako kako to rade Bugari sa svojim ženskim zborom Cosmic Voices of Bulgaria. Ali što znaju Bugari! Prodaju ono najbolje što imaju. Mi to ne damo nikome. Zato imamo etnoscenu kakva jest. Dosadnu, lošu, svirački nedotjeranu, ulizivačku. Scenu koja podilazi publici ili još bolje rečeno glazbenike koji podilaze sebi samima. A Ladarice pjevaju. I nitko im nije ravan. Još samo čekam da naprave ploču skupa s Jegedušima, odnosno da im Božo Potočnik napiše pjesama kakva je Pri svetom Roku i onda bih trebao navaliti na Ministarstvo kulture da krene u pravi izvoz hrvatske glazbe. Ovako nitko neka se ne čudi što ponovno haraju dalekoistoični trileri. Tako mora biti kada pravi ne dobivaju priliku. I neka se sada samo netko javi kako Lado dobiva potporu, a time i Ladarice i Jegeduši. To su, gospodo, dvije različite stvari.

No, ljeto je. Kakvo-takvo. Ponudio sam vam hrpu ploča za zabavu. Ako i pada kiša, u kući može biti veselo. Možda i veselije negoli vani. Adieu.

Krešimir Blažević

Navigacija

Vijenac 167

Glazba

CD MOZAIK