Carevo novo ruho hrvatske grafike

Carevo novo ruho hrvatske grafike

II. trijenale hrvatske grafike, Umjetnički paviljon, Kabinet grafike, Talijanski institut

Ove je godine Kabinet grafike HAZU organizator II. trijenala hrvatske grafike. Iako nam je u okviru trijenala ponuđeno nekoliko vrijednih grafičkih izložbi, pozornost ćemo usmjeriti samo središnjoj panorami hrvatskoga grafičkog stvaralaštva postavljenoj u Umjetničkom paviljonu.

U neka prošla vremena ovoga stoljeća na izmaku umjetnik je posezao za grafičkim izražajnim sredstvima kad je želio fiksirati takav paroksizam emocija kakav nije mogao postići ni volumenom ni uljenom bojom. Grafika je bila dobra majka i tananin, krhkim poetskim titrajima i žestokim, bolnim i potresnim ranama duše. Svi osjećaji između te dvije krajnosti nalazili su u grafici zagrljaj utjehe — utjehu ispovjednoga pročišćenja.

Nepoznati kriteriji

»Koji je današnji trenutak u hrvatskoj grafici?« — pitanje je to jedne iz trolista autorica triju predgovora u katalogu II. trijenala hrvatske grafike u Zagrebu (Marina Baričević). Izlošci bi trebali biti ilustracija odgovora na to, doduše, retoričko pitanje. Međutim, ista nas spisateljica malo zatim obavještava: »Djelomično je to smišljeno stvorena slika prema kriteriju organizatora, a djelomično prema ukusu i informiranosti ocjenjivačkog odbora.« Što da nakon takva priznanja mislimo mi, koji grafiku stvaramo, koji grafiku podučavamo ili oni koji grafiku jednostavno vole? U tekstovima kataloga — ni organizator (Slavica Marković) niti njegovi suradnici (Margita Sveštarov Šimat i Marina Baričević) ne upoznaju nas ni s kriterijem organizatora — autora slike o trenutku hrvatske grafike, niti s tipom ili stupnjem informiranosti ocjenjivačkog odbora o grafičkoj umjetnosti općenito ili o posebnostima grafičkog stvaralaštva na aktualnoj svjetskoj umjetničkoj sceni.

Volji, dakle, organizatora i informiranosti ocjenjivačkog odbora imamo zahvaliti što su dojučerašnji duh i izraz, koji su intertnu materiju pretvarali u jecaj ili škrgut, gurnuti na marginu njihova i našeg interesa. Umjesto panorame »paroksizama« gledamo »smišljeno stvorenu sliku«, »panoptikum« (M. Baričević) opsjednutosti materijom. A veličanje materije doseže apogej u destrukciji materije. U ponuđenom autorskom djelu organizatorice Trijenala hrvatske grafike vidimo dominaciju metoda manipulacije grafičkom tvari — matricama, papirom i bojama. To nam potvrđuju i naglašeno agresivni postupci: deranje, probijanje, grebanje, lomljenje, montaža. (Usput rečeno, svjetska je grafika taj obračun sa samom sobom — od preispitivanja sredstava i sintakse do autodestrukcije — obavila već prije dvadesetak godina.)

Zašto uvažena trijada spisateljica triju predgovora ponuđene fenomene ne naziva njihovim pravim imenima, nego ih zaodijeva plaštem dobrih, starih, ali cijenjenih tradicionalnih i klasičnih grafičkih tehnika? Otkako postoji studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (četrdeset i četiri godine) nismo uspjeli tumače grafičkih djela naučiti da klasičnost ne čuči u tehnici, nego u načinu mišljenja i osjećanja — u svjetonazoru, te da današnja senzibilnost ne može klasična sredstva i alate koristiti s istim duhom i s istim idealom kao što ih se koristilo u doba njihova, vrlo uvjetno rečeno, uzleta.

Izraz, a ne tehnika

Desetljećima podučavamo generacije studenata grafike da takozvane tradicionalne tehnike i sredstva ne mogu i ne smiju biti pokriće za bezosjećajnost, bezidejnost, netalentiranost, glupost i laž. U biti, u srži je svake umjetnosti izraz, a ne tehnika manipulacije. Tehnika ne može biti ni kavez ni nadgrobna ploča emocijama. Ona mora biti njihova sluškinja.

Kada je nekom likovnom kritičaru u nas palo na pamet da u djelu slikara koji slika uljem ili temperom hvali i ističe vrijednost njihove tako neprijeporno tradicionalne tehnike? Kad smo mogli pročitati hvalospjeve Stančićevoj ili Sederovoj uporabi kista i špahtla ili odu virtuoznoj upotrebi špice i čekića Frana Kršinića ili brusnog papira i polir-šajbe Vojina Bakića? A grafičare se, međutim, i na ovome trijenalu uporno pohvaljuje kao solidne tradicionalce i kao hrabre nekonvencionalce, eksperimentatore.

U povijesti je grafike pravi grafičar uvijek bio izvorni inovator i eksperimentator. Grafiku je odabrao za medij svojoj umjetnosti jer je ljubio oštar i opojan zrak slobode istraživanja bijelih polja podsvijesti i crne magme bolova i strasti. Svaki je grafičar po vokaciji, po psihičkoj formaciji, izumitelj. On mora iznaći način discipliniranja bakropisne ili akvatintne tehnike po mjeri svojeg bića, po ritmu svojega bila. Desetljećima već upućujemo mlade grafičare da je unutrašnja, biološka mužda majka tom osobnom izumu, a da je mašta njegov otac. Rušitelji tzv. dogmi, posjednici hendikepa svoje profesionalne nekompetentnosti, nemaju što drugo rušiti doli samu tvar — grafičareva ljubav i strast izvan su dosega njihova poimanja likovnog medija.

Getoizacija noviteta

Biće grafike razvijalo se i sazrijevalo sporo i mukotrpno, boreći se usred materijalističke filozofije velikih serija za autonomiju, za autentičnost među likovnim umjetnostima. Stvarala je grafička umjetnost svoj jezik, gramatiku i sintaksu izražajnih sredstava. Biće grafičke umjetnosti uistinu ima tijelo i mnoge ekstremitete. Štoviše, to je tijelo iznjedrilo i neka nova bića koja su se do danas odvojila od roditelja i žive samostalne živote. Na II. trijenalu hrvatske grafike možemo ih vidjeti postavom getoizirane u sekciju tzv. eksperimenta. Organizatorica-autorica i njezine suradnice nisu ni pokušale rekonstruirati i nekako razvrstati to prirodno množenje i razmnožavanje elektronskih reprodukcijskih procesa i tehnika. Kad su već uvedeni na scenu, na kojoj im je mjesto tek po zaslugama praroditelja, zavrijedili su dostojan postupak analize, uspostavu ozbiljnoga prosudbenog sustava; zavrijedili su teorijski utemeljenu afirmaciju pojave kako novih alata tako i novih kodova za nove senzibilitete. Dogodilo se tako, nažalost, da su »tradicionalni alkemijski procesi stvaranja« (S. Marković) supostavljeni digitalnoj grafici, printu na grafoskopskoj foliji, ink-jetu, kserografiji, plotanju, šivanju i punjenju vatelinom, a bez potrebne distinkcije govora i semiotike, poetika i struktura, razloga i ciljeva.

Zašto sve tri autorice predgovornih tekstova u katalogu tako uporno (kao da se nekomu ispričavaju) naglašavaju prisutnost pa i stožernu ulogu tradicionalnih i klasičnih grafičkih tehnika i postupaka? Zašto je danas, kad je hrvatska grafika dosegnula punu zrelost, njezinu prosudbu potrebno zasnivati na jeftinoj opciji tradicionalno — moderno? Tome je tako jer se površno poznaje grafika — jer se s njome i za nju ne živi (ni privatno ni stručno); jer se dugotrajnim sudioništvom nije gradilo prostor života i smrti grafike. Najlakše je, očigledno, bordižavati između duboko usidrene bove tradicije i elektronskim odašiljačem opremljene plutače sa svjetlećim natpisom moderno. Opozicija tradicionalno — moderno potrebna je koncepciji organizatora; bez nje u medij grafike ne bi mogao uvesti fenomene prostora, pokreta i elektronske slike. Ako i jesu proizašle iz grafike te nove tehnike generiranja i reproduciranja poruka i slika već odavno nisu eksperiment i do danas su potpuno razvile autentične prosudbene kriterije.

Što je kompjutorska grafika

Organizatorica trijenala otvorila je vrata vizualnim posljedicama eksperimentiranja ili jednostavnije i pošteno rečeno — rada s računalom, a svojem auditoriju nije odgovorila na pitanje što je to, uopće, kompjutorska grafika, koji su njezini temeljni preduvjeti, koji su njezini alati, ciljevi itd. Tko će nas, neupućene, uputiti što je u kompjutorskoj grafici zloporaba tuđe kreativnosti, banalno smeće, elektronički i vizualno polupismena naiva, a što je vrhunsko, inventivno stvaralaštvo, prepoznavanje i oblikovanje nove osjetljivosti. Zašto u djelima proizvedenima računalom nije prepoznata stvaralačka alkemija? Zar stoga što takva alkemija ne postoji ili je atrofirala do veličine mikročipa?

Grafička umjetnost postoji i razlikuje se među drugim umjetnostima zato što grafički duh, potpuno ogrezao u fizičku tvarnost (kao, uostalom, i druge umjetnosti), snagom volje i imperativom izraza (ljubavlju i zanosom) potpuno mijenja zvrhu zadanoj ili odabranoj materiji. Nužda, imperativ izraza, traži i nalazi (a kad ne nalazi, tad za sebe stvara): alat i način njegove uporabe; materijal i njegovo agregatno stanje; načine i sredstva njegove preobrazbe u matricu; tehniku tiskanja i načine njezine modifikacije; izbor boje i njezinu prilagodbu matrici i papiru; izbor papira prema njegovim fizikalnim, optičkim i taktilnim svojstvima i posebnostima. Suzvučje svih navedenih komponenata, njihova potpuna harmonija, određuje vrsnoću grafičkoga djela. Kad samo jedna od njih nije u akordu, grafički list nije vrhunsko likovno djelo. Taj kriterij procjene u svijetu grafičkog stvaralaštva još i te kako živi i nije smijenjen boljim.

Da bismo imali argument, opravdanje za afirmaciju kvazigrafičkog polu-djela ili čak nedjela, odnosno djela koje je u dvanaestom koljenu srodnik s grafikom, treba stvoriti novu ili proširiti ili suziti dosadašnju definiciju grafike; treba redefinirati njezine razloge, njezine ciljeve, njezine ideale vrsnoće; treba iznaći zajednički prosudbeni metar jednak za alkemičarski kao i za elektronički uradak. Ne ovisi, naravno, o grafičarima hoće li, po novoj definiciji, umjetnost grafike postati umjetnost ostavljanja tragova ili umjetnost pipanja i dodirivanja (a možda i ful-contact) tvari i ne-tvari.

Ustanova Trijenala osvojila je za sebe autoritet središnjega nacionalnog katalizatora pojava i kretanja u grafičkom stvaralaštvu. Ustanova Trijenala ima zadaću postaviti redefinicije unutar medija kojim se bavi i po kojem uopće postoji; zadaća joj je novim pojavama nadjenuti novo i što primjerenije ime. Ni grafičari ni ova sredina ne trebaju kaleidoskopski prikaz stvaralaštva zasnovan na kameleonskom kriteriju (ili kriterijima, jer očigledno moraju biti barem dva) i na lošoj informiranosti i ukusu ocjenjivačkog odbora. Grafičari i njihova kulturna okolina trebaju odgovorno partnerstvo, su-djelovanje u sudbini koja je stalno propitivanje smisla, razloga i ciljeva postojanja. Kao krovna ustanova predstavljanja i promicanja grafičkog stvaralaštva u Hrvatskoj, ustanova Trijenala ne može samo slagati i premetati kockice mozaika. Želi li braniti i sačuvati dignitet, ustanova Trijenala dužna je uspostaviti instrumentarij razlikovanja ljubavi i opčinjenosti od pelivanstva i prijetvornosti, stvarnih istraživača od zakrabuljenih uljeza, iskrenih sumnjala od destruktivnih provokatora.

Frane Paro