Autobus zvan vožnja

Tatjana Gromača vodi nas na uzbudljiv put od Zagreba do Rijeke, najkraćom linijom, autobusom

Nema više ničeg senzacionalnog u tome da čovjek putuje na more. Svaku pomisao o tome da će ti se na tom putu nešto nesvakidašnje dogoditi treba unaprijed odbaciti (onda se ipak možda nešto i dogodi, ali o tome treba šutjeti). Prije, kad smo se mi kontinentalci otiskivali put Jadrana, u glavi nam se mantalo od omamljujućeg uzbuđenja već tjedan dana prije, a noć uoči putovanja lijegali bismo u krevet iscrpljeni od silnog isprobavanja novih plastičnih sandala ili boroleta, kratkih hlačona i skandalozno erotičnih badića. Naravno, cijelu noć nismo ni oka sklopili, jer smo imali pametnijeg posla. Trebalo je zamišljati kako u leđnom, prsnom ili leptir stilu nezaustavljivo i šarmantno savladavamo put do neke naše imaginarne, čokoladno sedefaste ljubavi. Morske ljubavi svakako su više dobrodošle od morskih bolesti, premda stvari često imaju identičan završetak: najradije bismo naručili ambulantna kola hitne pomoći da nas otpreme na intenzivnu njegu i oporavak.

Da bar pukne guma

Što se tiče puta na more, pitam se kako je onima koji žive na moru? Pa oni nikad nisu putovali na more! Ili možda, na neku čudnu foru, ipak jesu? To ću provjeriti kad stignem. Sad putujem na more. Prijatelji su me otpratili, mahali bijelim rupčićima (nije folirancija), i sad sjedim u busu do nekog tipa koji me uporno ignorira. Zadubljen je u neku inozemnu literaturu. Ništa zato, pozabavit ću se namještanjem ove ručke na sjedalu. Podižem je i spuštam, ona škljoca li škljoca, ali nikako da zauzme onaj središnji i toliko željeni položaj na kojem bi moj lakat spokojno počivao. O Bože, trebale bi mi godine i godine putničkog iskustva da otkrijem tajnu namještanja ove autobusne ručke! I smjerna i učtiva uputa mog sveznajućeg susjeda koju mi je uputio kada sam ga već počela živcirati s tim škljocanjem.

U međuvremenu, već smo se iščupali iz Zagreba. Ne žalim za tim. Tko bi bio tužan zato jer će ovaj prazan i hladan krajolik sa sparušenom travom na koju su položeni ovi bešćutni Mercatone i bogtepitaj koji sve ne limeni ambari megalomanije zamijeniti uskim kamenim uličicama, suncem i morskim valovima? Ali ovdje stvarno ništa ne impresionira. Tko gleda kroz prozor na potezu od Zagreba do Karlovca, ne znam o čemu bi mogao posvjedočiti. O visini i boji naplatnih kućica na izlazu za autocestu?

Ja o tome nemam što za reći. O šoferima u našem autobusu, o njima bih već rekla koju. Da ne izgledaju kao šoferi. Nemaju sijedu kosu, nisu debeli i nemaju rakijske obraščiće. Naši šoferi su visoki, vitki, preplanuli, oštrih crta lica, kao ljubavnici iz latino-serija. Čovjek ih se skoro uplaši kad ga zatraže kartu. Iako zna: oni su samo šoferi i neće mu ništa.

Također, od naplatnih kućica, a možda čak i od šofera bili su mi zanimljiviji: Engleskinja na sjedištu nasuprot mom, kojoj se walkman skotrljao ispod sica, mršava gospođa s punđom á la Jovanka (a nije Orleanska) i sunčanim očalama, sve vrlo fiftiz, koja joj ga je spretno dohvatila, i moj sveotuđujući susjed koji je, gle čuda, ustao i prešao na slobodno sjedište iza, kako mi ne bi smetao dok jede jedan u nizu svojih sendviča. Do kraja puta pojeo je još dva plus dvije različite vrste keksa. Sve sam to brojala iz čiste pohlepe i zavisti jer sam svoje dvije banane pojela još kod Remetinca i jedino iole hranjivo što mi je preostalo bio je plastični čep s boce ledenog čaja, koji sam odlučila sačuvati za vrhunac krize. Do tada, zaustavljala sam glad halapljivo gutajući krajolik koji se, nakon Karlovca, počeo stidljivo, ali ustrajno, prikazivati s druge strane svjetlosno senzibilnih stakala (ona koja zatamne na suncu) našeg autobusa. O Bože, koje li divote! Koja brda i pašnjaci, i rijeka, sve kao u idilama! Ovdje bi komotno mogla živjeti Heidi! Pa ove divne drvene kućice u udolini, nanizane uz rijeku koja se zove Dobra i užasno je dobra (ovo kroz što sad prolazimo zove se Jarče Polje). Zašto ne pukne guma na našem super senzornom autobusu i mi lijepo ostanemo ovdje, bar neko vrijeme? Sigurna sam da bi se to dopalo i Engleskinji i gospođi s punđom. Koliko šuma! Tko je posijao tolike šume? Tito i njegovi partizani? Omladina na radnim akcijama? Šume, šume, velika vam hvala, tko god da vas je sadio! Izgledate fenomenalno za svoje godine!

Yes, sir

Moram zapisivati imena mjesta kroz koja prolazimo. Ali, kako, kad uvijek kad spazim onu žutu tablu bude već prekasno? Već su svi u busu počeli sumnjivo pogledavati u mom pravcu jer sam se sva nekako neprirodno privila uz staklo i izvijam se poput vinove loze na trsu svaki put kad uočim nešto žuto. Oni ne znaju da sam ja na zadatku. Ali ja znam. Juhuuu, evo ga: Vukova Gorica! To je pisalo na tabli. Vukova Gorica trajala je otprilike minutu i pol i za to vrijeme dalo se uočiti nešto šipražja, grmlja i drveća i nekoliko (vučjih?) jama. Taman toliko da čovjek mirne duše zaključi kako Vukova Gorica izgleda fakat kao vukova. Ništa zato, evo tamnozelenog mora gustog kukuruza i jednog štanda s ličkim sirom uz cestu, natkrivenog velikim crvenim suncobranom. Naravno, tu je i prodavač, ali gladne oči vide samo sir. Sir, sir, sir (ponavljati kao refren ili mantru). O, da, ali gladne oči uspjele su ugledati još jedan natpis, ovaj put nanesen bijelom bojom na drvenu ploču. Tamo piše: grad Vrbovsko, a ispod toga: Dobro došli u Gorski kotar. Znači, mi sad ulazimo u Gorski kotar, zaključujem. K tome, čudim se kako to da grada Vrbovsko nema nigdje na vidiku, ali odmah zatim udaram si ćuške. A i zašto bi bio? Samo glupi formalisti očekuju da će svaki put ugledati ono što piše po putokazima. Koja nefleksibilnost!

Za kaznu, gledam u buffet »Mali raj«. Znam najmanje deset malih rajeva, i svi izgledaju otprilike kao i ovaj (kako, uostalom, mali raj i treba izgledati): restoran uz cestu, blago uvučen u dvorište kako bi na šljunku ispred bilo dovoljno mjesta za krušnu peć natkrivenu limom, vatru koja treba uskovitlati roznice i potaknuti u vama Pavlov's dog reakciju: zaustavljate svoj automobil i krajnje apetitlih, na temperaturi od plus 40 maknete kilu (svinjetine, janjetine?) s ražnja koji se okreće i okreće neprestano, kao i ovaj naš planet.

Još malo, još malo i napokon stižemo tamo kamo svi žudimo, jer želimo isprazniti mjehure, a onda ponovno nešto u njih utočiti. Pitam se ima li ta radnja smisla? O, da, svi u sebi kličemo to ime, kao da stiže Djed Mraz na saonicama punim poklona: Severin na Kupi! Zvat ću ga Seve.

Šepavi vreba

Iskačem iz autobusa kao padobranac na vojnoj vježbi, jen, dva, tri koraka i evo me u realizaciji misije »pražnjenje mjehura«. Dok perem ruke, ćulim uši kao iskusan agent u službi vlastitih nastranosti: »Tu je bil onaj šepavi, prije petnaest minuta!«, čujem tetu vecejku kako zavjerenički došaptava šoferu koji je upravo izašao iz WC-a i kojem, usput, nije naplatila konzumaciju tog sakralnog prostora. Mene je moja tekuća misa koštala skromne 2 kn, i ne žalim, sve zbog ove dragocjene informacije. Naime, nešto mi govori da je Šepavi (uzmimo da mu je to kodirano ime, nešto kao 007), neki vrlo opasan policajac koji patrolira okolicom i skriva se po goranskim šumama, sve u cilju da ulovi i krvoločno se iživi na kakvom opuštenom šoferu koji je malo zagario po gasu. Dobro, dobro, o tome ću razmišljati kasnije, stojimo samo 15 min., treba namiriti ostale potrebe. Eto, nema greške, vozači već sjedaju za svoj stol, oni uvijek sjede za istim stolom i jedu sendviče (pršut — 16 kn, sir, salama — 8 kn). Tete koje prodaju te sendviče u malom restoranu komentiraju nešto s njima, onako, izdaleka. Doimaju se kao stari znanci s istog posla, koji se zbog tog, jer dijele istu sudbinu, poštuju. Kao radnici koji već dugo godina rade u istoj tvornici, ali na različitim pogonima, pa se katkad sretnu u menzi ili na sastanku.

Nedaleko od restorana stoje dva osamljena dućančića, svaki s jedne strane ceste, s pospanim prodavačima i polupraznim policama, koji izgledaju kao da je cijeli svijet zaboravio na njih i neće ih se više nikad ni sjetiti. Iz popodnevnog drijemeža trgovce u bijelim kutama s podvrnutim rukavima na jakim, dlakavim rukama trzaju gladni putnici koji nisu stigli doma napraviti sendviče ili su mislili da im neće trebati, pa navraćaju po četvrt kruha i malo sira, za pod zub.

Zviježđe od pivskih čepova

Dok žvačem svoj sendvič, razbibrižno se ogledavam po okolini. Evo jednog zgodnog plakata na drvetu pred restoranom: Velika goranska zabava u Golubinjaku. Nastupaju: limena glazba je Vrbovska, mažoretkinje, lokalni pjevači (poduži popis imena). Voditelj: Joso Krmpotić. Nažalost, nećemo navratiti do Golubinjaka i Jose, mi već jurimo preko Nadvučnika (velika pilana, puno ispiljenog i naslaganog drveta na jednoj čistini), a zatim kroz mjesto koje se zove Presika, a ne preslika ili fotokopija. Tu je neka neobična galerija. Lokalni umjetnik, a po radovima bi se reklo i čudak, ispred svoje kuće izložio je životinje koje je izdubio iz drveta: jedna životinja izgleda kao izvitopereni križanac njih nekoliko, pomalo zlosutno i intrigantno.

Evo i čiče s dva konja, crnim i bijelim, da rastjera nelagodu izazvanu umjetničkim djelima. Iza kloparaju drvena kola, prizor nalik ukazanju iz bajke. Tu se ništa loše ne može dogoditi. Zatim mjesto Bunjevci, otkud oni ovdje? Zgodan caffe bar Crni barun na stjenovitoj uzvisini, ispred njega, na stepenicama sjedi nekoliko muškaraca u kratkim hlačama i s ribičkim šeširićima na glavama. Naravno, pivske boce su u rukama. Dođe čovjeku, da parafraziram jednog velikog pjesnika, da i sam kupi pivo i baci svoj čep, neka bude dio zviježđa koje su ti ljudi sačinili od svojih čepova. S druge strane pruga, visoki borovi. Nizovi sirotinjskih kućica sklepanih od drveta, lima, raznobojnih šperploča, kartona i tko zna čega još — izgledaju kao najunikatnije rukotvorine.

Ovo je valjda ona cesta koja se zove Lujzijana i premda bi mi prva asocijacija trebali biti Austro-Ugri koji su je sagradili, ja se uvijek sjetim Prkana i Jastreba iz Kapelskih kresova.

Prolazimo kroz Skrad, obavezno stajalište autobusa po povratku s mora. Tu su kuće natkrivene, a neke izgledaju kao da su i obložene limom. Zamišljam surove zime u ovim krajevima, vjetar koji fijuče i snijeg što klizi niz te limene ploče. Brrrr... Ali, naš bus ide na more! Ravna gora, Kupjak. Prolazi plast sijena, ali ne sam. Vuče ga traktor na prikolici. Oho, evo i lokalnog nogometnog kluba na terenu. Trener je upravo zaustavio igru i nešto strastveno tumači igračima. S druge strane, netko je nasred livade zaboravio fotelju i frižider.

Ubrzo, odvajamo se za Rijeku. Napokon i nešto tunela, iako previše kratkih da bi čovjek stigao išta pomisliti u ugodnom mraku koji ga na tren prekriva. Vozit ćemo se još neko vrijeme, a kad izađemo iz najdužeg tunela, ispred nas će već biti more. Signal na radiju će se vratiti.

Nismo više mali i pored nas više nema mame, pa da se propinjemo na prste i lijepimo nosove na stakla vičući »Mama, gle, more!« Zato se čvrsto držimo za svoja sjedala i očima proždiremo tu silnu plavu pučinu, praveći se da nam je svejedno. Ali nije, to se vidi u našim očima. Proždiremo pogledom to more kao da hoćemo vidjeti tko će koga progutati, mi njega ili ono nas?

Tatjana Gromača