ARHITEKTONSKI GLOBUS

Zagreb Otkako je uredničko vodstvo »Života umjetnosti« početkom devedesetih preuzela Darja Radović Mahečić, taj utjecajan časopis za pitanja likovne kulture, umjetnosti i arhitekture prerast će u vrhunski kulturnjački proizvod, suvereno prateći sva recentna zbivanja, ali istodobno proširujući i obzore znanja iz povijesti hrvatske arhitekture, posebice one vezane uz 20. stoljeće, potvrđujući glavnu urednicu i kao vrsnu intelektualku, ali i osobu koja zna očitati puls prostora i vremena u kome djeluje. Inovativna uređivačka politika »Života umjetnosti«, uz glavnu urednicu potpomognuta Kristinom Leko i Feđom Vukićem, vrhunac će doživjeti upravo u posljednjem broju, koji je tematski u potpunosti usmjeren novoj, virtualnoj, stvarnosti, i to iz tekstova čitave plejade znamenitih teoretičara i umjetnika, iz čije je množine dovoljno izdvojiti imena kao što su Nam June Paik ili Paul Virilio.

Kako u uvodniku piše Feđa Vukić, većina tekstova objavljenih u ovom broju »Života umjetnosti« nastala je tijekom protekloga desetljeća, koje je obilježeno stvaranjem globalne komunikacijske mreže. »Ukoliko neki od njih«, piše Vukić, »rasvijetli put za neku novu misao, svrha ovog tematskog broja »Života umjetnosti« bit će ispunjena, barem u traganju za osnovnom iskrom koja pali vatru medijske komunikacije najobičnijom ljudskom emocijom... stvarnost ulica kojima hodamo, kuća u kojima živimo, predmeta kojima se služimo, ljudi koji nas okružuju, jednako je stvarna ili stvarna kao i ona kompjutorskih programa, filmova i crtića koje gledamo.« Preporuka — svakako kupiti i čitati i čitati i čitati... Sve dodatne informacije možete dobiti na e-mailu: mailto:ipu@public.srce.hr

Grad Osijek od kraja 19. te kroz 20. stoljeće nekoliko je puta propustio priliku da iz tipičnoga provincijalnog središta preraste u jedno od važnijh središta srednjoeuropske arhitekture. Prvi je put prilika propuštena neprihvaćenjem natječajnoga projekta za župnu crkvu sv. Petra i Pavla (1893) glasovitog arhitekta Otta Wagnera. Drugi je put prilika propuštena neprihvaćanjem projekta na natječaju za zgradu kazališta (1913/14), arhitekata Viktora Kovačića i Huga Ehrlicha. No posljednji, koji nosi i svu težinu tragike vremena, ljudske gluposti, ali i nemogućnosti sredine da prihvati sve ono što odudara od uhodana prosjeka jest sudbina već umalo zgotovljena Svetišta Srca Isusova na Gajevu trgu u Osijeku, koje je projektirao glasoviti slovenski arhitekt Jože Plečnik. Crkva, čija je gradnja započela 1940. i koja je pred kraj rata gotovo dovršena, srušena je 1948. nakon čudovišne optužnice u knjizi Magnum Crimen stanovitoga Viktora Novaka.

Upravo je svrha nedavno objavljene knjige Mrlja na obrazu grada, kako ističe i sam autor Damir Svoboda, podsjećanje na »događaje koji moraju naći svoje mjesto u višestoljetnoj povijesti Osijeka« uronivši u jednu od donedavno zabranjenih, ali i oportuno prešućivanih osječkih tema — gradnju, a po tome i sramno rušenje poludovršene Plečnikove crkve. Svakako valja istaknuti i da se na prostoru srušene crkve danas nalazi glavna osječka tržnica, no »malo je onih«, ističe u knjizi Svoboda, »među (mnogo)brojnima koji na tržnicu dolaze svaki dan, a da im je poznato što se na tom prostoru radilo i gradilo gotovo desetak godina«.

Autor knjige prvi put u cijelosti putem brojnih dokumenata rekonstruira tijek događanja oko njezine izgradnje i rušenja. Ujedno, Mrlja na obrazu grada svojevrsna je posveta svim građanima Osijeka koji su tijekom tih nemirnih vremena financijski pomagali izgradnju crkve, kako se vidi iz dokumenata — od običnoga građanina, uglednog liječnika, gimnazijskog profesora do marljivih slavonskih seljaka iz okolice, tim više ako znamo da ih je većina, dijeleći sudbinu s crkvom, u isto vrijeme kad i crkva netragom nestala. No, iako Svoboda nije povjesničar po struci, nego novinar »Glasa Slavonije«, što će, pretpostavljam, mnogi cinici uzeti za zamjerku, podaci koje iznosi u knjizi vrijedan su prilog za neku buduću stručnu analizu, ali i moralni šamar mnogim istraživačima osječke arhitekture koji su tu temu naširoko zaobilazili ili je još zaobilaze.

ar + d 2000, nagrada za arhitekte »ispod 45«

S namjerom da pridonese internacionalnoj afirmaciji nadolazeće generacije talentiranih arhitekata i dizajnera, britanski časopis »The Architectural Review« u suradnji s istaknutom danskom tvrtkom d line pokrenuo je 1999. godine ar + d, nagradu za arhitekte i dizajnere mlađe od 45 godina, koja će se dodjeljivati svake godine isključivo za realizirana djela, bez obzira na njihovu veličinu i tipologiju: prijaviti se mogu zgrade (nove i rekonstrukcije), interijeri, urbani i produkt dizajn, ulični mobilijar, landscape, mostovi, izložbeni štandovi. Ovogodišnji žiri, koji čine Odile Decq, Will Bruder, Christoph Ingenhoven, Erick van Egeraat, Alberto Dias i Peter Davy, trebao bi dodijeliti pet nagrada, uz pravo da odabere i veći broj pobjednika (1999. bilo ih je dvadeset). Prijave se primaju do 12. rujna 2000, a za prijavnicu je potrebno nazvati na tel. 44 20 7505 6725 ili faks na 44 20 7505 6610. Podrobnije informacije mogu se potražiti na adresama: e-mail: neil.williamsŽebc.emap.com ili website: http://www.arplusd.com

Natječaj Graphisort

Sedmi godišnji natječaj Graphisoft promovira inovantnu primjenu CAD softwarea u arhitekturi. Natječajem se zahtijeva od natjecatelja da kreiraju imaginarno arhitektonsko djelo s liste referenci iz kulture, a ovogodišnja selekcija uključuje Ministarstvo istine iz Orwellova romana 1984, kao i Cotton Club iz filma Francisa Coppole. Natječaj je otvoren za sve arhitekte i studente, predviđena je svota za nagrade u iznosu od deset tisuća dolara plus software, a registracije se primaju do 20. listopada 2000, dok je krajnji rok za predaju natječajnih radova 31. listopada 2000. Sve dalje informacije i registracija na adresi: Graphisoft Prize, e-mail: gsprizeŽgraphisoft.com i website: http://www.gsprize.com