Zukva

Zukva

Riječ zukva, pak, službenicima je Trgovačkog suda nepoznata i, kao takva, u načelu sumnjiva. Osnivač zadruge, stoga, bezuvjetno mora podastrijeti dokumentaciju iz koje se vidi da riječ zukva doista postoji, i to kao propisna i nepatvorena hrvatska riječ. Drugim riječima, valja dokazati da ta čudnovata riječ ima uredno pravo građanstva u hrvatskome jeziku. Suočen s tom poteškoćom, ovaj se poljodjelac zaljubljen u starinu dosjetio da mene upita za pomoć

Kao i drugdje, u Slavoniji su se potoci nekoć iskorištavali za pokretanje mlinova, vodenicâ, u kojima se mljelo žito. Još u 19. stoljeću imalo ih je vjerojatno svako selo. Tijekom manje od stotinjak godina nestalo je ne samo vodenicâ nego i mnogih potoka: te potonje zamijenila je, ili im barem oduzela vodu i važnost, velika geometrijska mreža umjetnih kanala — pravocrtnih vodotokova kojima je provedena »melioracija« nizinskoga tla. Napokon, vjerojatno je pri kraju i posljednja faza tog procesa nestajanja: brisanje sjećanja na vodenice, na njihova imena i mjesta gdje su se nalazile, na njihove vlasnike, pa i na samu činjenicu da su ikada postojale.

U Strizivojni, selu na južnom rubu današnje osječko-baranjske županije, nekolicina ljudi još pamti da je selo nekada imalo tri vodenice. Nalazile su se na potoku Breznici (koju ovdašnji mještani zovu Brežnica), lijevom pritoku Biđa. Poznati su i vlasnici i točni položaji na kojima su bile sagrađene. Sačuvanih materijalnih ostataka nema, osim još raspoznatljivih karakterističnih preinaka na zemljištu — tragova umjetnih jezeraca u kojima se akumulirala voda i putova kojima su kola prilazila vodenici. Upamćena su i imena svih triju: Zukva, Opsik i Carevka. Zagonetne i nerazumljive riječi čije se značenje i postanak izgubilo i koje su »povučene iz optjecaja« u današnjem jeziku.

Poljodjelačko pučanstvo Lijepe Naše

No, stjecajem okolnosti, jedno od tih čudnovatih imena ovih mi je dana priskrbilo malu filološku avanturu, koja me u konačnici navela na pisanje ove zabilješke. Započelo je telefonskim pozivom. Prijatelj iz Strizivojne nazvao me s neobičnim problemčićem. Nekolicina tamošnjih seljaka pokrenula je osnutak poljoprivredne zadruge, kao još jedan pokušaj da se donekle ublaži propast koja sve neumitnije potapa poljodjelačko pučanstvo Lijepe Naše. Kao inicijator te hvalevrijedne zamisli te istodobno jedan od ljubitelja lokalne starine, taj mladi čovjek došao je na misao da kao naziv nove zadruge iskoristi jedno od onih gotovo zaboravljenih imena: Zukva. S tom lijepom idejom, koja bi usput donekle oživjela uspomenu na jednu već pomalo iznenađujuću činjenicu iz seoske prošlosti, došao je u Trgovački sud u Osijeku kako bi registrirao strizivojnsku zadrugu. I tu je iskrsnuo problem. Obaviješten je da se prema važećim pravnim propisima nazivi ovakvih udruga i organizacija mogu uzimati »isključivo iz hrvatskog ili pak iz mrtvih jezika«. Nekakve izmišljotine ili pak riječi preuzete iz tko zna kakvih nedostojnih jezika ne mogu poslužiti toj svrsi. Riječ zukva, pak, službenicima je Trgovačkog suda nepoznata i, kao takva, u načelu sumnjiva. Osnivač zadruge, stoga, bezuvjetno mora podastrijeti dokumentaciju iz koje se vidi da riječ zukva doista postoji, i to kao propisna i nepatvorena hrvatska riječ. Drugim riječima, valja dokazati da ta čudnovata riječ ima uredno pravo građanstva u hrvatskome jeziku. Suočen s tom poteškoćom, ovaj se poljodjelac zaljubljen u starinu dosjetio da mene upita za pomoć.

Još sa slušalicom na uhu, posegnuo sam za Skokovim Etimologijskim rječnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika, u kojem je (sv. 3, str. 664-665) riječi zukva posvećena karakteristično jezgrovita i učena natuknica. Obećao sam da ću pogledati i drugdje te u najskorije vrijeme odnijeti na Trgovački sud fotokopiju odgovarajućeg objašnjenja riječi iz nekog od uglednih rječnika hrvatskog jezika. Tako sam se na koncu odlučio za bogatije i preglednije tumačenje što ga daje Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio 23, svezak 95 (Zagreb, 1975), str. 150. Ondje se razlučuju tri glavna značenja riječi zukva: prvo, botaničko, u okviru kojeg zukva može biti »vrsta kisele jabuke« ili pak neka vrsta močvarne trave; drugo, da tako kažemo — psihološko, jer zukva može značiti isto što i »budala, zvekan«; i treće, toponomastičko (navode se primjeri iz Dalmacije, Crne Gore, Like i Bosne). Dakako, najlogičnijom mi se pretpostavkom učinilo da je u strizivojnskom slučaju Zukva postala toponim polazeći od prvog navedenog, botaničkog, značenja, i to po svemu sudeći onog što se odnosi na neko močvarno raslinje. No, to u ovom času i nije bilo važno. Glavno je da sam u rukama imao potvrdu o postojanju (i to višestrukom) sporne riječi zukva, nađenu na neosporno autoritativnome mjestu (barem sam u to vjerovao).

Zukva vuka izila

Nazvao sam prijatelja u Strizivojni i priopćio mu rezultat potrage. Postojanje drugog navedenog značenja (»budala, zvekan«) nije ga pokolebalo u njegovoj namisli, čak mu se učinilo zgodnim da naziv naše poljoprivredne zadruge sadrži i to skrovito značenjsko naličje. Tako sam otišao na Sud i ljubaznoj voditeljici sudskog registra predao fotokopiju, za koju sam držao da će poslužiti kao svojevrsna domovnica riječi zukva. Službenica je, za svaki slučaj, otišla do sebi nadređenog pravnog stručnjaka kako bi i on potvrdio da je stvar time riješena. On je nakon nekoliko sekundi banuo u sobu mašući fotokopijom i s bolnim izrazom na licu. Prišao mi je i upro prstom u tumačenje riječi u njezinu prvom značenju (»kisela jabuka«), gdje se navodi nekoliko primjera upotrebe: »Ali, pogledajte! Pa tu piše 'u Vukovu rječniku'! To je Vuk Stefanović Karadžić!«

Gledao sam ga zbunjeno i rekao: »Pa što onda?«. U tom je tumačenju, uostalom, nekoliko primjera bilo preuzeto i od drugih autora (Iveković, Rešetar, Borojević). Čovjek me zgranuto gledao i nastavio uzbuđeno govoriti: »Ali to nije hrvatski jezik. To je riječ iz srpskog jezika.« Zatim je uzeo fotokopiju naslovne stranice i bolno rekao: »Pogledajte kako se zove ta knjiga! To je 'Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika'! I objavljena je 1975. godine. Pa to je bilo u vrijeme Jugoslavije!«

Bio sam tako zaprepašten ovim preokretom da sam u prvi mah uspio reći jedino: »Pa što onda? Ne vidim u čemu je tu problem...« Zatim sam pokušao objašnjavati: to je najveći postojeći rječnik hrvatskog jezika, objavila ga je naša Akademija u mnogo svezaka, i to upravo u doba strašne Jugoslavije, naš se jezik tada nazivao »hrvatski ili srpski«, u tumačenju riječi zukva navode se primjeri iz Hrvatske...

Zukvica, zukvetina...

Čovjek me gledao sažaljivo, nimalo pokoleban u svom stamenom stajalištu. Promatrao me kao da se dvoumi bi li me proglasio oživjelim ostatkom poražene jugokomunističke bande; očito mu, ipak, nisam izgledao dovoljno staro da bih u ono doba bio mogao bilo što »zastupati« ili »obnašati«. Kada sam mu rekao da sam studirao na Filozofskom fakultetu i da ponešto znam o jezicima, riječima i rječnicima, poučio me: »Vi možda znate kako to izgleda s jezične strane, ali pravno gledano ove fotokopije ne vrijede ništa. One ne dokazuju da je ta riječ hrvatska.« Vratio mi je fotokopiju i načas mi se učinilo da bih je morao sakriti: zahvaljujući mojoj naivnosti i neupućenosti, ona nije poslužila kao dokaz u prilog riječi zukva, nego upravo protiv nje. Trebao bih čovjeku biti zahvalan ako je voljan zaboraviti to što sam mu upravo predočio.

»I što sada? Kako da onda uopće dokažem da je zukva hrvatska riječ?«, pitao sam pomalo očajnički. Službenik mi je uputio odrješit savjet, i dalje zgranut što ne shvaćam nešto što je valjda očito svakom tko je pri zdravoj pameti: »Donesite izvod iz rječnika hrvatskog jezika. Iz rječnika koji je objavljen u Hrvatskoj.« I vratio se u svoju odaju. Nisam mu dospio reći da su njegovi navodni pravni propisi besmisleni, jer ne uzimaju u obzir stvarnost: a stvarnost jest da u deset godina postojanja samostalne hrvatske države nije objavljen nijedan tako velik rječnik hrvatskog jezika da bi se u njemu mogla naći i tako rijetka riječ kao što je zukva. Nisam mu dospio reći ni mnogo toga drugog što bi bilo potrebno.

Iako bi se sve moglo sažeti i u samo jednu prikladnu rečenicu, u kojoj bi našla mjesta i riječ zukva, u svome drugom navedenom značenju ('budala, zvekan'). Kao primjer uporabe u tom značenju, Akademijin Rječnik navodi retorički upit koji je »u Lici zabilježio Bogdanović«: Ko bi onoj zukvi što dokaza? A u susjednom stupcu, uz augmentativnu inačicu iste riječi, donosi se prema istome izvoru rečenica istovjetne poruke: Ne dokaza ti toj zukvetini ništa.

Stanko Andrić