Zašto volim Kušanove

Sjećam se tog prizora kojem sam često bio svjedok — otac i sin sjede za velikim okruglim stolom u dnevnoj sobi sučelice jedan drugome, Ivo ima pred sobom ruski original i Dimovićev rusko-srpski rječnik u stanju raspadanja i diktira prijevod, a Jakša ga, s orijentalnom kućnom kapicom na glavi (nasljednik indijskog cara!), pomno sluša i marno zapisuje sitnim rukopisom tekst u bilježnicu. Usput ispravlja sina i praktički ga uči književnom izražavanju

Prvo sam upoznao Ivana Kušana, koga sam oduvijek zvao Ivo (roditelji su ga zvali Ivica), a onda tek njegova oca Jakšu.

Bili smo prvi susjedi. Kušanovi su stanovali na prvom katu četverokatnice u Banjavčićevoj 24 (u stanu u kojem sada stanuje Slavko Mihalić), a mi Crnkovići na prvom katu jednokatnice na uglu Heinzelove i Banjavčićeve. Dijelio nas je prazan prostor u kojem je nekoć bila vrtna restauracija gostionice u prizemlju naše kuće (današnje Dalmatinke), a sad je ondje devastirano dvorište, skladište svega i svačega što nikomu i ničemu ne služi. Prozor je moje sobe bio na visini Kušanova balkona, tako da smo se Ivo i ja mogli dozivati i razgovarati na zračnoj udaljenosti od tridesetak metara. Na zidu spomenutog balkona Ivo je urezao velikim bijelim slovima ime svoga i našeg tadašnjeg nogometnog idola Wölfla. To je ime ostalo urezano još dugo i nakon odlaska Kušanovih iz tog stana. Sada od toga nema više ni traga.

Knjižnica Kušanovih

Moj stariji brat Milan i ja ugledali smo jednog davnog dana 1940. godine (ili možda 1939?), iz našeg dvorišta, na balkonu susjedne kuće sitna dječaka, mlađeg od mene dvije godine. Bio je to Ivo Kušan, koji u to vrijeme nije još ni u školu išao. Pozvali smo ga da nam se pridruži u igri. Pošto mu je majka odoka procijenila da izgledamo dosta pristojno, te da smo vjerojatno dostojni društva njezina sina jedinca, dopustila mu je da siđe do nas. Ne sjećam se više kako smo se i čega tog prvog dana našeg poznanstva igrali, ali se sjećam da smo brat i ja bili zadivljeni što taj malac, koji još ne ide u školu, zna čitati i pisati čak i ćirilicu! O tome nam je pružio i bjelodane dokaze ispisujući grančicom u pijesku latinična i ćirilična slova.

Jakši je u to vrijeme bilo četrdeset godina, i ne sjećam se kad sam i gdje njega prvi put vidio. Bilo je to vjerojatno u njihovu trosobnom stanu, u kojem sam uskoro počeo posjećivati svoga prijatelja. Najviše me se kod njih dojmila knjižnica. Do tada nisam nigdje vidio toliko knjiga na okupu. Na ormaru u dnevnoj sobi stajalo je (gipsano) poprsje S. S. Kranjčevića. U prvi mah nisam, dakako, znao o kome je riječ.

Jakša je bio ćelav čovjek srednje visine, s jednom ulubljenom stranom prsa. To sam prvi put vidio tek ljeti, kad je zbog vrućine svukao košulju i obukao kratke hlače. Poslije sam doznao da je zbog te fizičke mane bio oslobođen služenja vojske, pa je i za sve vrijeme rata ostao u civilu. Nosio je i naočale velike dioptrije, što je možda bio još jedan, dodatni razlog da bude oslobođen vojne obveze. Mnogo je pušio (cigarete), a kako njegovoj ženi Mici to nikako nije bilo po volji, ponekad je pušio i u zahodu. (Kao klinci u školi.) Čini mi se da je bio u svom elementu samo dok je pušio, primjerice u Matici hrvatskoj, gdje sam ga katkad viđao. Ne znam koliko je puta prestajao pušiti (vjerojatno najmanje sto puta, kao i Mark Twain), dok se pod stare dane nije oslobodio tog poroka, jednog od svojih rijetkih. Volio je i crnu kavu, ali ni u njoj nije smio često uživati zbog visokoga krvnog tlaka, od kojeg je, čini mi se, oduvijek patio.

Susretao sam Jakšu u Heinzelovoj ulici, kad je odlazio na posao (u Srednju trgovačku školu) ili u Maticu hrvatsku. Vječno se bojao da će zakasniti pa je kretao i po pola sata ranije nego što je trebalo. Tvrdio je inače da se Zagrepčani »carski« voze svojim tramvajem, i vrlo se rijetko koristio uslugama svojih prijatelja, vlasnikâ automobila (među njima i mog oca), dok mu sin nije kupio rabljeni Opel-Kadett.

Njegova supruga Mica imala je bujnu crnu kosu koja joj je tek potkraj života (a doživjela je devedeset godina!) donekle posijedjela. Bila je to vitalna i energična žena koja je predavala hrvatski i njemački u osnovnoj školi u Ulici Račkoga. I mene je neko vrijeme privatno podučavala iz njemačkoga i drugih predmeta.

Kušanovi su uvijek imali služavke koje su i stanovale kod njih. Služavke su se s godinama mijenjale, ali je svaka od njih naučila dobro kiseliti krastavce. Kiseli krastavci gospođe Mice bili su najbolji kiseli krastavci koje sam u životu jeo. Nikad ih se nisam mogao dosita najesti, iako se ne bi moglo reći da sam neki veliki ljubitelj kiselih krastavaca. Zapravo sam oduvijek više volio kisele paprike. Ali krastavcima gospođe Kušan nisam mogao odoljeti. Jednom sam ih, za ručkom kod Ivinih roditelja, toliko potamanio da mi je Jakša, koji je inače bio vrlo diskretan čovjek, čak i zamjerio zbog te neumjerenosti. Kako sam usput i podosta popio, uvrijedio sam se na oca svoga prijatelja.

Sustanar u Pet stoljeća

Uostalom, ljutio sam se i vrijeđao, pa i durio, kad sam s njim kao s urednikom Nakladnog zavoda Matice hrvatske, koji mi je prvi pružio šansu da u studentskim danima počnem prevoditi ruske klasike, gotovo svakodnevno analizirao i ispravljao netom prevedene stranice svojih prijevoda. Jakša je gdjekad bio i zajedljiv na račun nekih nezgrapnosti i nelogičnosti u prijevodu, a meni nikad nije trebalo mnogo da se uvrijedim. Premda nije dobro znao ruski, tvrdio je da se neka rečenica može i treba bolje prevesti nego što sam je ja preveo. Ja sam pak bio uvjeren da bih na taj način iznevjerio original i uporno sam branio svoj prijevod. Ipak sam usput nevoljko predlagao i neka druga rješenja, od kojih bi se jedno na kraju uredniku učinilo pravim. Poslije, dok sam prečitavao svoje prijevode, najčešće bih se uvjerio da je Jakša bio u pravu — sporne su rečenice u novom obliku bile posve u duhu hrvatskoga književnog jezika, a da izvornik ipak nije bio iznevjeren. Upravo sam na taj način ispekao prevodilački zanat — raščlanjujući sa strogim urednikom svoje prijevode, između ostaloga i Rata i mira.

Uostalom, čak je i naš ponajbolji književni prevoditelj Josip Tabak svojedobno nudio Jakši da mu, uz pristojan honorar iz vlastita, Tabakova džepa, pročita i dotjera svaki novi prijevod. Višeput mi je Tabak u razgovoru navodio i citat iz jedne Jakšine priče, u kojoj sablja o pasu njegova junaka, dok silazi niza stube, »broji stepenice«. (Ili možda basamake?)

Književni opus Jakše Kušana nije, na žalost, nikad pravo i dostojno vrednovan. Dok su neki drugi, minorni, književnici dobivali po čitavu knjigu, pa i dvije, u biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti, Jakšu su urednici te edicije ugurali u sustanarstvo s još trojicom kolega po nekakvom regionalnom ključu, iako se on u svojoj dugogodišnjoj književnoj karijeri uspješno okušao u pripovjedaštvu, romanu, drami, poeziji i putopisu.

Vjerojatno je upravo ta nepravda, ta zapostavljenost i zanemarenost njegova oca kao pisca za života, pa i poslije njegove smrti, ponajviše nagnala Ivana Kušana da napiše ovu knjigu, kojom se dostojno odužio ocu.

Roman za klince

Jer, ne smijemo zaboraviti da je Jakša Kušan najviše utjecao, osobnim primjerom i izdašnim poticanjem, na sina Ivana da se od mladih dana počne baviti književnim radom. Sjećam se, recimo, kako sam bio razočaran kad sam Ivu, negdje u studentsko doba, jednog dana uzalud nagovarao da dođe s nama igrati nogomet na ulici (haklati). Kad sam ga pitao zašto nam se neće pridružiti, rekao mi je pomalo snebivljivo da piše — roman za klince. Bio je to njegov prvi roman — Uzbuna na Zelenom vrhu. Već sam tada znao da iza te njegove odluke da se prihvati pera stoji njegov ambiciozni otac Jakša. Jer, iako je Ivo upisao Likovnu akademiju u Zagrebu i postao na kraju akademski slikar, Jakša je dobro prosudio da mu sin ima dara za književnost možda i više nego za slikarstvo. Vrijeme je pokazalo da otac ima pravo. Ivo se nakon završenog studija više bavio literaturom nego likovnom umjetnošću.

Prije toga je, dok je Ivo još pohađao niže razrede tadašnje gimnazije, Jakša nagovorio sina, koji je u školi učio ruski, da počnu zajedno prevoditi književna djela s ruskoga. Sjećam se tog prizora kojem sam često bio svjedok — otac i sin sjede za velikim okruglim stolom u dnevnoj sobi sučelice jedan drugome, Ivo ima pred sobom ruski original i Dimovićev rusko-srpski rječnik u stanju raspadanja i diktira prijevod, a Jakša ga, s orijentalnom kućnom kapicom na glavi (nasljednik indijskog cara!), pomno sluša i marno zapisuje sitnim rukopisom tekst u bilježnicu. Usput ispravlja sina i praktički ga uči književnom izražavanju. Ivo je na taj način ispekao prevodilački zanat još nekoliko godina prije mene. Poslije je i meni često pomagao da riješim neke zakučaste prevoditeljske probleme — bilo da je riječ bila o ruskim, engleskim ili francuskim književnim djelima.

Jakša je dakle odredio i trasirao životni put i sinu i meni. Neprijeporno je da smo mu obojica na tome zahvalni. A ja sam u ovom času zahvalan i svom prijatelju Ivi što mi je omogućio da se i na ovaj način odužim njegovu ocu.

Jakša je često, na pitanje kako mu je, odgovarao da je krepan. A na učestala pitanja takve vrste redovito je odgovaro: Bit će i gore. Svi su to shvaćali kao dobru šalu i usiljeno se smješkali tom odgovoru. Međutim, budućnost je pokazala da je taj pesimistički odgovor bio, na žalost, istinit. Ne znači to da je Jakša bio prorok, nego samo da je realno gledao na stvari.

Čovjek koji je ljubio književnost

Usput budi rečeno, kod njega kao urednika ne bi prošla ova internacionalna frazetina »realno gledati na stvari«. Jakša je bio neumoljiv kad god je bila riječ o čistoći i izvornosti književnoga jezika. Jednostavno nije, recimo, podnosio »stvar« kad ta riječ, pod utjecajem stranih jezika, znači svašta i ništa, pa je zahtijevao od suradnika da je zamijene nekom određenom i jasnom riječju. Nemilosrdno je progonio i srbizme u tuđim djelima i prijevodima, mnogo prije nego što je to kod nas ušlo u modu, navlastito među lektorima. Ipak, nije se odricao nekih turcizama i riječi koje je naučio od malih nogu u rodnoj Bosni. Tako je i od mene tražio da se u svojim prijevodima služim oblicima tanjir umjesto tanjur, tle umjesto tlo itd. ali to su bile tek jezične mušice kakvih u nas imaju svi ljudi od pera. A Jakša je to doista bio — čistokrvni čovjek od pera.

Kad se danas prisjećam svoga prvog urednika i štovanog prijatelja Jakše Kušana, čini mi se da nisam u životu sreo čovjeka koji je više volio knjigu i književnost od njega. Počesto se na svoj nepretenciozan, skroman način u razgovoru divio majstorstvu velikih svjetskih pisaca, čija je djela uređivao u hrvatskom prijevodu, isticao nezaboravne tipove iz njihovih romana i pripovijedaka i prepričavo scene koje su ga se najsnažnije dojmile. Uostalom, jedan je od njegovih kriterija dobre proze bio vrlo jednostavan — sjeća li se nakon čitanja knjige neke određene scene ili ne sjeća, progoni li ga neka slika iz nje ili ne progoni.

Ja se pak često prisjećam Jakše kako zaneseno pripovijeda, u svojoj radnoj sobi, o nekom od svojih najvećih čitalačkih doživljaja, a plave mu se oči krijese od tiha uzbuđenja i ushita. Možda je još važnije što je tu fanatičnu ljubav za književnost znao prenijeti i na druge.

Zlatko Crnković

Uskoro izlazi, u izdanju Naklade Ljevak u Zagrebu, u biblioteci Rukoljub, knjiga Ivana Kušana Nasljednik indijskog cara o njegovu ocu, književniku Jakši Kušanu, koji bi, da je živ (umro je 16. prosinca 1980), 11. srpnja 2000. navršio sto godina. Jakša Kušan bio je dugogodišnji gospodarski tajnik Matice hrvatske i urednik brojnih izdanja Nakladnog zavoda Matice hrvatske (odabranih djela svjetskih klasika L. N. Tolstoja, F. M. Dostojevskoga, N. V. Gogolja, I. S. Turgenjeva, Marka Twaina i drugih te Zabavne biblioteke). U povodu stogodišnjice rođenja Jakše Kušana »Vijenac« donosi predgovor spomenutoj knjizi.