Vrijedna Matejčićeva konzervatorska metoda

Vrijedna Matejčićeva konzervatorska metoda

Recentna konzervatorska istraživanja, obnova i prezentacija karolinškog sloja arhitekture i umjetnosti u Istri

Prije više mjeseci kolega Ivan Matejčić, pročelnik novoutemeljenoga Konzervatorskog ureda u Puli, pozvao me da dođem u istarski Novigrad, gdje već treću godinu karakterističnom sustavnošću i postupnošću provodi istraživanja kripte katedrale posvećene lokalnom mučeniku sv. Pelagiju u okviru neodgodiva restauratorskog zahvata. »Kada dođeš, okrenut ćemo jednu spoliju u podu na kojoj bi moglo biti nešto što bi nas moglo razveseliti.« Premda uvijek potpuno predan spomeniku, s mozgom koji grozničavo preispituje hipoteze o njegovim fazama razvoja, Matejčić posjeduje i neobično strpljenje pred konkretnim zahvatima, te još neobičniju vrlinu da radost otkrića koje intuira podijeli s kolegama i prijateljima. Prije nekoliko dana, dakle, bio sam uz njega kada je okrenuta ploča u podu novigradske kripte. Njegovo je strpljenje nagrađeno. Riječ je unutrašnjosti svečeva sarkofaga, što potvrđuje reljefni križ s natpisom SCVS PELAGIUS u grafiji koja potvrđuje ranu dataciju kripte u konac 8. stoljeća kojom Matejčić ispravlja njezinu dataciju, interpretirajući u posve novom svjetlu čitavu gradnju katedralnog sklopa, dosad razmatrana u kategorijama kasne antike i romanike.

Istraživanjima izvanserijskih spomenika poput crkve sv. Tome pokraj Rovinja, sv. Marije Velike kraj Bala i kripte novigradske katedrale — da ne spominjemo više drugih zasad neistraženih sakralnih sklopova na kojima je uočio karolinšku stilsku fazu, a svi su odreda u literaturi bili imenovani i datirani kao spomenici kasnoantičke, bizantske ili ranoromaničke arhitekture — Ivan Matejčić je u povijesti Istre uspostavio kopču koja je nedostajala. A riječ je zaista o antologijskim primjerima ranosrednjovjekovne arhitekture i skulpture bez kojih se fenomen karolinške kulture i u europskim okvirima neće više moći cjelovito razmatrati.

Važno je spomenuti da, premda su potaknuta znanstvenom znatiželjom, istraživanja kojih se prihvatio nisu bila sama sebi svrhom, nego su redovito izravno povezana s imperativom konzervatorske sanacije ugroženih spomenika. Za Matejčićevu metodu osobito je karakteristično da ti zahvati, od prvih nalaza do završne prezentacije, nikad nisu vođeni iza zastora skela i ograda s rezultatima koji bi se obznanili post festum, nego u strastvenom stručnom i znanstvenom dijalogu. Nije stoga neobično da su spomenuti spomenici, s novim predznacima i interpretacijama, već uvedeni u domaću i internacionalnu znanstvenu literaturu bilo kroz njegove vlastite članke i studije, bilo kroz priloge kolega koji čine široki prsten neformalnoga stručno-znanstvenog konzilija koji obično prati Matejčićeve konzervatorske zahvate.

Istraživanja dvoapsidalne crkve sv. Marije Male kod Bala i sv. Tome pokraj Rovinja objavio je nakon dovršetka dubinskih analiza njihovih fizičkih struktura, prije početka konzervatorskih zahvata, u zasebnoj knjizi u kojoj donosi ne samo cjelovitu deskripciju tih izvanserijskih spomenika i katalog pronađene skulpture, nego i posve nove poglede na njihovu dataciju, tipološke, liturgičke i ikonološke posebitosti. Dakako, to se čini logičnim slijedom radnji na spomeniku, ali je u našoj praksi zanemariv broj spomenika (pa i »udarnih«, da se spomenemo samo dubrovačkih, restauriranih nakon potresa) koji su stručno objavljeni (pa makar i sa zakašnjenjem). Važnost objavljivanja rezultata prvih istraživanja kod tako složenih sklopova jest u tome što se na njima temelji program obnove i prezentacije. Sustavna istraživanja u sklopu Eurofrazijane u Poreču Matejčić jednako sustavno objavljuje u iscrpnim godišnjim izvještajima praćenim cjelovitom grafičkom dokumentacijom, ne bojeći se stavljanja svojih hipoteza na provjeru internacionalnoj akademskoj zajednici. Isto najavljuje za Dvigrad, ukleti srednjovjekovni grad — istarske Pompeje, kod kojih je već preliminarna reambulacija, i prva sonda, dala gotovo spektakularne nove spoznaje. Poenta stoji u činjenici da je spomenike (tako slojevite kakvi su obično istarski) moguće uvjerljivo konzervirati i prezentirati samo ukoliko ih je istraživač zaista shvatio i razgovjetno interpretirao.

Naravno, takav stil djelovanja — neuobičajen samo u hrvatskim okolnostima — može biti svojstven samo konzervatoru koji posjeduje autoritet znanstvenika i jasnu viziju vlastite misije i odgovornosti. Matejčićevi interesi i talenti izvan struke ne mogu se ovdje nabrajati, a i unutar nje nisu ograničeni jednom temom, pa će on jednako sugestivno govoriti i pisati o odnosu kiparstva Nikole Firentinca i slikarstva Andree Mantegne, o drvenoj renesansnoj istarskoj i mletačkoj plastici, o ranokršćanskoj i ranosrednjovjekovnoj arhitekturi i skulpturi, kao i o jadranskom urbanizmu ili o suvremenoj umjetnosti.

Komunikativnost njegova djelovanja — u nas nažalost još tako rijedak talent — implicira i insistiranje na elokventnosti konačne prezentacije koju odlikuje poštovanje snage autentične strukture spomenika kao i respektiranje konzervatorskih zahvata koje su ranije poduzeli njegovi prethodnici. U polukaloti restaurirane apside aule Eufrazijeve biskupije (zahvat koji će po svom završetku također kandidirati za Vicka Andrića) Matejčić postavlja kovani luster koji je projektirao austrijski konzervator Frey 1900-ih godina. U projektu za lapidarij u kripti župske crkve u Balama, koji je upravo u tijeku, poštuje se postojeći starinarski ugođaj ranije postave, ostvaren u 19. stoljeću, koja će dijelom i sama postati izloškom. Taj lapidarij, sada znatno upotpunjen antologijskom novootkrivenom pleternom skulpturom iz Sv. Marije Velike, dobit će, međutim, novu regulaciju pristupa i internih pasaža, te rafiniranu rasvjetu.

Skrupuloznost njegovih zahvata među kolegama je već poslovična. Tko bi se poput Matejčića, na primjer, ustegnuo da ne otuče staru žbuku na svodovima novigradske kripte u potrazi za pleternim i ranokršćanskim i antičkim spolijama kojima je čitav sklop optočen. On istražuje ono što je nužno ne bojeći se prigovora da su mu sonde »parcijalne«. Obnavlja ono što mora. Restaurira onoliko koliko je potrebno za razumljivu prezentaciju. Principijelno pri tome ostavlja drugima iza sebe mogućnost revizije njegovih spoznaja.

Zbog svega toga — zbog prioritetnosti poduzetih zahvata i metodološke skrupuloznosti kojom su provedeni, zbog uzorne prezentacije i iznimne važnosti povijesno-umjetničkih nalaza — stručni ocjenjivački sud »Slobodne Dalmacije« nagradio je prof. Ivana Matejčiča godišnjom nagradom koja nosi ime prvoga hrvatskog konzervatora, najuglednijim hrvatskim priznanjem u toj disciplini — za konzervatorska istraživanja, obnovu i prezentaciju karolinškog sloja arhitekture umjetnosti u Istri.

Joško Belamarić