Umjetnost na uzici politike

Trebaju već jednom doći do riječi ljudi kojima je djelo veće od imena, oni lišeni samoreklamirajućih impulsa (uvijek istih imena), oni radnici iskrivljeni i izmučeni od predana i ozbiljna rada i interesa za najdublja pitanja ljudske i umjetničke egzistencije

Zamislite dostojanstvenu sredinu koja neprestance ističe svoju kulturu, a koja čeka rezultate izbora i promjenu vlasti da bi ispravila nepravde, koja poziva prognane ili odbijene da obnove svoja članstva u strukovnim i umjetničkim bratstvima te da utišaju i zaborave svoja razočaranja. Eto, čekala se i dočekala povoljna klima, promjena vlasti kako bi proradile savjesti i kako bi se, u skladu s novim vjetrovima, učinjene nepravde ispravile.

Može se dakako nekažnjivo bajati o moralnom autoritetu i dignitetu pisca i umjetnika, o njegovoj unutrašnjoj slobodi ili o onome koji stavlja na kušnju vlastitu udobnost poradi unutrašnjih načela koja ga moralno i ljudski obvezuju kako bi se založio, primjerice, za nepoćudnog kolegu. Možemo i o onome koji će staviti na kocku i vlastitu sigurnost pa i ugroziti egzistenciju u ime najvećeg autoriteta, duha. Ali to su, uz časne iznimke, gotovo fantazmagorije. Politika ovdje određuje o svemu; čak i tko je umjetnik, a tko nije!

Gdje su ti moralni autoriteti koji staju u obranu ljudi i čuvaju ih od onih (ovdje umnoženih) principa koji ujedaju i dezavuiraju ljude? Ili je riječ o politički svim bojama i nijansama obojenoj situaciji u kojoj se mnogi odlično snalaze u neprijateljstvima raspoznavajući svoje lice, a u mirnijim vodama, s novom »političkom klimom« prilagodljivo skrušeno i velikodušno istodobno ispravljaju svoje pogreške kaskajući za politikom koja ih, naposljetku, prezire. Svejedno je o kome govorimo; o onima koji su spašavali prošlost od sebe samih ili onih koji su uvijek voljeli gatati o budućnosti i umišljati se esperantskim pionirima novih vjetrova. O onima koji su u spašavanje izlišno probuđene prošlosti uložili sve svoje snage ili o onima koji za gotovo svaku stvar govore prošlo, proživjelo, već viđeno i sl.

U takvim kulturno polurazvijenim (tranzicijskim) sustavima važna su ministarstva, komisije, stručna tijela, strukovne organizacije, važna su udruženja, vijeća, komisije, važne su široke rasprave i konstruktivni duh, demokratsko ozračje, pluralizam mišljenja... i druge smicalice za svaku vrstu prevođenja žednih preko vode. Nešto se (kao) radi i mi imenujemo komisije, selektore ili izbornike i naš je posao vidljiv i posve javan, a vi možete reći što mislite. A to je zapravo kultura službenica politike bez ikakve moći, bez novca, sa strategijom koja se odgađa i koja se pred prvom preprekom i nevoljom zaboravlja. To je kultura koja nema svijesti o cjelini, koja nema sinteza (koje se mogu nabrojiti na prste jedne ruke), dok se pojedinačnim taštinama pišu ode i knjige sve u šesnaest! Kultura u kojoj se sedam desetljeća poslije o modernoj umjetnosti još uči od Ljube Babića, koja ne zna svoje osnovice, ali voli bujne krošnje svojih zanosa (to je u zavisnosti), koja na svaki ozbiljniji pokušaj odmahuje rukom njegujući procese omalovažavanja svakoga napora — procese koji su samo prividno i eksterijerno važni, a zapravo proizvode i izmišljaju nove protivnike i poput pijana pijetla u tek započetoj noći navješćuju kapitalne i velike stvari po kojima bi se jedna Matica hrvatska morala ponašati kao nervozni digitalni centar (kao da je izmišljena ljepša stvar od knjige) premda se zna da se svaki najdublji i najširi sadržaj, Idiot ili Doktor Faustus, daju izreći na metalnoj pločici ili u čipu i u krilu onoga u što kako kaže Baudelaire, vjeruju samo lijenčine. Jer načela samorekonstrukcije ne smiju biti uvijek nove i stare krivotvorine povijesti, niti lakomislene ideje priključka i gatanja o budućnosti koja se već negdje drugdje dogodila. U Hrvatskoj ima se što reći i ponositi i u prošlosti i u sadašnjosti.

Treba se samo nadati (a tu može proći cijeli jedan život) čistini bez predrasuda, čistini jednakih šansi, a ne visokih arbitriranja, pokroviteljstava, ustoličavanja, imenovanja. Trebaju već jednom doći do riječi ljudi kojima je djelo veće od imena, oni lišeni samoreklamirajućih impulsa (uvijek istih imena), oni radnici iskrivljeni i izmučeni od predana i ozbiljna rada i interesa za najdublja pitanja ljudske i umjetničke egzistencije. Ali što očekivati od zemlje koja i danas pomišlja o prodaji svojih otoka, svojih svjetionika (»očiju mora« — kako bi kazao Pessoa), od profesionalnih nostalgičara koji se u pleteru vole izgubiti ili onih eksplozivnih naprava koje kod sebe čuva zadnji avangardist koji malo drži do sebe, a do drugih ništa? Jučer su se obnavljale freske, stare slike, talambasalo se o slavnoj prošlosti kakve nema nitko, spremale i pripremale povijesne izložbe koje su pokazivale svijetu tko smo i što smo, a danas, eto, obnavljamo esperanto i ekstremnu osjetljivost za opća mjesta, i za posve nevažne stvari. A ako se jučer to zvalo Hrvatska, a danas Europa, to su dva lica iste nevolje i istoga provincijalizma. Ostajemo jednako neznatni i nevidljivi po plačljivim nostalgičarima i mitomanima prošlosti kao i po mitomanima budućnosti, koji su zapravo gatalice koje manje-više uvijek kasne nalikujući onim botaničarima i pionirima koji presađuju egzotične i nepoznate biljne i životinjske vrste na tlo koje ih ne želi. I sve ostaje manje-više na promjeni imena, pa se široko nagađa tko će biti u milosti novog izbornika za neku važnu izložbu, kao da bi i pozivanje Duha Svetoga u sredini u kojoj bi mnogi i na njegovanu bijelom perju našli nekoliko mrlja, udovoljilo svima?!

Tamo gdje se cijeli kulturni svijet odvaja od politike mi još čekamo imenovanja, milost političkog autoriteta. Tamo gdje je svijet svakom autoritetu izvan umjetnosti odrekao kompetencije, tamo gdje se kultura otrgnula političkoga tutorstva (nikada, dakako, idealistički do kraja), tamo gdje se bori za slobodne i konkurentne inicijative, za odabire najvrednijega njeguje se prezir prema svakoj institucionalnoj, a da ne govorimo o državnoj (ministarskoj) moći. Jer kada u tom svijetu čuju da vas šalje država, ministarstvo ili vladar (pa bio i najbolji), prezir i sumnjičavost nećete moći izbjeći. Jer ta su imenovanja od strane političkog autoriteta čisti anakronizam, kao što je anakronizam i ministra kulture doživljavati više kao političara, a manje kao čovjeka kulture.

Bojim se da su problemi dublji, liječenja dugotrajnija, a ishodi još dugo neizvjesni u sredini u kojoj nitko nikomu ne priznaje ništa, u kojoj je broj genijalnih ljudi u duboku neskladu s brojem genijalnih stvorenih djela, u kojoj se zna govoriti, ali ne i razgovarati, u kojoj ponajbolji umovi i duhovi (pa i živi klasici) srljaju u neke odbore, saborske klupe za neki novčić i neku sigurnost — u sredini u kojoj je politika sve obojila i premazala svojim realizmom iznutra i idealizmom izvana.

Kultura ima svoj život pa i onda kada joj malo toga ide u susret. Suputništva i pomoći koji joj se nude ostavljaju naposljetku tek ruho u kojem stanuje puki birokrat ili državni miljenik koji širi strategiju užasa, ispravnost samo svoje misli, svjetlost koja obasjava samo njega.

U tom smislu, mi smo prijelazni u svakom pogledu. Mi smo svijet u tranziciji.

Ive Šimat Banov