Treći program kao duhovni azil

Kad bi netko pokušao ukinuti France-culture, nastala bi nacionalna revolucija. U velikim zemljama, naime, kultura se ne smatra potrošnjom, nego resursom

Treći program Hrvatskoga radija kulturna je institucija Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda. Četrdeset godina postojanja čini je, štoviše, jednom od temeljnih i najrespektabilnijih kulturnih institucija ove sredine. Od tih četrdeset godina, da prijeđem na svjedočenje vlastitim primjerom, na njemu sam surađivala više od trideset, i ta mi se suradnja ukazuje kao moja bitna intelektualna dionica. Treći program omogućio mi je input (svojedobno) najnovijih tekstova iz svjetske teorije arhitekture, urbanizma, književnosti u domaću kulturnu i znanstvenu svijest. Kultne emisije Danijela Dragojevića, poput Poezije naglas ili Dnevnika i pisama, omogućile su mi sladokusne prijevode i eseje koji su poslije stvorili cijele knjige (jedna od njih Lanjski snijezi).

Ukidanje frekvencije Trećeg programa, a tobožnje preraspoređivanje i čuvanje postojećih emisija na drugim programima priča je za malu djecu. To bi bilo nešto kao utjeha balkanskom asocijacijom za gubitak hrvatskog suvereniteta. Treći program homogen je i suveren vremenski blok u kojemu se uvijek nalazi duhovni azil, u kojem ispiranje mozga nije uvjet za slobodne ruke, u kojemu se sluša manjinska glazba kad se intelektualno radi ili doskače svakodnevnoj bijedi, odnosno u kojemu se čovjek obaviješta, educira, uživa i obavljajući muku svojih fizičkih dnevnih poslova. Treći program nije enklava za inicirane, nego poziv početnicima. Nije luksuz povlaštenih, nego djelatnost zaduženih. Ako u ovoj zemlji još postoji dužnost znanja i pameti. A to se čini sve neizvjesnijim.

Velike zemlje imaju velike i skupe kulturne programe. Kad bi netko pokušao ukinuti France-culture, nastala bi nacionalna revolucija. U velikim zemljama, naime, kultura se ne smatra potrošnjom, nego resursom. Mali hrvatski Treći program vrlo je jeftin. Svjedočim da sam na njemu, nedavno, za trideset i pet soneta prevedenih s punim teškoćama forme sa srednjovjekovnog talijanskog jezika dobila otprilike tristo kuna honorara. To je manje od deset kuna po sonetu. Kad sam direktora sveukupnoga pogona, gospodina Ivicu Vrkića, pismom obavijestila o toj činjenici — kao, uostalom, i tadašnjeg ministra kulture — moleći ga samo da mi javi da li je primio obavijest, nije mi ni odgovorio. Pa zar hrvatski intelektualac nije povlašten već time što je (fizički) nekažnjeno živ?

Napisala sam svojedobno da jednom od svojih zadaća smatram održavanje rečenice Ivana Milasa o mozgu od dvije marke kila u pamćenju hrvatskoga naroda. U međuvremenu saznali smo da je Hrvatska premala zemlja te bi u njoj ionako tanak intelektualni sloj imao svoju od države zajamčenu radijsku tribinu. Doznali smo to od saborskih zastupnika koji su sebi osigurali materijalne prinadležnosti iznad mjerila velikih zemalja. U velikim zemljama, naime, mjera prihoda državnih službenika jesu dohoci sveučilišnih profesora.

Unatoč svim gorčinama, protivljenjima i peticijama Treći program vjerojatno neće opstati. S njim se, naime, po svoj prilici dešava nešto kao nedavno s »Večernjim listom«. Samo što su Djevičanski otoci ovaj put mirno mogli biti zaobiđeni.

Hrvatska je, istina, mala zemlja. Ona je trenutno i siromašna zemlja, što znači da ne bi smjela kupovati jeftino. (U našoj stvarnosti »kupovati jeftino« znači »skupo plaćati jeftino«.) Otpisivanje vlastite pameti, oduzimanje radija onima koji ne mogu niti kupovati knjige, dokaz je da se nalazimo ne u fazi divljega kapitalizma što ne shvaća u čemu je dugoročna dobit, nego u nekoj nesebičnoj četrdeset i šestoj, punoj grotesknih imenovanja, posebno u kulturi. To pak govori ne o kemijskoj transformaciji društva, nego o fizičkoj diobi jednopartijske amebe.

Moj omiljeni lik, bivši čuvar državnoga pečata, imao je čini se, krivo. Hrvatska je tako mala zemlja da u njoj mozak ne vrijedi dvije marke kila. Po ovom najnovijem prilogu za procjenu njegova vrijednost ne prelazi nulu.

Željka Čorak