Treba loviti špare

Treba loviti špare

Ako se neki Splićanin kulturoloških pretenzija želi istaknuti u širim razmjerima, mora imati svoje zagovornike i zastupnike u metropoli, i to je nepisano pravilo. Ne zaboravimo da se Split poluslužbeno ipak smatra provincijom, što znači da se vrijednosti, a i kriteriji, što stižu iz te marginalne sredine, ne shvaćaju ozbiljno tamo gdje se svakomu kroji kapa. Ima Split svojih pjesnika, svojih slikara, svojih glazbenika, svojih glumaca i raznih drugih umjetnika koji se i te kako mogu mjeriti s onima najznačajnijima u metropoli, ali to im se priznaje tek kad obave stanovite formalnosti. A ja znam mnoge koji takve formalnosti nikada nisu htjeli obaviti, pa su ostali u grmlju

Razgovor o Splitu uvijek je ponovno zahvalnom i intrigantnom temom. Temom koja nikada ne može biti dovršenom ili potrošenom. I bez obzira na to je li riječ o Splitu kao gradu-slučaju ili čudu od grada, kako se nerijetko spominje, jer samo je u Splitu sve moguće i jedno s drugim povezano. I nikome to, naravno, u Gradu nije čudno.

S tim i takvim gradom neraskidivo je vezan i naš sugovornik, koji mu je, ne samo do kraja ostao vjeran, nego mu je, štoviše, i posvetio sve svoje napisane stranice kao kazališni kritičar, feljtonist i kroničar splitskih zbivanja.

Anatolij Kudrjavcev, sveučilišni profesor te ustrajan i bespoštedan kazališni kritičar, svojim je dvjema knjigama iz povijesti Splita Vječni Split (1985) i Ča je pusta Londra... (1998) ovjekovječio grad i sačuvao sliku njegove posebnosti za neke nove naraštaje. Kudrjavcev, koji sve teme i mete negdašnjeg i današnjeg Splita ima u malom prstu, rođen je 1930. u Splitu, gdje je i maturirao. Diplomirao je 1963. književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru te magistrirao (1974) i doktorirao (1983) na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Radio je kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u srednjim i višim školama te na fakultetima u Splitu i Zadru.

Za svoj višedesetljetni pregalački rad nikada nije dobio nijedno priznanje niti nagradu, što je posve tipično za naše kulturne prilike, a napose za sredinu u kojoj djeluje. Ali to ga ni ovaj put neće obeshrabriti da i na ovogodišnjem Splitskom ljetu, sviđalo se to nekome ili ne, ponovno ne bude jasan i nedvosmislen, gledalac sa zadatkom, kako je i naslovio 1983. svoju knjigu kazališnih kritika.

Nije, naravno, nikakva novost da vaši tekstovi, svojom britkošću i izravnošću, izazivaju posebnu pozornost naše kulturne javnosti, ali jedna vaša nedavno izrečena tvrdnja ipak se čini presmionom. Kažete, naime, da naša današnja mlada publika ništa ne zna o teatru i da nasjeda trikovima. Što vas je zapravo ponukalo na tako oštru osudu. Zar je stanje među mladima uistinu toliko alarmantno?

— Posve je logično da današnji mladi, osim vrlo rijetkih izuzetaka, uglavnom ne znaju gotovo ništa o pravom kazalištu, i, općenito, o umjetnosti, pogotovu o književnosti. Stil i ritam današnjega života, poplavljeni estradnim medijskim modelima, ne omogućuju nekadašnje posvećivanje umjetnosti. Svatko se danas želi eksponirati, a odriče se uloge povlaštena promatrača. Televizija je skrivila novonastalo ozračje pasivnosti, bitno zakinula maštu i emocije, i to se sad nastoji nadoknaditi nekakvim brutalnim oblicima fizičke aktivnosti, čak i samouništavanjem. Danas mladi tek ponekad odlaze u kazalište te od njega uglavnom očekuju vulgarnosti koje se identificiraju s duhovnom slobodom. Nitko ih nije sustavno pripremao za prava scenska putovanja ni formirao njihov kriterij. To nije znala postići ni škola, prepuna raznih slabosti, a pogotovu obitelj, koja je predaleko od civilizacijskih, urbanih svjetonazornosti.

Pred nama je otvorenje Splitskoga ljeta. Pruža li vam najavljeni program priliku da konačno nešto napišete i po volji intendantice, što vam do sad baš i nije polazilo za rukom? Što, kao kritičar koji dobro poznaje prilike i mogućnosti splitskoga teatra, očekujete od ovogodišnje ljetne sezone?

— Bilo bi više negoli glupo pretpostavljati da današnja intendantica splitskoga HNK nema dobre namjere i visoke kazališne ambicije. Osobno joj, bez obzira na neke njezine izjave koje bi iritirale mnoge na mojemu mjestu, želim uspjeh. I, dakako, uspjeh splitskoga kazališta, koje me oduvijek privlači i kojemu želim sve najbolje. Evo, recimo, dramski repertoar ovogodišnjega Splitskog ljeta djeluje veoma obećavajuće. Čak mu se može, već sada, odati puno priznanje za posebnu sklonost prema tradicijskom ugođaju. Mogu se, zatim, očekivati i značajne, možda i naročito spektakularne predstave. Riječ je, uglavnom, o dokazano vrijednim dramskim djelima. Sve je, dakle, moguće, i ne bi imalo smisla baviti se nekakvim prognozama. Ako budem pisao o tim predstavama, reći ću, kao i dosad, samo ono što o njima budem mislio.

Iako jubilarna, ovogodišnja manifestacija Marulićevi dani više je plijenila pozornost javnosti skandalima i polemikama negoli ostvarenjima. Stručna kritika ocijenila ju je lošom, gledatelji jedva gledljivom, a novinari provincijskom manifestacijom. Jesu li takve tvrdnje točne?

— O svađama oko ovogodišnjih Marulićevih dana ne volim govoriti, čak ni razmišljati. Ljudi su, eto, svadljivi, a nikad se ne zna tko je u pravu. Valjda nije nitko. Međutim, teatar ne bi smio ispaštati zbog tih sukoba, i treba ga doživljavati izvan takvih okolnosti. Meni se čini da je selektorov izbor bio čestit i uspješan te da je znalački vodio računa o raznolikosti ponuda. Nije on kriv što su te ponude prilično skromne, jer siromaštvo je opće obilježje našeg aktualnoga kulturnog, ujedno i kazališnoga života. Kazališni ljudi bi, u ovako teškim okolnostima, morali biti znatno suzdržljivijima i tolerantnijima. Ali to ne vrijedi za kritiku. Nju zanima isključivo kvaliteta. A kvaliteta se, ona vrhunska, može postići i u najtežim okolnostima. Uostalom, to je više puta dokazano.

Zanimljiva je činjenica da je ta manifestacija svojedobno utemeljena kao popratni program znanstvenoga kolokvija za proučavanje i promicanje Marulićeva djela, dok je danas gotovo obrnuto. Na Marulićevim danima, naime, danas kazališni festival i ostale priredbe uz znanstveni skup izgubili su svaku međusobnu vezu, ali djeluju pod istim imenom i u isto vrijeme. Što mislite o tome?

— Unutrašnja veza između kazališnih Marulićevih dana i znanstvenoga simpozija Maruliana zapravo nikada nije ni postojala. A ne može se ni zamisliti od čega bi se takva veza i sastojala. Marulić je uzvišeni simbol splitske i hrvatske kulture, ali s teatrom nije bio ni u kakvim odnosima. Uostalom, danas je Marulić još aktualan isključivo zahvaljujući znanstvenicima koji se intenzivno njima bave i otkrivaju neke nepoznate pojedinosti. Koliko sve to služi današnjici, to je već drugo, posve delikatno pitanje, koje izaziva čak i stanovitu tjeskobu. Današnji učenici se jedino bune kad ih, navodno, maltretiraju s Juditom i Molitvom suprotiva Turkom. Ipak, pametno je što naš današnji teatar barem posredno komunicira s tom velikom kulturološkom uspomenom te sudjeluje u promicanju književne tradicije. Ne smije se zaboraviti onu neobičnu kazališnu šetnju s Marulićevom Juditom, što ju je prije gotovo dva desetljeća pokrenuo Marin Carić splitskim ulicama i doveo na Pjacu, spojivši našega književnog velikana s teatarskom aktualnošću.

Ipak, ne čini li vam se čudnim da se na Marulićevim danima dodjeljuje nagrada Marin Držić?

— Nimalo mi ne smeta dodjeljivanje nagrade Marin Držić na splitskim Marulićevim danima. Dapače, to mi se čini nekakvim zanimljivim spojem srodnosti, i to na vrlo konkretan način. Jer Dubrovnik i Split morali bi na razne načine izražavati i dokazivati svoju povezanost i svoje prijateljstvo. Zašto ne bi i Dubrovčani imali svoje kazališne Držićeve dane i dodjeljivali Marulićevu nagradu za književne vrijednosti. Meni bi osobno bilo i te kako drago kad bi se između dubrovačkog i splitskoga kazališta razvila što bogatija suradnja i iskazalo međusobno poštovanje nalik ljubavi. Zašto se repriza svake nove dubrovačke predstave ne bi održala u Splitu, i splitske u Dubrovniku? A Split bi, ama koliko mu je i samomu teško, u ovim izrazito kriznim danima dubrovačkoga teatra, morao dati svoj prilog za spas te plemenite, gosparske ustanove.

Kao kazališni kritičar, sa stažom dužim od tri desetljeća, svjedokom ste splitskog kazališnog života, njegovih uspona i kriza. Koja biste razdoblja ili zbivanja izdvojili kao posebno uspješna?

— U kazališnom životu Splita bilo je i vrhunskih zbivanja. Događale su se, dakako, i razne budalaštine, koje su dokazivale nečiju netalentiranost i agresivno samoisticanje, uzgred i pomanjkanje kazališnoga kriterija. Ipak, gotovo u svakoj sezoni isplivao bi visoko na površinu neki izniman spektakl, nešto što svjedoci neće nikad zaboraviti. Nezaboravna je, reicmo, Euripidova Elektra u režiji Paola Magellija, izvedena na Splitskom ljetu u Zeljovićima, pa Bakmazov Šimun Cirenac u režiji Nenni Delmestre, pored crkve Svetoga Jere na Marjanu, pa Pirandellovih Šest lica traže autora u režiji Tolje Vasiljeva... I zar nije neobičan podatak da su se sve te tri scenske atrakcije zbile u doba kad je umjetnički savjetnik splitske Drame bio pokojni Petar Brečić! A da i ne spominjemo glazbena čuda poput Offenbachovih Hoffmanovih priča u režiji Krešimira Dolenčića, Verdijevih Lombardijaca u režiji Petra Selema, Tijardovićeva Splitskog akvarela, ponovno u režiji Krešimira Dolenčića, ali onoga na kazališnoj pozornici, itd, itd.

A koji je, prema vašem mišljenju, od dosadašnjih splitskih intendanata za sobom ostavio najznačajniji trag?

— Svaki dosadašnji intendant splitskoga kazališta imao je svojih dobrih i loših strana. Nitko nije svetac. Zapravo, ne vjerujem da je bilo takvih koje sad treba proglasiti svecima i osigurati im vječnu slavu. Bilo ih je uspješnih i manje uspješnih. A za neuspjehe veće krivce vidim u onima koji su dotične izabrali. Morali su, naime, sve predvidjeti. Pravi, veliki intendant može biti samo osobnost koja u sebi sjedinjuje vrhunsku sposobnost dramaturga, glazbenika, organizatora i, čak, ekonomista. A takav se, zacijelo, još nije rodio. Ja, eto, moram priznati da me je, u ulozi intendanta splitskoga kazališta, najviše iznenadio Ivica Restović, koji je u teatar krenuo iz posve nesrodne struke, gotovo od kazališne nule, te za kratko vrijeme postao njegov nerazdruživi, vječito nazočni dio, okruživši se sposobnim stručnjacima i umjetnicima te se autoritativno postaravši za mnoge materijalne i organizacijske povoljnosti. U njegovo vrijeme splitski je teatar postigao i nekoliko nezaboravnih uspjeha.

Što mislite, prati li današnja kazališna kritika kazalište na pravi način ili je i ona postala prijateljska, rodbinska i zatvorena u svoje zadane, provincijske, okvire pa se i u njoj ogleda gubitak vrijednosnih kriterija, kao i u cijelom društvu?

— Nije mi drago raspravljati o kritici, jer ispada kao da govorim o sebi. A što ja imam o sebi govoriti! Međutim, pokazalo se da u nas gotovo svatko ima pravo na status kazališnoga, pogotovu dramskoga kritičara. Uostalom, pročitajte neke kazališne kritike objavljivane u splitskim novinama prije više desetljeća, pa ćete se uvjeriti kako su se tim poslom bavili i doslovce nepismeni i neznalice. Ali što uopće znači kritizirati na pravi način? Pogotovu kad kriteriji počinju ovisiti o raznim delikatnim motivima osobne prirode. I o raznim međuodnosima. U svakom slučaju, kritičar mora biti nepristran, i treba raspolagati s moćnom, uvjerljivom argumentacijom, a usput treba biti i iznimno pismen, s književnim nabojem. To što se, na tom području, u nas događa, u najmanju ruku je sumnjivo. Ali o tomu neka govori netko drugi.

Gotovo je nevjerojatno koliko se vaš rukopis mijenja kada je riječ o vašim kritikama pojedinih književnih ostvarenja. Naime, kada pišete o kazalištu tada ste bespoštedan, strog i nepopustljiv kritičar, dok ste umnogome benevolentniji, manje zahtjevni u književnoj kritici. Kako to tumačite?

— Ne treba zaboraviti da se vrlo rijetko bavim književnom kritikom, i to samo onda kada urednik ili poneki novi autor to od mene zatraži. A kao drugo, kad god smatram da dotično djelo ne raspolaže vrijednošću, ja kategorički odbijam bilo kakav komentar. Jer, naravno, nisam dužan o tomu pisati, kao što jesam kad se radi o dramskoj predstavi. Naprosto, ne pišem o djelima koja mi se ne sviđaju. A kad mi se neka svide, tada nabrajam svoje argumente. U tom smislu književni su kritičari u neusporedivo povoljnijemu položaju od kazališnih. Oni mogu birati djela o kojima će pisati.

Što mislite o današnjoj splitskoj kazališnoj situaciji i odnosu Grada prema svom kazalištu?

— Što se tiče današnjega Splita i njegova kazališta, mislim da su oni sada u recipročnom odnosu. Split ima kazalište kakvo mu treba (ili ne treba), a današnjemu splitskom kazalištu kao da treba upravo ovakav Split. Sad ćete me upitati: kakav to Split? E, ali to je već druga tema, i ne bi je trebalo kulturološki vezivati uz kazalište.

Već dugi niz godina čini nam se kao da je u nas na djelu antikulturni program, umjesto kulturnoga. Kako ocjenjujete rezultate kulturne politike nove vlasti? Mijenja li se možda stanje na splitskoj kulturnoj sceni?

— Prije svega trebalo bi s povlaštene margine razmišljati o sveukupnom učinku te vlasti, odnosno o njezinoj sveopćoj nemoći. I o nemoći kulture. U Splitu se sve održava tek formalno, manje-više na papiru, a zapravo se radi o potpunom kaosu, i to na svim područjima. Uostalom, toga smo, valjda, svi svjesni, ali se ipak pravimo kao da još vjerujemo u teorijski red. Kako netko može danas, u ovakvim okolnostima, unaprijediti kulturu? Trebalo bi hitno pristupiti terapiji, a još nema ni dijagnoze. Nije stvar samo u besparici i u dugovima. Tu se više ne zna ni tko pije ni tko plaća. I sve se svodi na prazna obećanja kojima više nitko i ne vjeruje. Samo što bi upravo kultura u ovakvim okolnostima morala dokazati svoju moć i pokazati kako je u stanju preživjeti i nadživjeti čak i u najtežem siromaštvu. Kultura najmanje ovisi o materijalnostima. Ljudi koji su tu izabrani kao vođe moraju se spretno snalaziti i po bespuću. Eto, na primjer, kazališna predstava može biti iznimno vrijedna i kad joj je novčanik odvano prazan. Po mojemu skromnom mišljenju, upravo kultura mora danas poučiti stvarnost i priviknuti je na skromnost. U tom istom smislu moram se i ja, kao kritičar, prilagoditi okolnostima i stvarnosti. Ne mislim se s njima hvatati ukoštac, jer nemam samoubilačkih pobuda, ali mogu im sugerirati nešto zdravlju bliže od ovoga što sad kultura i kazalište nude tržištu. Imam dovoljno iskustva i mogućnosti usporedba da ne nasjedam bolesnim trikovima nemoćnika u pameti, koji troše preostatak snage zbunjenih.

Vaše knjige Vječni Split i Ča je pusta Londra... vrlo su rado čitane kronike staroga Splita. Ima li nade da se pozabavite i današnjim splitskim prilikama i zbivanjima? Građe sigurno ne manjka...

— Ako me smatrate kroničarom, uvjeravam vas da niste u pravu. Ja se, doduše, ponekad moram poslužiti faktografijom, pogotovu kad pišem o mojemu Splitu, odnosno o njegovom društvenom životu, ali činjenice me nikada u potpunosti ne zadovoljavaju. Naprosto sam svjestan da tzv. istina ne postoji te da je sve zajedno, čak i ono što smatramo poviješću, uglavnom nečija puka izmišljotina. Više puta sam se uvjerio kako nekoliko istodobnih promatrača isti događaj vide posve različito. Sve ovisi o sklonostima, o predrasudama i o sposobnostima promatrača, o njihovoj ideologiji i svjetonazornosti, pa čak i o kutu promatranja. Ono što se u Splitu danas zbiva nikada neće biti točno opisano, a svi će kontejneri biti puni podataka. Nije mi, dakle, do kroničarstva, jer to je golo nabrajanje nepouzdanosti.

Ipak, u tim dvjema knjigama čitav je niz zanimljivih i tipičnih splitskih dogodovština te detaljno opisanih ljudi i njihovih sudbina. Na koji ste način dolazili do potrebnih podataka i kojim ste se izvorima služili?

— Priznajem da sam se najviše služio dnevnim novinama dotičnoga vremena. Usput sam uvažio i neka izravna svjedočanstva starih Splićana, od kojih većina više nije među živima. Da li se sve zbilo onako kako je novinski napisano i rečeno, to mi više nije ni važno. Važno je da se nešto takvo zbivalo i da se ostvarivao ugođaj doličan tim pojedinostima. Potrebna je dodatna mašta da se na temelju svega toga predoči niz predstava od kojih se, zapravo, život i sastojao. Prividne činjenice treba podrediti predodžbi a ne dopustiti da one, tj. predodžbe, postanu žrtvom nepouzdanih činjenica.

Split je, nedvojbeno, po mnogo čemu, izniman grad. Pun suprotnosti koje se, ne samo ne poništavaju nego se, naprotiv, dopunjuju. Nije zato nikomu čudno ako se taj grad — slučaj, kako ga nerijetko nazivaju, istodobno pretvori i u čudo od grada... Kako to tumačite?

— Da je Split izrazito kontroverzan grad to se, valjda, oduvijek misli i priča. Kontroverzan je već sam njegov nastanak, a pogotovu sve ono što se zbivalo u njegovoj dugoj i neobičnoj povijesti. Valjda je malo gradova na svijetu u kojima je neprestano vladao takav čudan sukob raznih suprotnosti. Zapravo, ni u kojemu od starih hrvatskih gradova nije vladalo takvo neposredno sudaranje različitih ideologija i klasnih pripadnosti što su živjele u najbližem susjedstvu i neprestanom dodirivanju. Ali nasljedna je, zacijelo, i ona legendarna splitska sklonost ruganju, tradicija komosa što su na specifičan način ostvarivali dinamiku javnoga života. Gospoda koja se rugaju težacima, težaci koji se rugaju gospodi, zanatlije koji se rugaju jednima i drugima, uživajući status neutralnih, pa zatim mnoštvo raznih pridošlica, skitnica i sirotinje što sudjeluje u svakidašnjim povorkama i predstavama na otvorenim gradskim pozornicama.

Ima li i današnji Split svoje osobene junake, redikule, koji su u vašim kronikama ispunili brojne stranice? Što je to specifično za splitsku sredinu da pogoduje njihovu profiliranju?

— Upravo je spomenuti sustav suprotnosti, koji se nikada nije pretvorio u neposredan fizički sukob mase, izazvao naročitu društvenu tenziju što se izražavala zadirkivački, odnosno šaljivo. Tko god je u nekadašnjemu Splitu dospio u opći zorni fokus zbog nekih svojih neobičnih osobina, bivao je osuđen na sudbinu redikula. A redikuli su, u onoj sveopćoj, neprestanoj potrazi za zajedničkim i pojedinačnim atrakcijama, bili najtraženiji junaci javnih predstava koje su imale i svoje tajne, polutajne ili poznate redatelje, odnosno dramaturge. Uostalom, i dotični redikuli profitirali su u takvim predstavama jer su stizali u spomenuti fokus javnosti i o njima se, na poseban način, vodilo računa. U današnjemu Splitu postoji ogroman postotak osobnosti dostojnih statusa redikula svojim izgledom, ponašanjem, govorom i odijevanjem, ali onaj preostatak neovisnih promatrača više nema interesa za takvu vrstu javnoga života. Pa stoga novi Split više nije pogodno područje za redikule. Šteta, zar ne? Jer danas bi bilo bezbroj razloga za krepavanje o' smija a više o' tri dila Splita dalo bi se uvatit' u kolo.

Očigledno je život u današnjemu Splitu, prema vašem mišljenju lišenom nekadašnjih radosti javnoga okupljanja i druženja, svojom agresivnošću postao isuviše težak i naporan? Ipak, morate priznati, nikada i nije bio lagan...

— Pa, eto, treba se pomiriti sa sudbinom. Pogledajmo što se zbiva svuda oko nas, razmislimo, očuvajmo zdrave živce i priznajmo da tu više nema prave pomoći. Kako, na primjer, shvatiti bizaran slučaj što se, eto, zbio s romantičnim kupalištem na Bačvicama, koje se danas pretvorilo u desetak kafića oko kojih vlada neprestana, pogotovu noćna gužva, gdje mladež umirovljenički sjedi uz piće i uz cigarete, s razglasa slušajući deseterostruku glazbu što bi u normalnim prilikama morala izazvati decibelske kolapse. Tako da gospoda koja su dosada uživala ugledničku prednost stanovanja na Bačvicama, sada teško pate zbog izloženosti prebučnomu kaosu. Treba, dakle, biti naročito dosjetljiv bjegunac te otkrivati prave staze i prava mjesta kojih još uvijek ponegdje ima. Bitno je ne gledati ono što se ne želi vidjeti, i obrnuto. A Split, kakav god da je postao, još uvijek posjeduje bezbroj poluskrivenih detalja koje je uspio očuvati od agresivnih najezda sadašnjosti.

Nije rijetkost da mnogi Splićani, napustivši svoj grad, za njim uvijek uzdišu i ostaju uz njega neraskidivo vezani, ali sreću ipak potraže u drugim sredinama. Tako bi, vjerojatno, izjavu Petra Selema da je Split divan i proklet grad u kojem je rođen i bez kojega ne može, ali u kojem ne bi želio živjeti ni pod koju cijenu, zasigurno potpisali, mnogi zagrebački Splićani. Notorna je činjenica da Split teško prihvaća i priznaje svoje iznimno talentirane pojedince, ljude koji se svojom nadarenošću posebno izdvajaju.

— To što kažete kako Split ne priznaje svoje velikane samo je djelomično prihvatljiva tvrdnja. Možda bi bilo preciznije reći kako mnoge velikane ne uspijeva prepoznati njihovo vrijeme, jer oni najnadareniji i umjetnički najmoćniji vazda su barem korak ispred svojega vremena. Samo što je Split bio i ostao okružje koje se više voli rugati nego diviti. A da ne spominjemo razne ideološke, odnosno političke pretpostavke, koje najčešće izazivaju odbojnost onih koji odlučuju i presuđuju. Što se, pak, tiče općega, hrvatskoga priznanja, to ne ide bez placeta iz Zagreba. Ako se neki Splićanin kulturoloških pretenzija želi istaknuti u širim razmjerima, mora imati svoje zagovornike i zastupnike u metropoli, i to je nepisano pravilo. Ne zaboravimo da se Split poluslužbeno ipak smatra provincijom, što znači da se vrijednosti, a i kriteriji, što stižu iz te marginalne sredine, ne shvaćaju ozbiljno tamo gdje se svakomu kroji kapa. Ima Split svojih pjesnika, svojih slikara, svojih glazbenika, svojih glumaca i raznih drugih umjetnika koji se i te kako mogu mjeriti s onima najznačajnijima u metropoli, ali to im se priznaje tek kad obave stanovite formalnosti. A ja znam mnoge koji takve formalnosti nikada nisu htjeli obaviti, pa su ostali u grmlju.

Što se u tom pogledu izmijenilo u posljednjem desetljeću?

— Mnogi pričaju kako je Split za posljednjih desetak godina postao znatno primitivniji nego što je bio ranije. Ima u toj tvrdnji stanovite razložnosti. U prvom redu, ovaj grad je doživio masovnu, prenaglu imigraciju. U njega su se doselili mnogi deseci tisuća obitelji iz različitih krajeva, a malo tko od tih doseljenika uspio je postati građaninom u pravom značenju te riječi. Današnji Splićani, uglavnom, više ne znaju ni hodati gradskim ulicama, uništavaju sve čega se dohvate, izazivaju ekološke i decibelske katastrofe, žive krajnje neuredno i isforsirano. Dok je nekadašnji prosječni Splićanin i te kako vodio računa o poštenju i pristojnosti, od ovoga današnjega može se svašta očekivati i dočekivati. Kad bi netko mogao utvrditi točne podatke o splitskim narkomanima, dilerima, kriminalcima, švercerima te o prometnim i sličnim prekršiteljima, ispalo bi da je grad dospio u deveti krug pakla. Takve su, eto, posljedice dotične najezde. A nekoć su u Split iz tih gornjih krajeva stizali i talentirani, pametni pojedinci koji su značajno doprinosili gradu i njegovoj kulturi. Čak i oni ostali pokušavali su se što prije prilagoditi i urbanizirati. Sad je Split postao takav da se u njemu više nema od koga naučiti kako se postaje građaninom.

Ipak, Split je danas ne samo drugi po veličini grad u zemlji, nego i drugo veliko sveučilišno središte. Kako ocjenjujete stanje na splitskom Sveučilištu i što mislite o sporu između Zadra i Splita oko humanističkih studija?

— Moram priznati da me sveučilišna tema premalo zaokuplja, premda sam po zanimanju sveučilišni profesor. Ali tužna je ta svađa između zadarskih i splitskih sveučilištaraca i kulturnjaka. To, zapravo, dokazuje kako je opća razina naše kulture zabrinjavajuće niska. Zadarski fakultet treba, dakako, održati i omogućiti mu daljnji razvoj, ali to ne znači onemogućiti splitski sveučilišni razvoj i oduzeti mu pravo na humanistički studij. Ja, doduše, nisam siguran da nam treba toliko fakultetski obrazovana kadra i da naša današnja mladež u tolikom broju pokazuje sklonost i spremnost za visoke studijske zadatke. Ali kad se već toliko inzistira na tomu, zašto svaki hrvatski grad bogate kulturološke tradicije ne bi imao fakultet koji želi imati? Međutim, nemam gotovo nimalo povjerenja u kriterije prema kojima se primaju studenti i biraju profesori. Što se, pak, tiče Splita kao sveučilišnoga grada, mislim da bi to trebalo biti barem neka čedna osnova za nadu, premda se takva nada do danas još nije ostvarila. Uostalom, pravi intelektualac nije onaj koji je samo završio fakultet i stekao razne dodatne titule, nego osoba koja osjeća duboku potrebu za čitanjem pravih književnih djela, koja neprestano prati kazališna i sva ostala umjetnička zbivanja, elegantno se izražava i u stanju je samostalno, ali nenametljivo razmišljati.

Mnogi za današnje teško gospodarsko, a time i kulturno, stanje u Splitu okrivljuju njegovu prometnu izoliranost. Što vi o tome mislite?

— To što se priča o prometnoj izoliranosti Splita samo je djelomično razložno. Od koga i od čega je Split izoliran? On je izravno vezan s cijelim svijetom. Ne bi trebao ovisiti ni o komu niti je ikomu išta dužan. To je grad koji bi, uz svoju najbližu okolicu, bio dovoljan već samomu sebi. Split ima sve što mu treba, ali ne za ovoliki broj doseljenih stanovnika koji su, uglavnom umirovljenici, nezaposleni, razni snalažljivci te đaci i studenti. O tomu je trebalo pametno, a ne onako glupo i primitivno razmišljati još prije pola stoljeća. Ali naši političari nikad ne znaju predviđati. Ipak, uz neku razboritu gospodarstvenu i društvenu taktiku, ali sa znatno više poštenja i nesebičnosti, moglo bi se, čak i sada, mnogo toga brzo popraviti. Split i njegovo okružje, dakako s okolnim otocima, dali bi se unaprijediti u veoma izazovan dio svijeta, i od toga bi se moglo pristojno živjeti. Samo bi trebalo prekinuti uobičajenu jednokratnu praksu varanja i pljačkanja turista, pogotovu onih stranih, od kojih se najviše očekuje. Treba što prije omogućiti pametnim i poštenim ljudima — a takvih, zar ne, ima čak i u Splitu — da dovedu stvari na prava mjesta te da se prestane favorizirati glupane i lupeže s tajkunskim namjerama.

Za to bi, očigledno, trebalo promijeniti kulturnu politiku. A možda i mentalitet?

— Split, zapravo, ne vodi kulturnu politiku. Kultura se u Splitu danas smatra tek nužnim zlom za koje treba izdvajati stanovita sredstva. A to što se izdvaja nije dovoljno ni za preskromne plaće zaposlenih u kulturnim ustanovama. Srećom, mnogi splitski kulturnjaci ipak se znaju snaći te iskoristiti darežljivost nekoga sponzora. I tako kultura u Splitu prividno vegetira. I osobnost koja je u gradonačelništvu, odnosno u županiji zadužena za kulturno čelništvo, mora se ponašati protejski i sjediti na bezbroj klimavih stolica, odnosno skakutati s jedne na drugu. Tek toliko da se ostvari ugođaj nekakve opstojnosti i funkcionalnosti. Pa, ako hoćemo, možemo to shvatiti i kao kulturnu politiku. Samo što današnjoj splitskoj javnosti kudikamo više od kulture odgovaraju nekakva pseudoglazbena okupljanja i ekshibicionističke estradne senzacije, koje ne zahtijevaju razmišljanje.

Poznato je da mnogo pišete i redovito objavljujete svoje kazališne kritike i eseje o Mediteranu. Kada ćete ih objaviti u zasebnim knjigama? Vaše se knjige, osim toga, i brzo rasprodaju pa vas i to može motivirati za tiskanje novih naslova.

— Moram vas razočarati. Mislim, naime, da je to već izgubilo svaki pametni smisao. Doduše, postoje oni, i to začuđujuće mnogi, koje progone ambicije, te moraju objavljivati svoja djela kako bi zadovoljili takve nagone. A postoje i vrlo rijetki koji su poslušne žrtve svojega umjetničkoga zova. Ja, na primjer, sve to doživljavam na neki svoj način koji možete, ako hoćete, proglasiti i ciničnim. Uostalom, mnogi me smatraju isključivo cinikom. Ali ostavimo sad te budalaštine. Eto, ja, naime, mislim da je književnost na umoru i da knjizi istječe rok trajanja. Postaje, dakle, muzejski objekt, a većina simulira status čitatelja. Zapravo, više se ne isplati pisati. Ako, recimo, za jednu knjižurinu od gotovo šesto stranica oko koje ste utrošili petnaestak godina vaše brze prolaznosti, a koja je doslovce rasprodana, zaradite svotu gotovo smiješnu u usporedbi s onim što zarađuju razni urlatori, onda ćete konačno shvatiti kako je najpametnije da svoje ograničeno vrijeme trošite u lovljenju špara.

Kad već spominjemo honorar što se dobija za pisanje, moram vam reći da je to već postala nedvojbena budalaština. Imam dojam da su bolje plaćeni oni koji profesionalno sjede uz kompjutore i slažu tuđe rečenice, nego oni koji moraju smisliti neku, na primjer, kritiku, esej, feljton ili sličan uradak, odnosno ispadak. A kako živimo u vremenu kad se najveća sposobnost dokazuje neplaćanjem dugova, može vam se dogoditi da svoju autorsku napojnicu uopće ne dočekate ili da je morate čekati do polubeskonačnosti. Eto, meni, kao svojemu već 32-godišnjemu neprestanomu dramskom kritičaru, »Slobodna Dalmacija« još nije platila ni za ono što su objavili u studenomu prošle godine. Doduše, znam da ljudi u današnjemu uredništvu za to nisu krivi, pa moram biti strpljiv i samozatajan. Ali zar i to nije jedan od dokaza da se više ne isplati pisati?

I unatoč tomu, uvjerena sam da nećete odoljeti novim iskušenjima. Konačno, taj je grad u literaturi zasigurno najprisutniji, kao nepresušna, vječna i zahvalna tema.

— Pisati o Splitu vazda je bio intrigantan posao. U cijeloj Hrvatskoj ne postoji grad o kojemu je toliko pisano i pjevano kao o Splitu. Ni Zagreb se u tomu ne može usporediti sa Splitom. A to znači da je Split oduvijek bio naročito izazovan za književnike, odnosno pjesnike. U jednoj od svojih objavljenih knjiga, koja se zove Vječni Split, nastojao sam okupiti sve ono najvažnije što su razni književnici napisali o Splitu te dokazati kako su te umjetničke duše bile bliže stvarnosti negoli povjesničari. To ne bi bilo moguće da im Split nije pružao više od onoga što se moglo neposredno i doslovno vidjeti, odnosno čuti. Split je, dakle, bio živa tajna koju je trebalo otkrivati šestim čulom.

Na kraju, recite nam kakav je vaš današnji đir po Splitu?

— Moram vam reći da se i on, još uvijek, svodi na otkrivanje. Nije riječ o šetnjama prometnim, čak i onim najsredišnjijim gradskim ulicama, gdje vas guraju oni što još nisu naučili hodati, gdje vam ozljeđuju bubnjiće oni što se deru jer im je nasljedna podsvijest još uvijek na pustopoljima i gdje vam vrijeđaju nosnice oni koji se još nisu prilagodili higijenskim uvjetima moderne civilizacije, odnosno razbacuju se dokazima skupo plaćenih parfema i otpušcima duhanskog dima kao znacima svojega ovisništva. Treba krenuti u predjele gdje još skriveno žive tragovi nekadašnjih javnih predstava i gdje se javljaju sjene nestalih junaka životnih igara. Ja, eto, uživam u šetnjama Velim Varošem, i to u razdobljima kad su uličice gotovo posve prazne i kad sve kuće šute. Znaju mi se pridružiti i neki od mojih dragih prijatelja, pa smo vazda zajednički oduševljeni tim istraživanjima, kad nam pogledi prodiru u svaku najsitniju tajnu. A koji put znamo i zapjevati, onako šoto voće, kako kaže moj prijatelj Jakša Fiamengo, i kako se pjevalo u doba Marka Uvodića. I možda ću još jednom sebe prisiliti da nešto napišem o toj šetnji kroz prostor i kroz vrijeme, te pokušam oživjeti one koji su davno otišli. Neka one njihove skromne, srdačne zabave izazovu zavist ovih današnjih dosađivača te ih potaknu na uskrsnuće Splita koji se utopio u rijeci zaborava.

Razgovarala Jelena Hekman