Teatarske zaušnice

Teatarske zaušnice

Čak i ne posebno zainteresiranima za numerologiju protekla se zagrebačka kazališna sezona morala učiniti zanimljivom zbog (i ne tako tajne) poruke pripadajućih joj brojki. Naime, što očekivati između tri nule i tri obrnute šestice?

Teatar &TD se na razmeđi ostataka vlastitog ancien régimea i svojedobnih nastojanja da ga se izbaci iz (u)redovnih prostorija unutar SC-a u protekloj sezoni i repertoarno nalazio između krajnosti — domaćeg i ne više tako mladog dramskog pisma, pa i teatarskog eksperimentiranja, dvojbenih rezultata s jedne i nagrađivanog inozemnog teksta, opet ne baš uvjerljiva u završnici, s druge strane. Između. dakle, nagrađenoga Bakinog srca Ivana Vidića, »testamenta doktora Foucaulta« u Ispovijedima redateljsko-scenarističkog tima Pristaš-Sajko-Baletić i estradne psihoanalize Kako sam naučila voziti Paole Vogel, najsretnija je kombinacija ipak bila čisto intiman Dodir Asje Srnec Todorović. Pogodnom, ali i nenametljivom podjelom uloga u njemu su simetrično (bile) raspoređene Ana Karić, iskonska zvijezda hrvatskoga kazališta, i Olga Pakalović nakon čije bi se izvedbe nadolazeće, ili već nadošle, ali još »mlade« glumice trebale definitivno odlučiti žele li biti televizijske i voditeljske zvijezde ili..., ipak.

Pozitivnom analogijom s prethodnim dolazi se do jedine ovosezonske premijere Teatra Exit, komada East Stephena Berkoffa (da, da, onaj koji je napisao i Dekadenciju). Franjo Dijak, Rakan Rushaidat i Darija Lorenci će, svatko na svoj način, ispuniti one tri točke i, nadamo se, sudjelovati i u sljedećim projektima Raguževa kazališta. Ipak, Istok sam po sebi nije ponovio slavnog prethodnika, no publici je donio osvježenje raznorodnog (i vrlo sočnog) izraza čija je poruka ostala neshvaćena kako zbog nezaslužene, zbog nedorađenosti i neprilagođenosti — udaljenosti.

Inertnost nacionalne kazališne kuće, zapravo je samo drugo ime za — kašnjenje, što je najbolje pokazala i posljednja ovosezonska dramska HNK-ova premijera, komad C. P. Taylora Good, preveden ovoga puta kao Dobri. Prodaja duše nadolazećem, ili nadilazećem, totalitarizmu tema je kojom se hrvatsko (narodno) kazalište trebalo pozabaviti i koju godinu prije. I to bez primjedbi na više nego korektnu predstavu nove miljenice domaćih medija, redateljice Snježane Banović, kojoj su Alma Prica i Ivana Boban, svjesno ili ne, preotele težište prvobitno maskulinizirane priče. Nespominjanje ostatka dramske produkcije HNK može se opravdati nedostatkom interesa za mitsku folklornu pjesmaricu ili pak kratkoćom sponzorskog ugovora vodeće naftne kompanije.

Sličnim se ugovorom moglo pohvaliti kazalište Komedija, koje je Jiuíja Menzela uspjelo, nakon Nemoćnika u pameti, još jednom privesti, i to ovoga puta na Feydeauovu Bubu u uhu, elegantno mu time ponovno narušivši slavu redateljske genijalnosti. S druge strane, Paolu Magelliju nitko nije kriv. Nakon uspješne Ah, Nora, Nora u DK Gavella na početku sezone, oko koje se kritika i nije složila, ali zato publika jest, sam se uvalio Krležinim Kraljevom u novoprobuđenom i možda napokon obnovljenom ZKM-u. Bez obzira na navodni uspjeh premijere u Bogoti, na čiji se festival ZKM vratio po još koji pljesak za Tri sestre i malo manji za spomenuto Kraljevo, ova izvedba legendarne Legende potpuno je zadovoljila samo Pjera Meničanina i Filipa Nolu. Kako je ovaj prvi istovremeno igrao i glavnu ulogu u travestiji John Smith, princeza od Walesa Tomislava Zajeca, moglo bi ga se mirne duše proglasiti glumcem sezone Zagrebačkog kazališta mladih, ako ne i malo šire. Ipak, tako je samo zato što u još jednom vrhuncu sezone, predstavi Grad u gradu redatelja Bobe Jelčića i dramaturginje Nataše Rajković, igra cijeli ansambl, kratko, ali slatko.

Norom apostrofirana Gavella nije ponovila početni uspjeh, jer je Zlatno tele bio hrabar pokušaj koji ni Mary Shelley nije uspio, a Zima jednog lava naprotiv samo igra na sigurno. Revitalizacija scene Mamut Kolt#sovim U samoći pamučnih polja s Perom Kvrgićem i Svenom Medvešekom, najboljom predstavom odigranom ove sezone u »maloj Gavelli«, ipak je pohvalan trend, bez obzira na navodni negativni financijski učinak iste. Pozitivna je tendencija i otvaranje zagrebačkih kazališta produkcijama ADU, koja se ipak najviše tiče ZKM-a, gdje bi uz pravu potporu akademci mogli izvan zabrana ustanove kojom su ionako većinom nezadovoljni najaviti svoj veliki dolazak.

Do tada pratit će se jubilarne izvedbe na velikim ljetnim festivalima i proglašavati glumce i predstave godine po svakakvim kriterijima, dok jedan od laureata nagrada hrvatskoga glumišta svečano obećava da će, obvezan vrijednim priznanjem, ubuduće (više, češće, uopće) ići u kazalište. Zvučna zaušnica?

Igor Ružić