Šnajder i Šenoa

Šnajder i Šenoa

Varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište nastavilo je s repertoarnim izazovima kojim su ga učinili najboljim nacionalnim kazalištem u ovome desetljeću. Za početak je konačno skinulo veo posvemašnje šutnje sa Slobodana Šnajdera koji nije bio prisutan u hrvatskome glumištu više od deset godina. Već samim time praizvedba drame »Kod bijelog labuda« bila je društveni događaj sa snažnim izvankazališnim odjekom, premda je tijekom toga sramotnog »zaborava« Šnajder napisao i boljih tekstova. Nadajmo se da će i oni doći na red.

Iz posve drukčijeg zaborava izvučeno je jedino Šenoino dramsko djelo, komedija Ljubica. Nju spominju doista kao važan napredak u debuloj dramskoj produkciji 19. stoljeća, ali kazališni ljudi ustručavaju se njezinih slabosti. Želimir Mesarić minucioznim je redateljskim postupkom uglavnom pretvorio te slabosti u vrline i dokazao da ona ne pati od šablona bečke pučke veseloigre, nego je zaista prva naša prava realistička komedija.

Valja tome dodati još dva zanimljiva pothvata varaždinskog kazališta. Moli#reova Tartuffea je Petar Veček preselio u naš bidermajer, ali je vrijedna zamisao ostala prikraćena skučenom, a nekonvencionalnom prostornom razvedenošću i glumačkom neujednačenošću.

Glumac Stojan Matavulj autor je neobična recitala Ništa ni o čemu. Projicirajući svoje videozapise različitih interpretacija poezije Matoša i Ujevića, prateći ih igrom bez riječi u prvom planu, on je klasike naše moderne poezije pretvorio u aktualne burevjesnike buke i bijesa.

Dalibor Foretić