Slikarske projekcije ljubavi

Slikarske projekcije ljubavi

Retrospektivna izložba Vladimira Filakovca (1892-1972) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, lipanj-srpanj 2000.

Retrospektiva je vrijeme i događaj kad se preispituje cjelokupni život i djelo umjetnika. Ona stoga znači povratak na izvorišta i početak.

Vladimir Filakovac rođen je u Slavonskom Brodu 1892. Odrastao je u Vukovaru, kao jedno od osmero djece, u obitelji financijskoga činovnika koja se zbog očeve službe često selila. I kao što je uglavnom srodno svim budućim slikarima, početno mu školovanje stidljivo otvara vrata u svijet boja i oblika koje dječja ruka još nevješto oblikuje na papiru. Za uobičajenu biografsku priču još nedostaje ključna osoba koja će zapaziti darovito dijete. Profesor Dragan Melkus upravo je taj koji će u malom Vladimiru prepoznati potencijal i usmjeriti ga na put k ljepoti. Preseljenje u Osijek i sazrijevanje u gradu koji već ima bogatu kulturnu, a napose likovnu tradiciju bilo je vjerojatno presudno za njegov život. Početkom 20. stoljeća Osijek je manji srednjoeuropski grad, jedan od punktova hrvatske moderne, u kojem likovna umjetnost ima kontinuitet od portretnoga slikarstva slavonskog plemstva 18. i 19. stoljeća i osječke slikarske škole pa sve do modernih strujanja koja dopiru iz kulturnih žarišta Europe (München, Beč, Pariz, Budimpešta). Pozitivno kulturno ozračje, razvijeno tržište umjetnina, kolekcionarstvo i mecenatstvo, karakteristike su sredine u kojoj se talentirani mladić zatekao. Zahvaljujući recentnim izložbama, putem kojih je bio upoznat s hrvatskom suvremenom umjetnošću, te potpori tamošnjega profesora i slikara Dimitrija Markovića, čiji je atelijer bio otvoren nadarenim učenicima, godine 1911. Filakovac obrazovanje nastavlja na budimpeštanskoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Budimpeštanske godine

Te iste godine starija generacija umjetnika hrvatske moderne na međunarodnoj izložbi u Rimu postiže punu afirmaciju. I oni su, poput mađarskih umjetnika, bliže pariškim eksperimentalnim likovnim strujanjima nego minhenskom i bečkom akademizmu. Filakovac obilazi muzeje i galerije upoznavajući europske umjetničke veličine. Stječe solidno akademsko obrazovanje te se uključuje u suvremena likovna zbivanja izlažući svoje radove u vodećim budimpeštanskim galerijama. Osobito dobro svladao je tonsku modelaciju forme. Nije bio pobornik avangardnijih pravaca, nego se opredijelio za umjerenija moderna strujanja. Slika portrete, mrtve prirode, genre scene iz poznatih kavana, životinje i urbane motive. Filakovčev budimpeštanski ciklus pandan je Kraljevićevu pariškom ciklusu iz 1911-1912. Njegovo mladenačko remekdjelo, Kavana u Budimpešti, malog formata, iz 1912. godine, slikano je blagim odnosima crnog i ljubičastog, u duhu tonskoga slikarstva bliska stilu hrvatske škole. I u ostalim radovima iz tog razdoblja naglasak je na crtežu i modelaciji tamnijim tonovima. Osobito je uspješan u crtanju životinja, što će do kraja života biti njegova najdraža tema.

Početkom Prvoga svjetskog rata regrutiran je u vojsku, ali se nakon vojne obveze vraća u Budimpeštu kako bi završio studij. Vrativši se u Osijek 1916. godine, mobiliziran je i upućen na istočni front kao vojni slikar. Boravak na ratištu rezultira mnogobrojnim dokumentarnim crtežima koji svjedoče o ratnim razaranjima, nasilju i smrti. Povratak u atelijer na osječkoj periferiji i blizina prirode unijet će više pikturalnosti i svjetla u umjetnikovu budimpeštansku tamnu paletu. Slika mrtve prirode u perfekcionističko akademskoj maniri. Izborom i rasporedom dva ili tri predmeta (Vaza s majolikom iz 1919, Mrtva priroda sa skulpturom, vazom i voćem iz 1920) ukazuje na izniman senzibilitet za mjeru. Profinjenost naizgled običnih, jednostavnih predmeta još više dolazi do izražaja njihovom savršenom impostacijom.

Bečko usavršavanje

Mir omogućuje Filakovcu aktivno uključivanje u obnovu likovnoga života. Sudjeluje u raznim strukovnim udruženjima, na izložbama, bavi se ilustracijama. Želja za znanjem odvodi ga 1921. na trogodišnje studijsko usavršavanje u Beč. Proučava stare majstore, suvremene austrijske slikare i prati aktualna likovna zbivanja. Slika urbane teme i prizore iz svakodnevice. Postaje slobodniji u potezu i formi, a gušći u namazu (Ulaz u Kapucinsku grobnicu u Beču i Naschmarkt iz 1921). U crtežima i grafikama osjeća se dašak Lautreca, Schielea, Klimta. Portreti prijatelja: Tartaglie, Tijardovića i Konjovića bliži su slikarstvu hrvatske škole.

Povratak u Osijek obilježen je raznolikošću društvenog i privatnog života. Boravak na Hvaru 1925. unosi značajnu promjenu u njegovu tonsku paletu. Hvarski ciklus marina i veduta, s ribarima i magarcima, obojen je mediteranskim suncem i toplim koloritom primjerenim tom podneblju i gotovo impresionističkom fakturom gustih, kratkih poteza.

Jedno od utočišta u kojem će godinama nalaziti nadahnuće čudesna je ljepota divljine Kopačkog rita i njegovo lovačko dobro Belje. Tu će slikati krajolike i raznolike životinje po kojima je ta oaza netaknute prirode jedinstveni biser Europe. Iako ljubitelj životinja, bio je istodobno i strastveni lovac. Tu nastaje njegov životinjski ciklus s kojim će uz Becića, Mašića, Kraljevića, Frangeša i Deškovića ući u antologiju hrvatskog animalističkog slikarstva (Mrtva šljuka i Na strvini iz 1924, Riječni galeb iz 1928). Slike koje su ukrašavale prostorije dvorca Košutnjak, u Baranji, nažalost su otuđene u Domovinskom ratu 1991.

Filakovčeve sieste

Osječke poslijeratne godine karakterizira motiv poluodjevene ili razodjevene ženske figure koja se odmara na krevetu. Te takozvane sieste (koje su pandan Goyinim Mayama, Manetovim Olimpijama ili Delacroixovim odaliskama) varirat će u nekoliko navrata. Voluminozni ženski lik zamućenih obrisa, blaga, mistična osvjetljenja, mekih tonskih modulacija, zagasite, tople palete, ostvaren je prikladnim lazurnim namazom. To je ujedno jedan od najpoetskijih erotiziranih ciklusa u hrvatskoj modernoj. Velika siesta iz 1924. postići će velik uspjeh na Internacionalnoj izložbi u Rijeci, a Grgo Gamulin za nju će izjaviti da je to »akt pun pohote«. Ta antologijska slika staje uz bok Becićevoj slici Akt pred ogledalom iz 1906, kao i Kraljevićevim pariškim aktovima. U istoj je maniri Filakovčev Autoportret iz 1922, kao i ulje Glumica Greta Kraus iz 1926.

Osječke vedute i krajolici slikarski se nastavljaju na bečke motive, ali su u fakturi još slobodniji, a u gustoći namaza bogatiji (Osječki trg iz 1924).

Godine 1927. Vladimir Filakovac ženi se Zagrepčankom Ivanom Abel, a koja će mu u sljedećih pet godina roditi četvero djece. Iako je u Osijeku uživao status priznate i cijenjene umjetničke ličnosti, na nagovor prijatelja Gustava Krkleca i Branislava Nušića 1930. sa ženom i dvoje djece odlazi u Beograd, koji nudi veće mogućnosti. I opet promjena: boja postaje glavni akcent kompozicije, a potezi su gusti, žustri, kraći, sve bliži mrljama. Sve to unosi još više svježine i dinamike u njegova djela. Zahvaljujući veseloj naravi, društvenosti, ali i sposobnosti, postaje urednik, a poslije ilustrator i karikaturist časopisa »Ilustrovano vreme«. Jedan je od osnivača humorističkog časopisa »Jež« i »Ošišani jež« godine 1935. Slika mnogo i izlaže u Beogradu, Zagrebu, Osijeku.

Sreća i na platnu

S povećanjem obitelji dobiva i nove, uvijek dostupne modele koje će portretirati do kraja života. Njegov obiteljski život nalik je onom Vlaha Bukovca. Obojica su se oženila u zrelim godinam, znatno mlađim ženama. Obojica su imala četvero djece, od kojih je dvoje krenulo očevim slikarskim stopama. Obojica su uživala u sretnom obiteljskom životu i s ljubavlju ga prenosila na platno, što je bilo u skladu s ukusom tog vremena.

Filakovac se okušava i u skulpturi, i to isključivo animalističkim ciklusom, što ga svrstava među najbolje kipare hrvatskog animalizma (Mačka iz 1936, Leopard nad plijenom iz 1936, Tigrica s mladima iz 1937).

Godine 1940. imenovan je izvanrednim profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, ali već sljedeće godine, zbog rata, s obitelji odlazi u Zagreb. Nastanjuje se u zagrebačkoj Dubravi, koja će do kraja života biti njegovo sigurno obiteljsko utočište. U skromnom dvorišnom atelijeru, okružen prirodom i vlastitim malim zoološkim vrtom, uživao je slikajući životinje (Doga na divanu), krajolike iz susjedstva, portrete i život obitelji, okružen njihovom ljubavlju i pažnjom. Stoga mu još jedno dokazivanje u novoj sredini nije padalo teško. Radi kao ilustrator brojnih knjiga i nastavnik likovnog odgoja, a 1948. imenovan je redovnim profesorom na zagrebačkoj Akademiji. Do umirovljenja 1962. vlastito bogato likovno iskustvo s ljubavlju je prenosio na studente, podučavajući ih u crtanju i plastičnoj anatomiji životinja.

Šezdesetih godina u njegovim se slikama zapaža ekspresionistički zamah (Portret unuke Stele iz 1960, Konjanik iz 1962) širokih, energičnih poteza.

Talijansko priznanje

Poznanstvo s grofom Odeschalchijem pribavilo mu je afirmaciju u bogatim talijanskim krugovima koji su svoje zbirke nadopunjavali njegovim radovima. Neposredno prije kraja života, kao što to obično biva, primio je počasnu diplomu i izabran je za člana internacionalne rimske Akademije Tomaso Campanella. Umro je u studenom 1972. Nije dočekao svoju veliku retrospektivnu izložbu, koja je otvorena u njegovu zavičaju mjesec kasnije, u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Sljedećih dvadeset i osam godina prisutan je na skupnim izložbama u Beogradu, Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu.

Današnjom retrospektivom Umjetnički paviljon nastavlja svoju tradiciju predstavljanja važnijih pojavnosti hrvatske moderne koji je možda nisu kreirali, ali su bili njezin nezaobilazni, sastavni dio. Ova izložba omogućava nam uvid u njegov temama raskošan i impozantan opus, koji je stvarao punih šezdeset godina. Stvaralaštvo Vladimira Filakovca nije bilo revolucionarno, nije obilovalo naglim uzletima i padovima, niti je bilo obilježeno ekscesima. Njegovo se slikarsko sazrijevanje odvijalo postupno i gotovo neprimjetno. Jednostavan čovjek u biti, ljubav prema slikarstvu savršeno je uklopio u obiteljski život. Jedan je od onih umjetnika koji je imao sreće da mu život ne bude obilježen neimaštinom, bezuspješnim slikarskim traganjima, grčevitim pokušajima pronalaženja vlastitih svjetova i dramatičnim zbivanjima. Možda upravo zato njegove slike zrače toplinu, spokoj i ljubav.

Paulina Granec