Školica

Dogurali smo dotle da školice ne samo da više nitko ne igra, nego malo tko još i zna što je to uopće. Osobito su mladi u tome hendikepirani: jedva da su ikad vidjeli pločnike iscrtane bijelim i plavim mrežama, a još su manje po tim mrežama skakutali na jednoj nozi. Zato i ovaj moj zapis želi prije svega biti svjedočanstvo, sačuvati uspomenu na nešto što je — čini se — nepovratno iščezlo.

Ne znam, možda je moj napor uzaludan: možda su etnolozi već sve to zabilježili i objasnili. Jer, školica pripada sličnim fenomenima kao i brojalice i rugalice: ona je folklorna umjetnost velikog i slavnog dječjeg naroda. Taj je narod jednom davno stvorio školice, a onda ih je poslije zaboravio i napustio. Upravo me to ovdje i zanima: zbog čega se to dogodilo, što se promijenilo te je taj narodni običaj odjednom nestao.

Da bi se to moglo ustanoviti, potrebno je najprije opisati samu stvar. Što je, dakle, školica? To je mreža nacrtana kredom na ravnoj površini, najbolje na asfaltnom pločniku; po toj se mreži skače na određeni način i nastoje se ispuniti stanovite komplicirane zadaće.

Postoje dvije vrste školice. Jedna se sastoji od velikoga pravokutnika podijeljena na osam kvadrata koji su simetrično poslagani. Druga ima raspored sličan geometrijskoj mreži kocke: dva polja jedno za drugim, pa dva jedno pokraj drugog, pa jedno samo, pa opet dva jedno pokraj drugoga. Kad čovjek ima takvu mrežu, ima zapravo sve što mu treba. Točnije, ne sve: potreban mu je još piljak, komad crijepa koji služi u igri, jer ima sličnu ulogu kao pak u hokeju, a osim toga se njime može ponešto i nacrtati na pločniku, za čim se također ponekad ukazuje potreba.

Od piljka sve i počinje kad jednom krene igra. Igrač baca piljak u određeno polje školice (u prvo, pa u drugo, pa u treće, i tako redom), a potom, skačući na jednoj nozi, dolazi do njega, pa ga potom šuta (i dalje skakućući), polje po polje sve do kraja školice. Pri tome ne smije spustiti drugu nogu na tlo, ne smije stati na crtu i ne smije piljkom promašiti polje u koje gađa.

To postaje osobito važno u daljim fazama igre, jer tada se pred igrača postavljaju teže zadaće: mora, recimo, piljak ubaciti u određeno polje okrenuvši se školici leđima ili mora ići po njega stajući u polja obadvjema nogama, ali žmireći, pri čemu opet ne smije stati na crtu. Ima tih zadaća još, a one se još više kompliciraju time što se na vrhu školice nalaze dva polukružna polja koja se zovu nebo i pakao, pa igraču slijede osobite posljedice (kaznene i nagradne) ako stane u neko od tih polja, ili u njih ubaci piljak.

U svakom slučaju, kad ispuni sve zadaće, igrač dobiva kuću, i tu piljak postaje sredstvo za crtanje: igrač ima pravo zauzeti jedno od polja školice, dekorirati ga svojim inicijalima ili nekim crtežom, a potom tražiti od ostalih igrača da njegovu kuću preskaču dok ispunjavaju zadatke u drugom krugu.

Igra, naime, ima natjecateljski karakter: svaki put kad jedan igrač pogriješi mora predati drugome i piljak i pravo na skakutanje po onoj mreži. Pobjednik je onaj tko prije osvoji dvije kuće, koje onda složi jednu do druge, tako da ih protivnik ni uz najbolju volju ne može obje preskočiti. Ipak, igra se često prekida još i prije toga, jer igračima dosadi školica i oni potraže štogod drugo.

To drugo obično je nešto dinamičnije od školice: penjanje na drveće, skakanje preko plotova ili barem nogomet. Školica je naime prilično spora igra: dok jedan igrač igra, ostali ne mogu ništa drugo nego samo gledati i nastojati da ga ulove u pogrešci. Igrala se školica u stara vremena prije svega zato što nije bilo drugih mogućnosti: lopte su tada bile rijetke, a kad ih je i bilo, rabile su se vrlo oprezno. Sve se to, naime, zbivalo u gusto naseljenim ulicama, gdje je valjalo voditi računa i o ljudima i o imovini.

Imovina su bili prozori, a ljudi su bili prolaznici. Promet je u ono davno doba bio rijedak, pa se školica mogla igrati i na kolniku, a pješaka opet nije bilo mnogo pa je i pločnik bio dobar. Ipak, najslađe je bilo igrati u nedjeljno poslijepodne, s proljeća, kad je i vozila i pješaka bilo još i manje nego inače, i kad se činilo da ono postupno osvajanje kuća u školici ima nekakve veze s rastom toga istog proljeća, a i s našim vlastitim rastom.

Kad se zna što je sve školicu uvjetovalo, vidi se i zašto je nestala. Jer, djeca su je napustila zato što su lopte postale jeftinije, što su se pojavila pomagala kao bicikli i koturaljke, što se i u kino moglo ići sve češće. Školica se počela doimati kao nešto odveć jednolično. A osim toga, i promet se pojačao, gradovi su narasli, prolaznika ima više, pa zato školica i igrači mogu biti pješacima na smetnju, a pješaci opet svojim đonovima izbrišu kredom nacrtanu mrežu i kuće koje su igrači u njoj uspjeli osvojiti. Tako je školica pomalo nestala s naših ulica.

No, smijemo li dopustiti da nestane i iz sjećanja? Ona je, rekli smo već prije, dječji narodni običaj. A u posljednje se vrijeme upravo na čuvanje običaja jako pazi, pa se stoga priređuju i različiti sajmovi i festivali na kojima se pokazuju stare narodne nošnje, stare pjesme, stari načini pripremanja hrane. Zašto da nešto slično ne učinimo i za školicu kao važnu tekovinu folklorne kulture? Zašto da ne napravimo veliku smotru kojoj bi u središtu bilo natjecanje u igranju školice?

Znam, sad će neki skeptik kazati: a tko bi se tu natjecao? Djeca više niti znaju za školicu, niti ih je za nju briga. Neće valjda igrati odrasli?

Odgovaram: a zašto ne bi baš odrasli? Nedavno sam vidio oca sa sijedim sljepoočicama kako juri na rolama zajedno sa svoje dvije kćeri tinejdžerke. Ako je tako, zašto ne bi takav otac mogao igrati i školice, a i mi drugi skupa s njim? Zar ne bi to bilo sjajno: velika asfaltirana površina (recimo, neko parkiralište), a na njoj nacrtano bezbroj školica. I, u svakoj ponetko skače na jednoj nozi: mame i tate, bake i djedovi šutaju piljak i uživaju da je milina.

Stavljam taj prijedlog na javnu raspravu.

Pavao Pavličić