San Francisco i moderna plesna scena

San Francisco i moderna plesna scena

Uvijek je zanimljivo vidjeti da su stariji stvarali svjetove za koje mladi misle da ih tek oni otkrivaju. Ili: zanimljivo je podsjetiti se kako je ono što se danas čini sasvim prihvatljivim jednom prijeteći rušilo granice

»Performance is a live form, by which I mean enlivening. In the energy exchange between performer and audience there is potential for a tremendous amount of learning, potential to stir up powers beyond evident human capacity«, napisala je Louise Steinman, plesačica i plesna spisateljica u uvodu svoje knjige The Knowing Body. Moderna plesna scena San Francisca dijeli svoja otkrića s publikom gotovo čitavo stoljeće.

Počelo je s Isadorom Duncan i njezinim otkrićem unutarnje tjelesne svjesnosti kojom pokret biva plesan iz središta, solarnoga pleksusa. Svaki pokret ima mogućnost pokazivati emocije koje je sama Isadora Duncan provokativno pokazivala svojoj, ponekad razdraženoj, (pogotovo u San Franciscu) publici. Njezin stil, suprotstavljen stilu tadašnjega klasičnog baleta, opisuje se kao način plesa koji omogućuje pokretu stalno pretapanje, kontinuitet, iskrenost i otvorenost u prikazivanju emocija, dok baletna tehnika razlomljuje pokret u fragmente za svijet koji nema temelja u zbilji.

Šezdesete godine u San Franciscu poznate su kao godine kontakt-improvizacija. Sara Schelton Mann i Kim Epifano umjetnice su koje se smatraju stručnjacima na tom polju, i njihove predstave još su pune tog umijeća koje omogućuje tijelu da komunicira s drugim tijelom bez stresa, osjećaja težine ili mase.

Ples na svakom koraku

Danas, San Francisco opisivan je kao drugi (nakon New Yorka) najveći plesni centar u Sjedinjenim Državama. Postoje stotine plesnih umjetnika u San Franciscu i okolici (od Berkeleya na sjeveroistoku od San Francisca, pa do Sveučilišta Stanford južno). U ovom tekstu zanimam se plesnim umjetnicima koji su tipični za ovdašnju modernu plesnu scenu i koji stvaraju ples na gotovo svakom koraku u gradu. U ovom tekstu neće biti riječi o velikim, slavnim američkim imenima. Ta slavna, legendarna imena, koja u ove krajeve dolaze iz New Yorka i obično nastupaju — spomenut ću najprije — u Zellerbach Hallu pri Sveučilištu Berkeley jesu, primjerice, Merce Cunningham, Alvin Ailey, Mikhail Baryshnikov sa svojom skupinom modernoga plesa White Oak Dance Project, Trisha Brown, Bill T. Jones. Pri Sveučilištu Stanford obično nastupaju Meredith Monk i Martha Graham Dance Company, koja trenutno prolazi kroz popriličnu krizu zbog koje su nedavno obustavili rad u sljedeća dva mjeseca. Sva ta slavna i našoj plesno-kazališnoj publici i čitateljima poznata imena, kao i njihovi utjecaji na ovdašnju svakodnevnu plesnu scenu, bit će predmet drugih mojih tekstova.

U samom San Franciscu, u prekrasnom kazalištu Yerba Buena, možemo vidjeti ovdje i utemeljene Joe Goode Performance Group, ODC SF Dance Company i rad njihove koreografkinje Brende Way kojoj je dodijeljena Isadora Duncan 1998/99, nagrada za najbolju koreografiju za plesno djelo Investigating Grace, zatim Lines Contemporary Ballet — grupa modernog plesa, koja primjenjujući klasičnu plesnu tehniku pleše stil koreografije show business koreografa Alonza Kinga. Anna Halprin bila bi našoj publici najzanimljivija plesna ličnost u San Franciscu. Nedavno je predstavljena retrospektiva (zapravo neki stari i neki novi plesovi) njezina rada u kazalištu Cowell, smještenu u Zaljevu odakle se pruža pogled na slavni most Golden Gate. U tzv. low tech-prostorima (ODC kazalište, Dance Mission, Dance Group Studio Theatre, pa i Venue 9) zapažam raznorazne manje poznate grupe. Neki od umjetnika rade bez darovana novčića, drugi su opet zahvaljujući godinama rada uspjeli privući mnoge sponzore.

Koreografkinja u koju vjeruju

Tipična za low tech-scenu je Mary Armentrout, koja živi u San Franciscu više od deset godina. Ona je koreografkinja u koju mnogi vjeruju i koja zbog toga privlači profesionalne plesače u svoju pick-up grupu. S diplomom Sveučilišta New York iz plesa i filozofije, i godinom studiranja u Parizu i Berlinu, dosad je privukla samo jednoga petsto dolara vrijedna sponzora. Na moje pitanje kako uspjeva platiti plesače i prostor, ona kaže da plesači ne traže novac znajući da novca nema, a da za prostor plaća novcem koji zaradi radeći »četrdeset i sedam drugih poslova«. Ona predaje balet u Oaklandu (još jedan gradić u blizini San Francisca), radi kao konobarica i model za umjetnike. Prepuna komentara na svakodnevni američki život (njezina je pozornica puna masovnih proizvoda) i situacija kroz koje ona privatno prolazi, Mary Armentrout gradi priču pokretom i riječju u kojoj su plesači istodobno i tužni i sarkastični, ali i odani svojoj umjetnosti. U najnovijoj predstavi Psychopathology of Everyday Life Mary preispituje odnose nade u buduće planove i stvarnosti koju plesači svakodnevno doživljavaju primjenjujući igru emocijama na sceni na osnovi raznovrsnih otuđenih odnosa likova koje ona ne gradi samo pokretom, nego i izgovaranjem te beskonačnim ponavljanjem istih riječi.

Gosti s Eurokaza

Joe Goode je od onih umjetnika koji imaju dugu listu sponzora iza sebe. On vodi Joe Goode Performance Group u San Franciscu više od dvadeset godina. Našim će čitateljima biti zanimljivo pročitati da je njegova grupa gostovala na Eurokazu 1987, s predstavom The Ascension of Big Linda into the Skies of Montana. Jedan od plesača predstave, Wayne Hazzard, koji je danas urednik »In Dance«, informativnoga magazina za plesače i najnoviji dobitnik ugledne nagrade Isadora Duncan za »dedication to the future of the Bay Area (San Francisco i okolica) dance community«, nedavno mi je rekao da su doista uživali u gostovanju, atmosferi Zagrebačkog kazališta mladih, ali i u ljepotama naših Dubrovnika i Korčule. Ali, što rad danas pedesetogodišnjega Joea Goodea čini posebno zanimljivim njegova je svjesnost socijalnih problema s kojima Amerika živi (što nije, vjerovali ili ne, čest slučaj na ovdašnjoj plesnoj sceni) i njegova mjesta kao umjetnika u svemu tome. On kreira svoje predstave na situacijama izgrađenim oko nekoga problema i onda te situacije povezujete u cjelovečernju predstavu. Govori o AIDS-u, homoseksualnim odnosima, susjedstvu u kojem živi. Veže različite stilove u jedan okvir ispitujući pravi put. Pleše, pjeva, diskutira, gradi odnose s pet plesača s kojima radi i ima status ponajboljeg koreografa u gradu. U nedavnoj premijernoj predstavi Gender Heroes and Undertaking Harry prikazuje osjećaje homoseksualca u svijetu koji homoseksualizam ne opravdava. U nekoliko različitih priča i mnoštvu situacija on umeće svoja iskustva na miran, pomalo komičan i izrazito ispoliran način. On se ne ljuti, ne optužuje, nego objašnjava stvarno stanje stvari. Predstava je sve u svemu lijepa, iskrena, dobro režirana, ali na trenutke postaje bliska stilu mjuzikla, samo što nema brodvejskoga sjaja i artificijelosti priče. Bez obzira na mnoštvo istančanih detalja, publika koja očekuje inovacije u koreografiji i režiji ostat će pomalo razočarana, ali i zadovoljna što nije propustila predstavu.

Bez obzira na mnoge sponzore, Joe Goode Performance Group nalazi se pred prekretnicom (kao i mnoge druge grupe i koreografi u San Franciscu), situacijom problema prostora (space crisis) koja će označiti budućnost plesne scene u San Franciscu.

Neuništiva Anna Halprin

Osamdesetogodišnja Anna Halprin proslavila je mnoge godine rada na plesu i plesnoj terapiji (ispreplećući jedno s drugim) — na pozornici. Nedavno je primila American Dance Festival's Samuel Scropps Award for Lifetime Achievement in Modern Dance, priznanje koje se smatra jednim od najvažnijih na području modernog plesa u Sjedinjenim Državama. Ranolipanjska retrospektiva u kazalištu Cowell sadržavala je neke njezine starije radove, ali i nove. Parades & Changes zanimljiv je koncept po kojem plesači dolaze na pozornicu ispred zastora i pred kojima se u jednom trenutku zastor otvori da bi oni, plesači, stupili na scenu. Tijekom čitavoga djela koje je, kako se kaže u programu, tek dio cjelovečernje predstave, plesači i plesačice svlače crne hlače, bijele košulje i gaćice — da bi ih ponovno odjenuli. Sve se odvija usporenim kretnjama (što je rijetkost u ovdašnjoj plesnoj sceni u kojoj sve samo hrli nekamo naprijed), osim koračanja koja se događaju između skidanja i odijevanja. Djelo završava golim plesačima i plesačicama što se valjaju u hrpi papira koji trgaju, proizvodeći tako neprestan, krepak zvuk. Bez obzira na golotinju (koja još uznemiruje Amerikance) djelo se doimlje poprilično nevino zahvaljujući skulpturalnoj ljepoti tijela plesača. Djelo Parades & Changes prvi je put prikazano u Stockholmu 1965, i s velikim je uspjehom nazvano ceremony of trust. U Americi djelo je prikazano samo četiri puta, a kada je 1967. prvi put viđeno u New Yorku, »(...) a warrant was issued for Halprin's arrest«.

Anna Halprin je sa svih svojih osamdeset godina i plesala na retrospektivi svojih radova djelo Memories from my Closet: Four Dance Stories. Otplesala je ples posvećen pradjedu, Židovu iz Rusije koji je imigrirao u Sjedinjene Države. Uz pokrete ona je i govorila tekst koji nam je objasnio odnose njezine prošlosti, sadašnjosti i priželjkivane (dugovječnost i kreativnost) budućnosti. U njezine buduće planove već je uključena suradnja sa slavnim umjetnicima Eiko & Koma u 2001. godini.

Mislim da ne trebam posebno naglašavati svoju naklonost takvim događanjima. Uvijek je zanimljivo vidjeti da su stariji stvarali svjetove za koje mladi misle da ih tek oni otkrivaju. Ili: zanimljivo je podsjetiti se kako je ono što se danas čini sasvim prihvatljivim jednom prijeteći rušilo granice. Ili: pozitivan je osjećaj kada se koncept rada, ako ne već rad čitavoga jednog života, predstavi u jednoj večeri publici koja tako još jednom postaje svjedokom kulturnog blaga grada.

Problem prostora

Ponovit ću da postoje stotine plesnih umjetnika u San Franciscu koji pronalaze načine da pokažu svoju umjetnost publici i kritici. Danas je plesna scena na prekretnici zbog nedavnih gubljenja prostora za vježbanje i prikazivanje. Što se zapravo dogodilo? U blizini posluje Silikonska dolina, čiji kompjutorski proizvodi donose milijarde dolara. Nova bogatstva podižu cijene koje oni koji rade u tom poslu mogu, manje ili više, podnijeti, ali umjetnici, čiji rad je većinom labor rich profit poor, ne mogu. Umjetnici što ovise o prostorima koje su godinama iznajmljivali sada te prostore gube jer više ne mogu podnijeti visoke stanarine. Prostori u kojima su godinama radili prodaju se novim vlasnicima, a novi vlasnici prave planove koji nemaju mnogo veze s plesnom scenom. Plesna scena San Francisca je u panici, na oprezu, ali i u planovima koji su u ovome trenutku još neprovedivi. Ponosni da su upravo umjetnici bili ti koji su prvi donosili kulturu u dijelove grada u kojima se i policija svojevremeno s nelagodom kretala, i na taj način razvijali kulturni život koji sada omogućuje i ovaj poslovni, ali i uvrijeđeni prijetnjom da se sada iz tih istih, sada poželjnih za život, dijelova grada moraju iseliti umjetnici San Francisca odlučili su objasniti javnosti stanje i tražiti pomoć. U trenutku kada pišem ovaj tekst konačna rješenja još nisu ponuđena, ali planovi po kojima bi određene lokacije u gradu bile prepuštene umjetnicima za cijenu koju bi oni s njihovim low income prihodima mogli otplatiti, kao i razgovori s nekim zakladama sve su češći. Ali, vjerujem i nadam se da će plesna scena uspjeti skupiti dovoljno novca od dobrotvora, kupiti prostore i zaštititi ih zakonski od mogućih budućih prodaja, što bi opet, proizvelo krizu sličnu ovoj koja se upravo dogada.

Ljiljana Mikulčić Resnick