Razvikani pucanj u prazno

Razvikani pucanj u prazno

Iako je Eurokaz u posljednjih trinaest godina omogućavao zanimljiv uvid u aktualnu kazališnu tektoniku, posljednjih je godina više čeprkao po rubovima i etnokiču trudeći se upakirati ih u veleumne teorijske pojmove

Ako me sjećanje dobro služi, Eurokaz se i prošle godine događao u istim terminima kao i ove. I prošle su godine na repertoaru bili ikonoklasti, potrošači vremena i nemarne glume, režiseri praznine te plemeniti diletanti čije izvođače Gordana Vnuk, čini se, posebno cijeni i prati jer je eto ove godine pronašla novu generaciju tih genijalaca, poput kanadske grupe PME, koja, za razliku od u srodnu kuću utrpanih i sjajnih Force Enterteiment, nije prešla razinu dosjetke.

Selektorica je također cijelu prošlu godinu neumorno putovala svijetom u potrazi za rasadištima grupa koje potvrđuju određene razvojne linije suvremenog teatra. Tako nam je ove godine od ikonoklasta i plemenitih diletanata dovela hamburšku grupu Shawcase beat le mot i britansku Gob Squad, vrlo šarmantne, zabavne i nepretenciozne u multimedijalnom performansu i u igri s granicama između kazališta i života, ali osobno bih ih radije vidjela na gostovanju u jakoj klupskoj sceni kakvu bi mogla organizirati Tvornica ili Jedinstvo. Eurokaz je doduše popunio informacijsku prazninu glede takvih grupa, ali im je uključivši ih u festival i ove i prošle godine pridao odveć važno mjesto u krajoliku suvremenog teatra.

Drugi je problem gomila talijanskih grupa iz pokrajine Emmiliana Romagna, izbor što se, čini se, više vodio topografskim načelom negoli relevantnošću kazališnoga čina. Od pet prikazanih grupa lako se moglo odustati od tri, od kojih nas je jedna umorila preobiljem pretencioznih simbola, citata i efekata (grupa Motus s Orfejevim pogledom), druga je (Zabranjeno je govoriti o kući lutaka Teatrina Clandestina) bila samo slabija inačica istoga postupka multimedijalne montaže u predstavi Otello spomenutoga kazališta, dok se u slučaju dvije predstave grupe Fanny i Aleksander moglo odreći jedne, iako su obje bile zanimljive postupkom prerađivanja priče o Shakespeareovim ljubavnicima u tematiziranje o opsesivnoj ljubavi kao grobnici prave bliskosti, žudnji da se i lijeganjem u zajednički grob prisvoji onoga drugog. Možda bih se radije odlučila za Romea i Juliju/et ultra koja je prostore žudnje i u smrti dojmljivo ozvučila potmulom glazbom, krhotinama stihova, neobičnom impostacijom tijela i uznemirila, neke možda zasmetala, intenzivnim bljeskovima svjetla i krikovima.

Zanimljivi Otello

Svakako najzanimljivija talijanska predstava bila je Otello grupe Teatrino Clandestino, iako je ne možemo nazvati epohalnim pomakom čak ni u onome što primarno istražuje, a to je multimedijalna montaža. Dok se na filmskom platnu koje zastire pozornicu odvijaju ključni momenti priče (kroz lutanje jednim emilijanskim gradom upoznajemo skinheda Jaga, samouvjerenu Desdemonu i pratimo zaplet intrige), pozornica je rezervirana za upoznavanje Otella neobične pojavnosti i ponašanja. Tamnoputi mladić androgina izgleda (igra ga glumica) neurotična je figura koja se trese kao rasklimana marioneta u rukama nevješta lutkara, a sabire se jedino u sirovoj erotskoj strasti s Desdemonom. On nije nimalo mačistički tip, nego mladić u očajničkoj potrebi za osjećajnošću, koji je za razliku od Shakespeareova junaka spreman oprostiti navodnu prijevaru, dok je Desdemona pak suvremeni primjerak samouvjerene žene koja se ne može tako lako zaplašiti.

Simultanom uporabom filmskog platna i pozornice, kojom su se postigle zanimljive paralele odnosa i situacija, drukčijom impostacijom Shakespeareovih junaka i obuhvaćanjem nekoliko oblika društvenih strasti, primjerice rasizma, seksa i kupnje kao istoznačne potrošačke robe u vremenu obezličena konzumerizma, razlozi su zbog kojih gledanje predstave nije bilo gubljenje vremena.

O rumunjskim Kostimima i njihovu kiču sve je već rečeno, a razlozi dovođenja te predstave doista se ne mogu opravdati nikakvim estetskim ni izvanestetskim razlozima.

Najpoticajnije predstave ovogodišnjega festivala nisu došle s ruba, nego iz mainstreama čije vizualne aspekte, strukture ili estetske čistoće ikonoklazam tako rado troši. Bili su to Francuzi, Nordey s izvedbom Pasolinijeva Svinjca i J. M. Pesenti, koji je s ansamblom splitskog HNK napravio zanimljivu razradu Pirandellovih Šest lica traže autora.

Lijepo upakirana praznina

Iako je Eurokaz u posljednjih trinaest godina omogućavao zanimljiv uvid u aktualnu kazališnu tektoniku, posljednjih je godina više čeprkao po rubovima i etnokiču (sjetimo se dovođenja raznoraznih afričkih bubnjara, dok u susjednoj Sloveniji djeluje mnogo osmišljenija grupa glazbenih performera The Stroj) trudeći se upakirati ih u veleumne teorijske pojmove. Nitko pametan ne može poreći Eurokazu dovođenje stvaralačkih osobnosti poput Freyera, Fabrea, Staneva, Nordeya, Pesentija, Syberberga, ali i zanimljivih rubnijih osobnosti poput Annie Sprinkle, Stelarca, Rona Atheya... No u traganju za različitim kazališnim estetikama u posljednjih nekoliko godina odveć često mu se događao pucanj u prazno, predstava iza čijeg se lijepog teorijskog pakovanja skrivala praznina, što se i ovaj put dogodilo. Kako će biti dogodine, to zna samo glava Gordane Vnuk, a spominjanje kakva prijedloga za mali redizajn vjerojatno ne bi imalo smisla.

Gordana Ostović