Put u Plavystok

Put u Plavystok...krvave starogradske močvare kroz koje danas jure brzi vlakovi, sve do Plavystoka...

(Miroslav Krleža, D 5/I, 98.

Zagreb: Ljevak/MH, MM)Letimo nad Bohemijom

Već je Cesarčev »LEF-ovac« Tretjakov znao da vedute »kroz prozor zrakoplova« nisu moguće. A kad smo već, odredišta radi, citirali Banket u Blitvi, onda možemo odmah reći kako Bohemija nije nositeljica blitvinsko-blatvinskog sindroma. Masaryk jest stolovao na Hradčanima, a Plečnik obavljao obnoviteljske radove, ali »za novu demokraciju«, kako nas podučavaju pokrovitelji izložbe u MUO. I kakva je to Blitva koja bira prezidenta, a dramoleti mu završavaju replikama koje nisu salonfähig (usp. poentu u Audience, tom švejkovskom dijalogu nepodobna intelektualca s partijskim čelnikom pivovare, ako me sjećanje ne vara). I koja u času nacionalne tragedije ne zaziva svoje kraljeve, nego recitira Machov Máj i Nezvalovu Manon. Zaista, podučava Rilke: U Pragu pjesnici ne moraju pričati o Hradčanima — »dovoljno je rasti među tim crkvama i palačama« (Kralj Bohuš). Ostajemo, dakle, na aerodromu i čitamo Kafkin Dnevnik na mjestu koje se odnosi na izvedbu »Dubrovnická trilogie« u Narodnom dívadlu. Nije mu se dopao ni komad ni izvedba, ali mu je iz prvoga čina u sjećanju ostao/.../ lijepi zvuk ure na kaminu; kako Francuzi na ulasku pred prozorom pjevaju Marseljezu i pjesmu koja se stišava, preuzimaju i podižu oni što nadolaze, dok u crno obučena djevojka provlači svoju sjenu kroz zraku svjetla što ga sunce na zalasku ostavlja na parketu.Shvatio je u biti Vojnovićev impresionizam, kao da je gledao Čehova; doživljaj drugog i trećeg dijela još je određeniji. Pri uzlijetanju se ipak moramo sjetiti Praga kako je u kolovozu '68. ispraćao autobuse koji su strance iz okupirane zemlje evakuirali u Beč. Kao da je grad bio Na PuikopĐ: šareno mnoštvo mahalo je i glasalo se — zapravo glasovalo za legalítu (u tu se lozinku tih dana, nimalo blitvanski, još vjerovalo), za civile na Hradčanima, građansku državu (Masarykovu), za Europu! Zagreb je tada bio jedini grad s Masarykovom ulicom: čuvao ju je za bolja vremena. Jesu li...

Ili: Všechno je sranda...?

Oko Beauregarda

Belveder se obnavlja. Dobar je ukus naložio da se njegovu najpoznatijem žitelju, komendantu koji je pobijedio Tuhačevskog na Visli 1920. i u slijedu te pobjede diktirao istočnu granicu Rzeczpospolite daleko preko Curzonove linije, a vojnim udarom prisvojio rodno Wilno (danas litavski Vilnius), pa tako obnovio barem dio one Poljske »dvaju naroda« čijem se etničkom šarenilu, kao »novoj Babiloniji« narugao autor projekta sveslavenskog jezika — Juraj Križanić, spomenik ne podiže unutar ograde. Stoji, dakle, Pilsudski kraj palače koja je značila vlast, dočekavši i spomeničku rehabilitaciju u vrijeme kada je iz »progonstva« stigao i monumentalniji konjanički Augustinčićev spomenik iz Klanjca u Katowice (za raspačavanje fotki iz Klanjca znalo se nekoć gubiti radno mjesto!). Suvremeno je sjedište državne vlasti, na spomeničkom potezu Krakowskie Przedmieücie — Nowy Çwiat, rekonstruiranom prema Bellottovim vedutama iz 18. stoljeća, obilježeno tradicijom: Thorvaldsenovim spomenikom Józefu Poniatowskom — konjaniku u rimskoj togi što mirnoćom podsjeća na Marka Aurelija. Nije daleko od njega ni prinova: uz Mickiewicza i Kopernika sada je na tu »kraljevsku trasu« zasjeo i kardinal Wyszyzski kao znak otpora katoličke Poljske s istoka uvezenu modelu »socijalizma«. Varšava iz 18. stoljeća, viđena očima Mlečanina, ipak je dobila s vremenom i svoj prvobitni smisao: nenametljive firme i ulična, domaća i inojezična vreva, knjižare i putničke agencije, rijetka kavana, sve to dopunjuje paradnost poteza i dokida kulisni značaj birokratizirana nekoć spomeničkog urbaniteta.

Od Belvedera stižemo tako do Kraljevskog dvorca, koji je također iznova, prema izvornom stanju iz 17. i 18. stoljeća, izgrađen. Na ulazu nas ne dočekuje samo muzejska blagajna, nego i straža u autentičnim časničkim odorama, kakve je poznavala prva Republika, a o još uvijek reprezentativnim funkcijama dvora svjedoči i sada izloženi lijes vođe Poljske seljačke stranke (modelom »Kmetynisa« mogao je biti njegov prethodnik Wincenty Witos) Mikolajczyka, vršitelja vlasti u prijelaznom razdoblju druge Republike koji je, pritisnut uvezenim komunistima, bio napustio zemlju, drugačije od Šubašića koji je umro — zaboravljen. Međutim, naš je cilj zasebna dvorana, koja sadrži Bellottove vedute, slikane po narudžbi posljednjega kralja — Stanislawa Augusta. Vozeći se duž obale Visle vidim sky-line suvremene Varšave kao da je skinuta s platna mletačkoga slikara, pa joj ne smetaju nevidljivi neboderi — onaj nazvan nekoć Palačom znanosti i kulture »Józef Stalin«, niti oni u koje je uložen kapital kako bi ga nadvisili, pa razmišljam o tome kako nisu zapravo »Stalina« pobijedili ovdje ni societés anonymes, neboderska dionička društva — zaista u varšavskoj vizuri »anonimna«, niti svugdje nazočni McDonald's, nego ga je likovno potukao slikar s Jadrana, gost prosvijećenih europskih dvorova. Dakako, privlači nas i »ovalna galerija« koja sadrži niz preostalih arazza (većinu su prisvojili švedski kraljevi za vrijeme Potopa, pod kojim je imenom najezdu tematizirao Sienkiewicz), ali i portrete kraljeva s kraja 16. i početka 17. stoljeća. Dakako, ove reliquie reliquiarum postave Gundulićeva vremena ne mogu nam dočarati onu baroknu situaciju u kojoj je dvorska galerija uvjerila Alipašu u snagu poljskog kraljevstva i njegovu vojnu moć. Znamo da je u to vrijeme na varšavskom dvoru djelovao mletački batalist Dolabella (usp. nama bližu Bitku kod Lepanta, 1632, sada u Krakovu), a na umijeće likovnog prikaza bitaka u ovoj regiji podsjeća i anonimna Bitka kod Orše (1514, u Narodnom muzeju). Ono, međutim, što nas na putu prema granici Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve još jednom u Osmanu impresionira Gundulićevo je poznavanje multietničkog prostora pod vlašću varšavskog dvora. »Izatkani« prizor Vladislavovih vojski i vojskovođa uključuje, naime, uz »korjenito« poljske postrojbe, snagu sjevernih i istočnih pokrajina, pa osim Litve, Polocka ili Smolenska na istoku, ili Volinja, Kijeva i »vojske od Kozaka« na jugoistoku, nalazimo i pojam »Bjelorusa« koji se vezuje za vojskovođu po imenu »Kotković« što bi odgovaralo poljskom Chodkiewicz. Na golemu pak dvorskom zemljovidu imena grada u koji putujemo jošnema, ali je na tom mjestu ispisano ime magnata koji je područjem vladao: Branicki.

Nedovršeni gradTo je bilo u Bjalistoku prije sedam, devet ili više godina, a prošle noći, usred guste bukove šume, na čelu eskadrone pojavio se Barutanski na svojoj Penelopi /.../

(Krleža 5/III, 35)Ime se našeg odredišta pojavljuje tako u Nielsenovu snu treće knjige Banketa u pravom zvučanju, pa možemo čak zamisliti kako Pilsudski koji sad i ovdje kao pješak stoji pred starom Vijećnicom, na Kasztanki nakon pobjede nad boljševicima ulazi u grad u kojemu je kratko vrijeme bio stolovao Feliks Dzieruyzski (rusificirano: Dzeržinskij), poznat kao prvi egzekutor crvenog terora. Dakako, uz željeznicu kojom stižemo u pravi Bialystok ne rastu bukove šume, već pretežno jošici koji su ovoj regiji priskrbili mnoge toponime i prezimena (polj. olcha — olszynka — Olszewski). Otužni su zapravo naslijeđeni kolodvori ruskih željeznica: u Bialystoku se, doduše, gradi novi, ali dotrajava i stara podrtina na Varšavsko-peterburškoj pruzi, oko koje nema ni traga nasadama i cvijeću, obaveznu na Senoinu »Semmeringu« ili duž pruge kojim se Emerički vozio u Peštu. Drač, korov i požutjela trava stvaraju tjeskobnu sliku nedovršenosti prostora u koji smo bili, premostivši Narev, ušli.

Karte ovih prostora određivali su nekoć magnati koji su priznavali vlast poljskoga kralja, a kasnije su granične linije iscrtavane u carskim odajama ili na stolovima Tilsita, Versaillesa, Rige, Jalte i Potsdama te narušavane snagom oružja. Tako je i grad Bialystok nastajao oko baroknoga dvorca grofova Branickih, moćnoga roda koji je u Janu Klemensu u 18. stoljeća pretendirao čak na kraljevsku vlast, a uz taj je dvorac rastao grad obrtnika i trgovaca, Nijemaca i Židova koji su popunjavali prazninu između poljskoga plemstva i kmetske mase koja je u ovim krajevima jamačno bila pretežno bjeloruska, ali je sve do 20. stoljeća priznavala samo konfesionalnu (grko-katoličku, a carskim ukazom od 19. stoljeća pravoslavnu) odrednicu, nacionalno se osvješćujući vrlo sporo, pa je i naslov drame Janka Kupale naglasio bol zbog samoimenovanja ovoga puka kao »ovdašnjih« (Tutejšija).

U diobi Poljske naselje je oko palače pripalo najprije Pruskoj, a zatim su stigli ruski činovnici. U slijedu ustanka 1863. razvlašćivani su mnogi poljski plemići i jačala je rusifikacija. Sama je palača pripala carskoj komori i postala je sjedištem »Instituta plemenitih djevojaka«, zatvorene odgojne ustanove u službi ruske kulture. Gradski su mladići pripušteni samo na maturalne balove. Prema kraju 19. stoljeća grad je, zahvaljujući fiskalnim olakšicama, postajao, uz kódu, drugim središtem tekstilne industrije ruske imperije. Kapitalizacija grada, osim rijetko posijanih parvenijskih rezidencija (sačuvane su kuće Hasbachovih, Rüdigerovih, sjedište manufakture Eugena Beckera d. d. ili pak secesija vile Židova Cytryna, prema lokalnoj legendi srodnika Citroënova!), građansku urbanizaciju nije značila. U središtu grada širila se i dalje židovska sirotinja. Plan grada iz tridesetih godina na osovini između stare »fare«, barokne kapelice kojoj je 1905. pridodana neogotička katedrala i crkve sv. Roka, koje je gradnja u hipermodernom stilu započela krajem desetljeća, iskazuje veliku pravoslavnu crkvu i sinagogu u samom »centru«, a bezbrojne Davidove zvijezde svjedoče o tome da se uz »molitvene domove« granala četvrt Szulhojt, pa upravo nastali ovdje vakuum nije sve do danas popunila arhitektura dolična europskom gradu te veličine.

Povijest nije štedjela grad. Poslije 1920. vraćali su se temeljem ugovora u Rigi iz sovjetiziranih prostora izbjeglice i prognanici, ali su boljševici bili poharali grad (jeste li čitali Babelja?), a tržište se tekstila na istoku zatvorilo. Štofovi su se prestali proizvoditi, pa su stručnjaci odlazili u kódu, a kad je i taj veći centar zahvatila europska kriza tridesetih godina, kapital je i odavde bježao — sve do Oroslavja. Grad je dobivao poljsku administraciju, pa je i palača Branickih postala sjedištem vojvodstva. Unatoč mnogim naporima, urbanizacija prostora nije ni tada dovršena, njezinim je vidljivim znakom ostao tek nakon rata dovršeni kič crkve sv. Roka koji je svojom uzvišenošću još više naglasio bijedu nanovo podignutih prizemnica i jednokatnica u središtu. Godine 1939. u grad je ušla Crvena armija: grad je proglašen bjeloruskim i doživio prvo »etničko čišćenje«: privođeni su poljski časnici (metak u potiljak u Katyzu), a činovnici i prosvjetari s obiteljima deportirani u Kazahstan, kamo su stizali iseljenici ne samo iz Bjelorusije i Ukrajine nego i cijeli narodi s Kavkaza. Tako se »bijelih prerija« prisjeća kolega iz Bialystoka:U Bijelim su Prerijama opstali Čečenci s Kavkaza. Nemoćni usred zimskog ludila. Mnogi su se smrtno smrznuli. Običajima je Čečenaca pripadao tradicionalni ples s nožem u zubima. Ljudi su u skupinama čučali tijekom plesa i pozorno promatrali lude plesače koji su skakali iznad njihovih glava. Panično su ih se bojali.

(R. Choduko, Bog sunca na zalasku,

Bialystok 2000).Poslije rata uslijedila je repatrijacija, a stizali su i Poljaci koji su napuštali pripojene SSSR-u teritorije Litve, Bjelorusije i Ukrajine: neki su od njih ostajali u nezavičajnoj regiji. Čečnja (rus. podrugljivo) čekala je Ukaz o povratku prava. Prostor u koji su se doseljavali Poljaci bio je ispražnjen: Židove je hitlerovska okupacija temeljito likvidirala, kao i u drugim zemljama »novog poretka« (Hrvatska nije iznimka). U gradu ih je statistika bilježila više od pedeset tisuća, zapravo ih je bilo znatno više. Svi su tragovi izbrisani, sada nas samo obelisk i spomenploča podsjećaju kako je u getu bilo otpora. A znamo da su prije u tom gradu izlazile židovske novine (»Unzer Lebn«, »Bialystoker Jdyszer Ownt«, »Kurier«, »Unzer Weg«), a i danas ime ulice Ludwika Zamenhofa podsjeća da je tu stvarana internacia lingvo: Esperanto, a ime grada nosi i svjetski poznat (usp. prijevod Z. Malića) teoretičar umjetnosti Jan Bialostocki, rođen, doduše, 1921. u Saratovu. Humanom su pak preseljenju podlegli prilikom sovjetsko-njemačkog razgraničenja ovdašnji Nijemci: neogotičke evangeličke crkve služe danas crkvi katoličkoj. Ono što pak došljaka s juga začuđuje, ekspanzija je pravoslavlja: saborna crkva sv. Nikole Čudotvorca (1843-1846), ukrašena kopijama Vasnecovljevih fresaka u Kijevu, okupila je na »večernju« masu vjernika, ali smo morali zapaziti kako se priopćenja ovdje razglašuju na ruskom jeziku, a ruske su i knjige koje se prodaju na štandu. Ima i niz novogradnji: Sv. Duh na Antoniuku građen je u stilu moskovskog Kremlja, prema carigradskom modelu građena je Hagia Sophia, a posve je moderna crkva Proroka Ilije. Očigledno te crkve služe naraslim potrebama bjeloruskog žiteljstva, naviknuta na crkvenoslavensku liturgiju i ruski jezik. Bialystok je sjedište Bialystočko-gdazskog arhiepiskopata Autokefalne poljske pravoslavne crkve. Bjelorusi autokefalnost očigledno nisu stekli, Staljin je samo potvrdio njihovo pravoslavlje. Poljska im priznaje manjinska prava.

Na rubu grada, u Wysokom Stoczku, u nekadašnjoj industrijskoj zoni, pojavila se još jedna novogradnja: replika porušene u sedamdesetim godinama u Berezveču (sadašnja Bjelorusija) crkve iz 18. stoljeća, bisera barokne arhitekture vilenjskog kruga. Tako je Bialystok dobio baroknu vertikalu na brežuljku s kojega se pruža pogled na tipična »socijalistička« naselja, daleko izvan gradskoga središta. Nenaviklima je strana i zazorna, ali starosjedioci su ovdje u manjini!

Codex Suprasliensis

Pogled s »uvezenim« barokom okićene »povijesne« uzvisine još nas jednom uvjerava u nedovršenost grada: u središtu amorfna, prema periferiji nejednolika, etnički nedefinirana. Mali »privatnici« prodaju ovdje »odjeću na kilograme« ili »jeftinu zapadnu robu«, pa se stječe dojam kako »socijalističko« — državno poduzetništvo smjenjuje obrt i sitna trgovina. Granica prema Istoku postala je mekom, pa robe kuljaju ovdje s istoka na zapad i obratno, a trgovci i šverceri, koji nigdje ne poznaju narodnosne i konfesionalne međe, zadovoljno trljaju ruke. »Arizona« jamačno stanuje i ovdje!

Kulturna amorfnost grada traži nove zahvate. Galerija u Gradskom muzeju svjedoči o nabavci slika poznatih poljskih umjetnika, ali oni nisu iz ovih strana. Najpoznatija je pak kulturna ustanova jamačno Lutkarsko kazalište koje je ugostilo i Nedjeljka Fabrija. Stoga je utemeljenje Sveučilišta u graničnoj zoni koju Poljaci zovu kresy, razumljivo, a naglašeno mjesto polonistike legitimno. Jedna je od reprezentativnih zgrada novoga Sveučilišta smještena u masivnom betonu bivšeg Vojvodskog komiteta PZPR (poljski kriptonim za komuniste), a i ta je prenamjena shvatljiva. Gostoljubivost ovdašnjih polonista koji još putuju iz drugih gradova na predavanja dovela je sudionike simpozija o Ciklizaciji u književnosti (prof. Jakowska vrhunski je stručnjak) u lijepo uređeno odmaralište u mjestu koje slavisti poznaju po naslovu Codex Suprasliensis, a taj se staroslavenski rukopis sada nalazi u Ljubljani, Petrogradu i Varšavi. Putuje se ovamo ravnicom koja se ipak »stere i vere«, ali joj nedostaju »zlaćane pčele« na cvjetnim nasadama (nismo u Štajerskoj), a nema više ni »Rajhercerove krčme«. Krčma postoji ovdje samo kao spomenik drvene arhitekture. Nema više ni tekstila koji se ovdje proizvodio prije Bialystoka, na što podsjeća samo Buchholtzova rezidencija i evangelička crkva, a na Židove ne podsjeća ništa. U kawiarni pak nemojmo piti kavu: ovo je jednostavno druga kultura: hrana u odmaralištu domaća je, probrana i odlična! Gradić nema više urbani značaj: kuće su razbacane u prostoru, čiste su, uredne, daju dojam sterilnosti, ali čuvaju neke elemente lokalnoga graditeljstva. Nadvisuje sve golemi kompleks zgrada s kupolom u sredini koji smo već bili spremni pripisati baroku, ali smo se prevarili: to je pravoslavni manastir, a crkva je u njemu nedovršena. Riječ je o povijesti, moramo opet dozvati Osmana. Naime, stotinu godina poslije Kosova, vojvoda Aleksandar Chodkiewicz (bjelorus. Hadkevič) doveo je ovamo monahe s Atosa i iz Kijeva, pa i srpske slikare fresaka (dijelovi su sačuvani), darovao im posjed na kojemu je 1503. građena crkva u bizantijskom stilu s primjesama gotike, a kako su je 194. srušili nacisti, ona se sada ponovo gradi! Taj je manatir čuvao mnoge rukopise, 1914. pripao je unijatima koji su nabavili i tiskaru, ali je 1823. carskom voljom vraćen pravoslavlju. U 19. stoljeću počela je rasprodaja, pa su imanja prelazila u ruke njemačkih poduzetnika, 1920. otvorila je proces polonizacije koja je dovela ovamo Salezijance; cijelo razdoblje druge republike karakterizira kolebanje vlasti oko namjene kompleksa, a ono je okončano 1996. predajom nekretnina crkvi pravoslavnoj. Crkva se pak počela ponovo graditi: u skelama je! Njezinu povijest čitamo izvezenu na utkanici koja resi ulazna vrata. Dirnuo nas je detalj izvan manastirskog kruga: Na ulazu u 16. stoljeće građenih manastirskih katakombi, iz kojih su 1983. ekshumirani ostaci nekih monaha i uzidani u temelje manastirske crkve, nalazi se drvena ploča na kojoj čitamo riječi molbe za oprost počiniteljima zla. Molitelji nisu potpisani, a značenje samoga čina možemo samo naslućivati. Duh je teksta prepoznatljiv: potječe, dakako, od Karola Wojtyle, čije je ime u ovim krajevima svetinja. Dirljiv je ipak neslužbeni, pučki karakter natpisa. Martiriji nas, uostalom, u ovom kraju često dočekuju. U Knyszynu se sjećamo ne tako davnoga umorstva Popieluszkova, svećenika koji je životni put započeo u tom mjestancu; u Tykocinu pak posjećujemo jedinu u cijeloj regiji sačuvanu i muzejski uređenu sinagogu u kojoj je izložena i maketa gradića kakav je bio u vrijeme dok je služila pravoj svrsi. Kuće su nekoć u tom židovskom gradiću bile duž ceste poredane jedna do druge, dok sadašnje naselje promijenjena etnikuma očituje razbacanost pojedinačnih kuća s limenim krovovima i građenim pretežno od sintetskog materijala, standardnim, ali urednim i čistim. Nema tu reklama, rijetki su dućani, nema, dakako, ni kafića, ali uz sinagogu je smještena gostionica u kojoj se mogu kušati »malosoljeni« krastavci, slatkasti sleđevi i židovski cymes. Dakako, izvornu jidiškuhinju valja tražiti drugdje: folklor ovdašnjih štetla jamačno se bolje održao — u New Yorku.

Muzejska literatura

Iskrcavam se na varšavskom Istočnom kolodvoru, braneći se od nedovršenosti grada koji je rušio Hitler, a urbanistički unakazio Staljin, a koja bode oči oko Centralnog kolodvora i u prostoru oko Palače kulture, namijenjen nekoć svečanim mimohodima, a sada pun tezgi i kioska s pizzama. Žurim pak u Stari grad, ne da bih ponovno pio bialystočko pivo »Dojlidy« (naziv predgrađa litvanskog je podrijetla), nego u sjenu Muzeja »Adam Mickiewicz«. Izložba je posvećena Zbigniewu Herbertu, pjesniku kojega sam predstavio u »Krugovima« 1956, prijelomne za poljsku književnost, godine. Ponovno sam se uvjerio kako tu znaju priređivati književne izložbe. Jedan mi je primjer kontekstualizacije književnosti u likovni okoliš osobito blizak. Proza Barbarina u vrtu puna je divljenja europskom slikarstvu, tom »gartlicu« zapadne kulture. Eseji sadrže niz ekfrasisa, verbalnih supstitucija likovnosti. Na izložbi su citirani ispod velikih »slajdova«. Moju je pozornost privukao Ambrogijev Grad nad morem (Pinakoteka u Sieni), zapravo veduta ideata iz trecenta, za koju Herbert kaže kako je na njoj grad »viđen iz ptičjega lijeta«, sluteći postupak koji će se razviti tek kasnije. Dvorana pak, posvećena pjesnikovu udjelu u »solidarnoj« borbi s diktaturom još jednog generala s Beauregarda, popraćuje pjesnikove tekstove platnima minuloga razdoblja, pri čemu je dobar ukus naložio da slika ne prikaže »graditelje« sa zaštitnim kacigama, nego djevojačku bjelinu u »mliječnom baru« (u nas: »zdravljak«), ustanovi koja je preživjela generala i dočekala autentičnog radnika na Beauregardu. Poziva i danas na hladni barszcz (juha od cikle) i pieroge s jagodama. Zamišljam takvu izložbu o Šoljanu: obavezne bi bile kopije istarskih fresaka, fotke »prvih ljudi na Mjesecu«, makete jedrilica, kompas, ali i ljušture grancevola!

U prizemlju Muzeja izložene su slike kojima su autori književnici — »suvremeni klasici«. Tu su, dakako, Schulz i Witkacy, ali se bez slika pojavljuju Leopold Staff i Jaroslaw Iwaszkiewicz. Pjesništvo Staffovo, klasično i mitotvoračko, cijenilo je vrijeme Pilsudskoga, a došljak s kresa (rođen kraj Kijeva) i poznavatelj ruske i ukrajinske kulture stekao je sva priznanja druge republike: na muzejskim fotografijama rese ga mnogobrojna odličja. Obojica su bili državotvorni, ali Iwaszkiewiczeva potpora režimu koji nije bio omiljen izazivala je samo zlobne anegdote: u kakvoću njegove proze jedva je tko sumnjao!

Na drugom je katu postav priređen o Mickiewiczevu jubileju. Dan ranije gledao sam Wajdina Pana Tadeusza — film, dakako, nije dorastao pjesničkom tekstu što ga je u nas samozatajno prevodio Šaula. Ni odveć dokumentarna izložba. Pa ipak, opraštam se s citatom: »Litwo, ojczyzno moja, ty jesteü jak zdrowie...« ili pak krležijanski: »Blitvo, zavičaju moj, ti truješ kao bolest...«.

Buhice

Jeste li kad u djetinjstvu igrali »buhica«? Ako niste, naučit će vas naš Bialystočanin:Igrati može samo toliko osoba koliko ima boja buhica. Svatko dobiva 6 žetona i veliki kružni. Sredinu stola pokrivamo dekom, mekanom servijetom, složenim ručnikom. U sredini tako pripremljena mjesta stavlja se Europa. Zatim igrači postavljaju buhice u udaljenosti od oko 30 cm i, hvatajući kružnicu s dva prsta, pritišću rubove buhice, nastojeći da skoči i padne u Europu.

Padne li kraj Europe, ostaje na mjestu i nastavlja igru kada dođe na nju red. Padne li sa stola, u sljedećoj rundi igra od početka.

Pobjeđuje onaj čije će se buhice prve naći u Europi.

(R. Choduko, Bog sunca na zalasku).Je li sve jasno?

Aleksandar Flaker