Prevoditelji su čuvari jezika

Prevoditelji su čuvari jezika

Prevoditelji su odigrali časnu ulogu braneći hrvatski jezik nekoliko desetljeća od svakojakih pogubnih utjecaja. Pazili su na dostojanstvo hrvatske književne riječi, katkad i više nego naši izvorni književnici

Mate Maras, savjetnik za kulturu u Hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, hrvatskoj je kulturnoj javnosti poznatiji kao jedan od ponajboljih književnih prevodilaca. Preveo je na naš jezik mnoge knjige, među njima i neka fundamentalna djela s talijanskoga i engleskoga, od Dantea i Boccaccia do Sveva i Lampeduse, od Shakespearea do Virginije Woolf. Posljednjih ga je godina zaokupljala francuska književnost, napose François Rabelais. Izravan povod ovom razgovoru je nagrada Francuske akademije za širenje francuskog jezika i kulture koju je dobio za prijevod Rabelaisova romana Gargantua i Pantagruel u pet knjiga i u izdanju Matice hrvatske, te za Pjesni Marie de France u izdanju Artresora.

Kako ste se odlučili na prevođenje Rabelaisa na hrvatski?

— Prije dvadeset i pet godina u Hrvatskoj su se intenzivno prevodili talijanski klasici. Počelo je s Petrarkom, a nastavilo se s Danteom i Boccacciom. Projekt su vodila dva naša ugledna talijanista, Frano Čale i Mate Zorić. Oni su bili okupili veliku ekipu, tridesetak prevoditelja, koji su sjajno obavili veliki posao. Prirodno su se tada postavljala pitanja o drugim svjetskim velikanima, među njima i o Rabelaisu. Jednom sam upitao profesora Augusta Kovačeca kada će se netko od naših romanista prihvatiti te zadaće. On mi je, na moje veliko iznenađenje, odgovorio: »To biste trebali vi uraditi.« Francuski je doista bio prvi strani jezik s kojim sam se susreo, pratio me kroz cijelu gimnaziju, ali se nisam osjećao spremnim za takav pothvat. Ipak, nakon toga ideja je dugo u meni tinjala, ali se početak stalno odgađao, jer sam stalno prevodio nešto drugo, osobito tijekom petnaestak godina svoga profesionalnog književnog prevodilaštva. No, čim mi se pružila prilika da predahnem, sjetio sam se Rabelaisa. U ljeto 1995. počeo sam prevoditi Gargantuu, tijekom praznika, na moru. To je bio početak čudesne pustolovine koja će potrajati punih pet godina.

Koji su bili odjeci vaših prijevoda u Hrvatskoj?

— O mojim se prijevodima pisalo u kulturnim rubrikama dnevnika i tjednika, i to vrlo pohvalno, ali samo nakon prve dvije knjige koje su izašle ujesen 1996. Poslije se javnost nekako navikla da svake godine dobije po jednu novu Rabelaisovu knjigu, i to je prolazilo nezapaženo. U stručnim časopisima, koliko mi je poznato, nije bilo kritičkoga osvrta na te prijevode.

Je li ova nagrada Francuske akademije za vas bila iznenađenje? Kakva je struktura i značenje Francuske akademije?

— Poznato je da je Francuska akademija jedna od najstarijih ustanova te vrste na svijetu. Osnovao ju je u 17. stoljeću kardinal Richelieu sa svrhom da razvija, objedinjuje i čisti francuski jezik. Stoga Académie française, koju čini čuvenih četrdeset besmrtnika, svake godine dijeli desetak nagrada, a sve su vezane uz francuski jezik: za prozu, za poeziju, za kazalište i slično. Mene su neki prijatelji iz francuskih literarnih krugova nagovarali da konkuriram za nagradu. Iskreno govoreći, nisam se nadao da ću je dobiti, ali sam urednicima svojih prijevoda spomenuo tu mogućnost. Tako su Jelena Hekman iz Matice i Bojan Marotti iz Artresora poslali moje prijevode u Pariz i predložili me za nagradu. Ostalo znate.

Kakav je položaj prevodilaca u društvu? U nas i u svijetu?

— Oduvijek su se kulture i civilizacije prožimale zahvaljujući prijevodima, to se znalo i cijenilo, od Jeronimova prijevoda Biblije do krimića i ljubića. Puškin je primjerice rekao da su književni prevoditelji konji tegljači koji vuku svaku književnost. Ali je položaj prevoditelja rijetko kada bio udoban, a u naše je vrijeme baš nisko pao. Sa zavišću čitamo kako je netko potkraj 19. stoljeća u Hrvatskoj od honorara za prijevod jednog romana kupio stan. Danas za takav prijevod ne možete pozvati skupinu prijatelja na večeru! No, ovo je zgoda da se rekne koja riječ u pohvalu hrvatskih književnih prevoditelja i njihova društva. Oni su odigrali časnu ulogu braneći hrvatski jezik nekoliko desetljeća od svakojakih pogubnih utjecaja. Pazili su na dostojanstvo hrvatske književne riječi, katkad i više nego naši izvorni književnici. Jer kad se prevode svjetski književni velikani, njima treba dati takvo jezično ruho da i oni postanu hrvatskim piscima. A to se može postići samo uz mnogo znanja, talenta i nadasve truda. Društvo je stoga uvijek imalo komisije koje su vrlo odgovorno vrednovale nove prijevode, s jedne strane da bi se dijelile poticajne nagrade, s druge strane da bi se primali novi članovi. Spomenuo bih usput ovdje i neka imena: Iso Velikanović sjajno je preveo klasike s nekoliko jezika, Milan Bogdanović omogućio nam je da upoznamo Shakespeareov genij, Mihovil je Kombol pokazao kako valja prevoditi uzvišenu talijansku poeziju. Na njihovim su se primjerima mnogi učili ne samo umijeću prevođenja nego i umjetnosti pisanja.

Kako je došlo do vašeg prelaska u diplomaciju?

— Kada je počelo urušavanje bivše države, preuzeo sam dužnost tajnika središnjice u obnovljenoj Matici hrvatskoj. Tada se u toj najstarijoj našoj kulturnoj ustanovi okupilo više od tisuću i petsto intelektualaca koji su djelovali u dvadesetak odjela, po strukama. U Matici sam tako proveo tri divne godine, bilo je to doba zanosa i ljubavi. Upoznao sam mnoge čestite ljude, zajedno smo ostvarili razne kulturne projekte, bio sam u središtu svojevrsna kulturnog osvješćivanja. Poslije sam bio glavni urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija, toga kultnoga mjesta u našoj kulturnoj javnosti. Opet sam bio u doticaju s najraznovrsnijim umjetnicima i znanstvenicima, dijelio s njima radosti i iluzije. Dovoljno je prelistati Zbornike Trećeg programa da se vidi kako se i koliko svjetskoga duha prelamalo kroz tu čudesnu redakciju. Tada mi je došla ponuda da pođem u Pariz kao savjetnik za kulturu, a takve se ponude ne odbijaju.

Što ste radili u Parizu? Ponosite li se kojim projektom?

— Obavljao sam svoju dužnost, činio sam koliko sam mogao, i nema tu mjesta ni za kakav ponos. Priređivali smo izložbe, koncerte, pokazivali filmove, razmjenjivali studente i znanstvenike, održavali skupove i okrugle stolove. To su važne manifestacije i pridonose afirmaciji Hrvatske. Meni je ipak najvažnije bilo ostaviti trajniji trag u obliku knjiga. Tako smo uspjeli da u najpopularnijoj francuskoj nakladi Que sais-je? izađe knjiga La Croatie. I što je još važnije, tu je knjigu napisao francuski povjesničar Georges Castellan, profesor čuvene visoke škole INALCO. Kako je došlo do toga? Uzeo sam njegovu Povijest balkanskih naroda i iznenadio se kad u njoj nisam našao Hrvate. Ali mi je jako drago bilo kad sam u drugoj njegovoj knjizi, u Povijesti srednjoeuropskih naroda, našao poglavlje o nama. Upoznao sam se s autorom i predložio mu projekt. Profesor je pristao uz uvjet da nađemo suautora koji će napisati poglavlja o kulturi. To je već bilo lakše: posla se prihvatila profesorica Gabrijela Vidan i odlično ga obavila. I još nešto. Prije tiskanja g. Castellan nas je zamolio da pročitamo rukopis i dademo primjedbe, koje je uglavnom uvažio. Tako nas sada u cijelom frankofonom svijetu predstavlja objektivna publikacija kojoj se a priori vjeruje.

Izašao je i turistički vodič. Imate li tu kakvih zasluga?

— Opet je to bio dio moga posla. Na francuskom tržištu nije bilo našega vodiča, a Francuzi imaju nekoliko nakladnika koji tiskaju uzorne turističke publikacije. Stoga sam posjetio kuću Gallimard i predložio im da objave knjigu o Hrvatskoj. Pristali su uz dva uvjeta: prvo, da netko iz Hrvatske uloži trećinu novca; drugo, da se u Hrvatskoj nađu autori koji će napisati priloge po njihovoj shemi. Udovoljili smo tim uvjetima: sredstva je osigurao Hrvatski informativno-kulturni zavod, a gđa Hekman okupila je najvrsnije stručnjake. Tako smo dobili knjigu koja je požnjela zavidan uspjeh u našoj javnosti, a prodaje se u cijeloj Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj, te uskoro izlazi na nekoliko svjetskih jezika.

HIKZ je izdavao i »Croatia Weekly«, koji je zbog smanjenja proračuna ugašen. Što vi mislite o tome?

— Mislim da je taj tjednik na engleskom bio koristan izvor informacija o Hrvatskoj. Osobito je bilo dobro posjećeno njegovo mjesto na Internetu. Mnogi su mi u Parizu i Washingtonu pohvalno govorili o tom hrvatskom prozoru prema svijetu. Svakoj manjoj zemlji doista je potrebna novina takve vrste.

Kako iz vašingtonske perspektive gledate na promjenu odnosa prema Hrvatskoj nakon izbora?

— Na to bi pitanje bolje mogli odgovoriti diplomati kojima su primarni političko-gospodarski odnosi dviju zemalja. Mogu ukratko reći da stvari naglo kreću nabolje. To se u Washingtonu osjeća u svim dodirima s ljudima iz administracije, diplomacije, javnog života. Prevladava mišljenje da su Sjedinjene Države napokon našle pouzdana partnera u ovom dijelu svijeta. To znači da nam se otvaraju mnoga dosad nedostupna vrata; na nama je da na te mogućnosti i izazove mudro odgovorimo.

Razgovarao Zlatko Vidačković