Poruka u žličici gorčine

Jose Saramago, Ogled o sljepoći, Sysprint, 1999.

Možda i ponajbolji roman objavljen u Hrvatskoj potkraj protekle godine, roman Ogled o sljepoći portugalskoga pisca Josea Saramaga, jedna je od onih knjiga kojima već na početku prepoznajemo osnovnu zamisao, slutimo kamo smjeraju, kako će završiti, i jedino što čekamo jest da se pisac u silnoj predvidivosti posklizne pa da užitak u spoznaji da smo ponovno bili u pravu bude potpun. Ali kada se ipak dogodi da put iz sasvim izvjesne točke A u još izvjesniju točku B nekim čudom sam postane neizvjestan — zadovoljstvo će, našoj čitateljskoj pogrešivosti usprkos, biti još veće.

Počnimo, dakle, s predvidivošću. Saramagova priča počinje na semaforu. Crveno je, automobili stoje, a kad se upali zeleno, kreću svi osim jednog. Vozač je, naime, oslijepio. Kući ga odvozi čovjek — ubrzo će se pokazati — lopov, koji, nedugo nakon što slijepcu ukrade auto, oslijepi i sam. Istoga dana slijepac kojemu su ukrali automobil taksijem odlazi očnom liječniku, a do sutra ujutro slijepi su i liječnik, koji na njegovim očima nije ustanovio nikakva poremećaja, i nekoliko ljudi koji su se za vrijeme pregleda našli u čekaonici. U strahu od neobjašnjive epidemije sljepila vlasti grupicu oboljelih smještaju u improviziranu karantenu — napuštenu umobolnicu, a njima se, hineći sljepilo, pridružuje jedina osoba koja vidi — supruga slijepog liječnika...

Ovako opisanih prvih dvadesetak stranica romana prilično dobro mogu ocrtati smjer u kojem će se do samoga kraja razvijati radnja. Epidemija sljepila širi se i nitko je ne može zaustaviti. Sljepilo nije obično jer ne donosi mrak, nego neobičnu bjelinu — Saramago će napisati — »kao da vas je netko uronio u more mlijeka«. Pred pukom činjenicom da ljudi gube vid učinkovitost gube i urušavaju se društvene institucije, vlada, vojska i policija. Kako roman protječe, i medicinska rješenja epidemije postaju sve nevažnija i maglovitija, a uzroci sljepila na kraju romana ostaju jednako nejasni kao i na početku knjige. Zapravo, moglo bi se reći da, mnogo više od puke odgonetke pitanja što je ljudima oduzelo vid? — pisca Ogleda o sljepoći zanima proces pretvaranja čovjeka koji vidi u slijepca. Iz stranice u stranicu, tapkajući u mraku skupa s likovima, čitatelj uči o svijetu sljepila. I tu prestaje svaka predvidivost Saramagova romana. Prvi koraci sljepila u sobi, hodniku, prostoru koji poznajemo. Izlaskom iz uređenog, pripitomljenog prostora u kojem opip i njuh još koliko toliko mogu zamijeniti vid protagonisti Ogleda o sljepoći naći će se u divljini nevidljivih hodnika, negostoljubljivih prostorija čija je prvobitna namjena nepovratno izgubljena gubitkom vida. Gotovo sve što čini život suvremenoga čovjeka u svijetu će slijepaca morati biti iskušano nanovo, tvoreći patchwork od čije okrutnosti čitatelja hvata jeza. Svijet koji Saramago sklapa od ostataka svijeta prije sljepila strašan je zato jer pokazuje koliko nas malo dijeli od gubitka zbilje kakvu poznajemo i koliko je malo potrebno da čovjek, poput bilo kojeg od predmeta koje je stvorio, izuzev možda oružja, izgubi svoju bit, ljudskost. Potrebno je, možda — piščeva je poruka — samo zaboraviti da vidimo.

Oko je vid i sljepilo

Kada je u svojoj Filozofiji vina oku dodijelio ulogu najapstraktnijeg osjetila, Bela Hamvas ustvrdio je da s predmetom koji promatra oko nikada ne stupa u izravan dodir niti s njime može srasti. Ako je svijet okusa svijet neposrednog iskustva, a usta ono što nas nakon rođenja kao pupkovina povezuje sa stvarnošću, svijet oka svijet je posredovanja. S druge strane, i ne samo u zapadnoj tradiciji, metafora oka kao prozora u dušu utjecajna je i stara gotovo poput očiju i gledanja. Oči kojima se, magijom ili ljubavlju, može zavladati nečijom nutrinom, najkraći su i najizravniji put do duše, jedini čovjekov dio na kom se biće ne može zatajiti i onaj u kojem je opna između duše i svijeta najpropusnija. U Ogledu o sljepoći portugalski pisac okoristit će se objema tim osobitostima oka; njegovom neposrednošću u pokazivanju duše — da bi svijetu sljepila postavio temelje, i njegovom posrednošću u iskušavanju stvarnosti — da bi ga ispripovijedao. Dar vida, što slovi ili je dugo slovio kao prijeko potreban ključ da bi se ušlo u svijet napisanog, ovdje se pretvara u metaforu koja se pretvara u tekst i postavlja između čitatelja i likova. Da se oni susretnu, potrebno je oko, i to oko koje je i vid i sljepilo. I baš tu, na tom mjestu, počinje i završava odgonetka, sudbina likova, igra pisca i čitatelja. Postajući suprotstavljenim polovima svijeta ovoga djela, vid i sljepilo distribuiraju moć u tekstu i izvan njega, moć koju pisac ima nad čitateljem, čitatelj nad likom, a koju likovi u tekstu dijele između sebe. O kakvoj je moći riječ? Među likovima koji nastanjuju svijet Saramagova romana moć na početku imaju oni koji vide, da bi je postupno preuzeli oni koji se bolje snalaze u mraku. Žena očnog liječnika, koja je vid sačuvala jednako neobjašnjivo kao što su ga drugi izgubili, svoju će upotrijebiti da grupici slijepaca bude mnogo više od pukih očiju. Istrenirano sljepilo jednog »slijepca po rođenju« koristit će banda slijepaca u vjerojatno najmučnijem i najpotresnijem dijelu ove knjige. Što se čitatelja tiče, on likovima u Saramagovu romanu nije nadmoćan samo po tome što ih »čita«, dok su oni »napisani«. Njegovu nadmoć ovdje jamči i to što je on u stanju čitati, što zdravih očiju živi u svijetu ljudi zdravih očiju, koji sa svijetom slijepaca dijeli samo pupčanu vrpcu teksta. Moć, pak, koju pisac ostvaruje nad čitateljem prikrivena je i ostvaruje se u nizu vještih pripovjedačkih trikova.

Iluziju sigurnosti, izuzetosti iz svijeta slijepih, u čitatelja će, dakle, stvarati »čitam-dakle-vidim« logika, ali i osobit ton Saramagova pripovjedača. Hladan i sveznajuć, i barem naizgled olimpski nezainteresiran, on nametljivim prolascima kroz svijesti protagonista, ironiziranjem institucije junaka, i uopće, ironijom kao dominantnom pripovjedačkom strategijom — stvara svijet bez osobnih imena, svijet u kojem je identifikacija nemoguća. Čak se i pošast sljepila čini manje ozbiljnom kad joj se uskrati svako objašnjenje i kad se ona umota u trivijalnost situacije »jednog lijepog dana, pred jednim lijepim semaforom«. Oslobođen sućuti na koju prevelik dio književnih djela računa, čitatelj će se, tako, bergsonovski, na početku možda i nasmijati krutosti kojom se sljepilo širi ne štedeći muškarce ni žene, starce ni djecu, ne praveći razlike među profesijama, u dva susjedna kreveta smještajući Lopova i Pokradenog. Osmijeh postaje gorči kada u umobolnici što su je Vlasti izabrale za prvu karantenu prepoznamo izobličeni refleks matrice koja kao da potječe iz nekog romana Agathe Christie. Nešto je ljudima zatvorenima u sablasnom zdanju ukralo vid, a osoba koja ga ima treba ustanoviti što je to bilo i zašto. Problem je jedino u tome što u ovom iščašenom detektivskom romanu McHaleov »kognitivni junak«, ironično, nije očni liječnik, nego njegova žena, što se klasična potraga za motivom pretvara u borbu za preživljavanje, a pitanje zašto? — od užasa se ne uspijeva ni uobličiti. I možda najvažnije: u svijetu u kojem pripovijeda Saramagov pripovjedač odlučuje likovima uskratiti osobna imena, uskratiti im dakle lica, povijest i ljudskost. To ih, barem isprva, svodi na nazive njihovih profesija, njihovu dob ili spol — i udaljava od čitatelja naviklog na sveprisutni čičak identifikacije. Ali i to je tek trik koji za pisca aktivira novi obrat: kad slika sljepila i njezine dimenzije postanu razaznatljivima, baš će prešućivanje imena, imovine i fizionomije poistovjećavanje učiniti neizbježnim! U Saramagovu metaforskom svijetu morat ćemo se i ne htijući prepoznati u liku liječnika, prostitutke, vojnika, lopova, u njih čak i bez svoje volje upisati vlastite glasove, vlastita imena i vlastite crte lica. Onoga trenutka kada počnemo razumijevati način na koji ta metafora živi, shvatit ćemo da smo prevareni, da smo mi ti na čiju je predvidivost računao pisac, da od sama početka ni u jednom trenutku nismo bili nedodirljivi.

Svijet metafore

A svijet Saramagova teksta posve je sigurno svijet metafore. Glavni zamašnjak radnje, epidemija sljepila koje se pogledom širi od čovjeka do čovjeka, izvire iz, koliko stare, toliko i žive metafore oka kao prozora u dušu. Oči Saramagovih slijepaca besprijekorno su zdrave, što je, paradoksalno, i najvažniji razlog njihovu sljepilu. Svijet je, kao da želi reći Saramago, postao mjesto gdje jedni drugima ne možemo pogledati u oči, a da nas ne skameni pogled u dušu bližnjega. Sljepilo koje nema uzrok u bolesti tijela nego u bolesti duha metafora je koja bi nas mogla potaknuti da o Ogledu o sljepoći razmišljamo kao o fantastičnom romanu, ali samo zakratko. Iako zadovoljava najvažniji od tri Todorovljeva zahtjeva »fantastičnog« — onaj da se čitatelj do samog kraja ne može odlučiti između čudnog i čudesnog rješenja zagonetke — taj roman težište ima na sasvim drugoj strani.

Ne bi se mnogo pogriješilo kad bi se reklo da je Ogled o sljepoći roman kojemu je neobično stalo do toga da čitatelju pokaže koliko je ponekad »slijep kod zdravih očiju«. Metaforski svijet slijepaca, svijet koji znači nešto drugo, svijet koji jest poruka, i to poruka koju trebamo odgonetnuti da bi sve skupa — i čitanje i pisanje i življenje — zadržalo smisao, taj je i takav svijet u književnosti uvijek opasno blizu tomu da ga poklopi šesnaestotonski uteg moraliziranja. Toj opasnosti Saramago izmiče pretvarajući ironiju u osnovni pripovjedački postupak, postupak koji ne umanjujući joj snagu ni zahtjevnost poruku izjednačava s procesom njezina odgonetanja, čineći je probavljivijom skepticima. Otud distanca gledanja na koju upozorava Hamvas, otud Ogled u naslovu, otuda hladan i suzdržan glas pripovjedača. Lukav poput liječnika koji tabletu djetetu mrvi u žlici šećera, Saramago svoju poruku pred čitateljem skriva u žlici gorčine. Portugalčeva moralka tako dobiva na snazi, a metafora ostaje živa, razvedena, ali još moćna i neiscrpljena.

Računica je jednostavna: oko kojim čitatelj zaviruje u svijet lika isto je ono kojim bi trebao biti sposoban zaviriti u dušu bližnjega, a tako i u svoju vlastitu dušu. Ako nismo kadri vidjeti, slijepi smo, pa makar nam čitateljske oči bile savršeno zdrave. Tako bi se nekako mogao protumačiti i moto na početku knjige: Ako vidiš, gledaj, ako gledaš, zamjećuj.

I još nešto o metafori. U pomalo patetičnom finalu njezina realiziranja, žena koju bismo mogli nazvati junakinjom romana ulazi u crkvu u kojoj su kipovima svetaca i raspetom Kristu povezane oči. U takvu obnevidjelu svijetu, svijetu na koji samilosno ne može pogledati ni Bog, jer je slijep, valjalo bi iznova naučiti živjeti, u mraku pokušati napipati novi oblik ljudskosti. Ipak, potraga, pokušaj razrješenja razloga sljepilu, u tom je trenutku već potisnuta važnijim pitanjem, pitanjem zašto netko još uopće vidi? Zbog čega iznimka u svijetu kamenih duša? U svijetu slijepih junakinja koja je sačuvala vid junakinja je zato jer je preživjela gledajući. Ako su oči prozor u dušu, a pogled u oči bližnjega može nas oslijepiti, jedino što nam oči ili duše može ostaviti otvorenima ljubav je dovoljno jaka da nadvlada gnušanje. I baš tu Saramagu u potpunosti i dokraja uspijeva natjerati čitatelja da postane svjestan kako sljepilo postoji i kod zdravih očiju, da je vid nešto što se zaslužuje, a da ovu knjigu može čitati možda tek pukim slučajem.

Roman Simić