Plitka erotska dubina

Brane Mozetič, Anđeli, prevela Jagna Pogačnik, Meandar, 2000.

Slovenski kritičar Matej Bogataj kaže, kako čitamo na poleđini knjige, da je debitantski roman Anđeli četrdesettrogodišnjega pjesnika i prozaika Brane Mozetiča, izvorno objavljen 1996, po dosljednosti, silini erotike, a ponajprije po preciznom seciranju isprepletenih strasti i nježnosti, prodro najdublje od svih djela slovenske ljubavne i erotične proze. Drugi pak slovenski kritičar Igor Bratož mudruje kako su Anđeli ne samo nepretenciozno i uvjerljivo napisan romančić, iz kojeg isijavaju toplina i iskrenost, nego i štivo koje nas navodi na razmišljanje o ovdašnjim prozaičnostima. Ne znam je li to po onom da svaki Cigo svoga konja hvali ili je jednostavno riječ o alarmantnom nedostatku dobra ukusa, ali jedno je sigurno: Anđeli su jeftino, pretenciozno i patetično djelce književnog diletanta, koje najbolje može poslužiti kao reprezentativni primjerak književnosti kakvu ne treba pisati, ili barem ne objavljivati. Što se pak tiče njegove, u slovenskim razmjerima navodno neviđene, erotske dubine, možda ta tvrdnja i stoji, ako se ima u vidu da nam se kao pojam vrhunske (slovenske) erotske poezije prezentira pjesništvo Maje Vidmar, u kojem dotična čak nije sposobna izravno objaviti da voli muški spolni organ u svojim ustima, nego se utječe metafori pa on postaje zmija koja nešto bljuje (!?).

Monotoni monolozi

Mozetič je svoj roman o homoseksualnoj strasti i životnom beznađu koncipirao kao dominantno monološku ispovijed Braneta (vjerojatno nije slučajno da se glavni lik zove kao i sam autor, inače priređivač dviju antologija homoseksualne književnosti), koji se nalazi u zatvoru radi nečeg što je učinio svom ljubavniku Janu (na kraju romana saznaje se da ga je ubio), a ispovijeda se na seansama sa sudskom vještakinjom. Njegovi monotoni monolozi ultimativno su usredotočeni na erotski odnos s Janom pa tako čitalac saznaje čitavu povijest te veze, ali ništa o Branetovu poslu ili bilo kojim drugim izvanerotskim aktivnostima. Mozetič želi pokazati kako se čitava Branetova egzistencija esencijalno svodi na (homo)erotsko, čija je posljedica destruktivnost koja uključuje i nekoliko ubojstava. Sama ideja o začaranom krugu strastvenih ljubavnika jest naravno kliše, no to je samo po sebi najmanji problem romana. Ono po čemu je on toliko iritantan nije dakako sama uspostava osnovne situacije na klišeiziranim temeljima, nego uporno ustrajavanje u odabranom klišeu garnirano petparačkim stilom i patetičnim, stereotipnim mudrolijama tipa »ljubav je u njegovim ustima zvučala kao psovka«. Lik vještakinje (koja će pod utjecajem razgovora s Branetom ubiti svog muža!?) zadužen je pak za ćpoetske« interpolacije, diskurs za koji se ponekad odlučuje i Brane, a na čiju kreativnu razinu ne treba trošiti riječi.

Egzistencija pubertetlije

Temeljna je ideja Mozetičeva romana ona o nihilističkoj i destruktivnoj prirodi ljudske egzistencije, ili barem egzistencije likova kojima se on bavi. Posve legitimno stajalište dakako, uostalom vrijednih umjetničkih i filozofskih djela s takvim osjećanjem egzistencije ne nedostaje. Međutim, u Mozetičevoj se interpretaciji egzistencijalna beznadost i ništavnost pretvaraju u patetično pubertetsko prenemaganje o kojem se na sav glas zbori u svakoj drugoj rečenici. Motivi pak seksualnog i izvanseksualnog nasilja, osobito lakonskih ubojstava kojima policija ne samo da ne ulazi u trag, nego ih nitko ni ne registrira, vjerojatno su ponajviše preuzeti iz Ellisova Američkog psiha, dakako posve nevješto, jer Ellis, najsugestivniji suvremeni prikazivač egzistencijalne praznine, toliko je bolji pisac od Mozetiča da ga je, moram priznati, uopće neukusno spominjati zajedno s njim.

Ako nešto imalo valja u Mozetičevu romanu, to je poneki hardcore opis seksualnih zbivanja, no ni tu on, nakon iskustva de Sadea, Millera, Ginsberga, Bukowskog i Ellisa, da spomenem samo autore tzv. ozbiljne književnosti, ne može ponuditi osobite dosege, jer njegovim prizorima nedostaje deskriptivne razrađenosti, a njemu kao autoru prave predanosti.

Jedan je naš kritičar u svojoj recenziji ovog romana »mudro« zaključio da nas Hrvate eto i po pitanju homoseksualne književne obrade — kao tobože i u svemu drugom — Slovenci nadmašuju, jer oni su eto dobili svoj prvi homoseksualni roman, a mi ga još nemamo. Mogu samo poručiti da ne bih dao ni jedan redak Valentova Lunarnog rectuma za tisuće romana kakav je Mozetičev. Jedino opravdanje zašto je on objavljen u Hrvatskoj vidim u obavijesti na pretposljednjoj stranici knjige, iz kojeg je razvidno da su ovaj prijevod financirali sami Slovenci, odnosno njihova Trubarjeva fondacija. Pa ako su to sami htjeli, neka im bude.

Damir Radić