O jeziku, da

O jeziku, da

Uvijek su zanimljive i bit će zanimljive misli Zlatka Crnkovića o jeziku — on je, kako sam veli, dugogodišnji jezični praktičar. Da dodam: kao odličan prevoditelj, on je i važan jezični stvaralac.

U svojem se stupcu u »Vijencu« od 1. lipnja 2000. Crnković dotakao nekih pojava u jeziku koje ga »počesto smetaju« i nekih nepravilnosti »koje su u posljednje vrijeme uzele maha«.

Evo nekoliko mojih uzrubnica — uzrubnih misli.

Zlatku Crnkoviću smeta to što neki pisatelji odabiru pridjeve na -ći: »/k/ao da riječ porazan nije nekim autorima dovoljno snažna pa posežu« za pridjevom poražavajući, »iako je značenje tih dvaju oblika identično«, a »/s/ličan je slučaj sa začudnim i zaprepašćujućim il zapanjujućim«. Zatim daje još nekoliko takvih parova: kompromitirajući (materijal) — kompromitantan, fascinirajući (prizor) — fascinantan, očaravajući — čaroban, bajan. — Značenje pridjeva porazan/porazni i poražavajući i dr. nije posve isto; jednostavno: porazni znači 'koji se odnosi na poraz', poražavajući znači 'koji poražava'.

Sklop za + infinitiv (za očekivati je, za pretpostaviti je, umjesto npr. očekivati je, može se očekivati itd.) u hrvatskim se jezičnim priručnicima osuđuje već poodavno, ali neki govornici i pisatelji to ne znaju, a oni u tekstovima drugih ljudi ne primjećuju odgovarajuće dobre sklopove.

Općoj jezičnoj kulturi pripada to da se futur piše bit ću, imat će (i da se čita /biću/, /imaće/) i da je posve nepravilno ono »biti ću«, »imati će« — no eto, do nekih ljudi jezična kultura ne dopire. I o tome se često piše u hrvatskom jezičnom savjetovanju...

Zaista, mnogo je i kulturnih i »kulturnih« ljudi koji umjesto jer govore (a i pišu) jel. O tom neznanju pisao sam i ja, u Vjesnikovu jezičnom savjetniku (»Vjesnik«, 9. VII. 1994).

Pisalo se i o razlici između drvo-drva i drvo-drveta, npr. u Jezičnom savjetniku MH urednika Slavka Pavešića, iz 1971.

Crnković pita zašto »Hrvati jedini na svijetu uporno pišu kraticu za njemačku marku DEM umjesto DM, kao što pišu i sami Nijemci«. Odgovor je: zbog međunarodnoga bankovnoga poslovanja, u kojemu su takve oznake: dva slova za zemlju, jedno za domaći naziv za novac (u tom je poslovanju kuna HRK). Ali to se tiče samo toga poslovanja, ne i unutarnjega novčanoga prometa. Pa iz toga slijedi jednostavan zaključak. Ako ja prodajem nešto što na sebi ima i cijenu za drugu zemlju, onda ću napisati cijenu onako kako se u toj zemlji piše jer pišem za tamošnjega kupca — npr., na časopisu ću napisati 4,80 DM, 38 öS i sl., a ne »DEM«, »ATS« itd. Pisati »USD« (i govoriti o američkim dolarima tamo gdje je jasno da su to baš ti dolari a ne australski, novozelandski i koji već sve) umjesto $ — zaista je bedasto. — A i o tim se temama pisalo, ja nekoliko puta, također u vezi s pisanjem kn, Kn, kn., Kn. (od četiri slova dobili smo »kratka« dva ili tri...) umjesto onoga prvotnoga K.

Eto, to je nekoliko misli nadopunjujućih za zgodan jezični stupac Zlatka Crnkovića. O jeziku, da.

Alemko Gluhak