O čemu je tu riječ

Alex Garland, Teserakt, preveo Borislav Radaković, Celeber, Zagreb, 2000.

»Radnja se zbiva na Filipinima. I gotovo su svi likovi Filipinci. Ima jedan zapadnjački lik, ali on nestaje nakon prve trećine knjige i pojavljuje se tek na samom kraju. Mene je u toj knjizi zanimalo nekoliko stvari. (...) Moja nova knjiga govori o tome da kada se nekome dogodi nezgoda, ako je netko ubijen ili je nestao, ili zbog toga što je neka veza prekinuta, ili se uopće odigra neka tragedija, onda ne treba tražiti neke nadnaravne razloge. Ljudi smatraju da postoji neki nadnaravni moral, vodeća svijest koja je dovela do toga da se ta stvar dogodi. (...) A nema nadnaravnog poretka, postoji samo znanstveni poredak i nema tu morala koji je s time povezan«, kaže autor o svojoj knjizi u intervjuu koji čitatelj može naći kao dodatak romanu. Precizno i jasno ispričan sadržaj — ipak je autor najbolji poznavatelj vlastita djela i normalno da ga sam može najbolje rastumačiti. No nažalost ni nakon malo pomnijega čitanja nisam našao odgovor na ono najjednostavnije pitanje — o čemu je u ovom romanu zapravo riječ? Teserakt (192 str.) podijeljen je na pet većih (tematski nediferenciranih) i mnogo malih poglavlja, a neka od njih imaju i podnaslove. Riječ je, okvirno govoreći, o fragmentarnoj dramaturgiji, tekstu koji presijecanjem raznih narativnih tehnika i miješanjem različitih priča (iz gledišta svakog lika posebice) tvori teško prohodan tekst u kojem se svaki zahtjev za obrazloženjem postupaka likova te književnih postupaka kojima autor slaže priču na kraju upravo svodi na nemogućnost pričanja priče, te tako čitatelju ostaje tek sadržajni puzzle koji treba sastaviti.

Tako npr. u prvome poglavlju zapadnjak Sean u hotelskoj sobi čeka lokalnog mafijaša, brutalnoga don Pepea, s kojim ima ugovoren sastanak; međutim, dolazi do obračuna na ulicama grada, i Sean umjesto dogovora dobiva metak u prsa. Priča je u linearnom slijedu ispripovijedana iz dva gledišta, što znači i dva pogleda na jedan te isti događaj. Ostala poglavlja opisuju sirotinjsku svakodnevicu, ljubavne probleme ljudi iz predgrađa, lokalne svađe i napetosti u ljepljivim i sparnim filipinskim gradovima. Ovaj roman dakle odlikuje svojevrsna a-temporalna dimenzija, neka vrsta apologije kontingencije — nešto se moglo dogoditi, ali nije; nešto se dogodilo, ali to je samo stvar slučaja, a ne nužnost. Ovakav short-cuts koncept prilično dobro funkcionira u dijelu američke proze (onom popularnom), no Garland je ovdje stvar prilično zakomplicirao. Pomalo pretenciozno zamišljeno, djelo se doimlje kao neuspio spoj intelektualističkog poigravanja s konvencijama socijalno kritičkog romana s jedne te ambijentalno usmjerene proze s druge strane. Naime, ma koliko se čitatelji bunili da je roman previše hermetičan, naporan za čitanje i da zapravo nema nikakvu poentu, argument je sasvim opravdan i čitatelj je ovdje definitivno u pravu. S druge strane, vjerojatno je i samu Garlandu čudno da je nakon super-komercijalnog Žala napisao ovako nešto te još na kraju (u poglavlju 4-3) dodao labuđi pjev svih likova (Sean, Totoy, Alfredo, Rosa, Vincente...), filmskim rječnikom kazano — učinio redateljsku intervenciju vrlo hladno koristeći paralelnu montažu. Efekt očuđenja ovdje nažalost nije upalio — distanciranim i hladnim intelektualističkim pristupom likovima nije skrenuo pozornost na ono do čega mu je bilo stalo — socijalni element, praznovjerje i problem slučajnosti u životnim zbivanjima — nego se ozbiljno poigrao sa živcima čitatelja nagoneći ga da zbog dosade već nakon nekoliko stranica prekine čitanje. Zaludu sva ona uvjeravanja — ovo se samo čini dosadnim, ali kad se malo zamislite nad problemom koincidencije... Umjesto da bude prozna varijanta filipinskih godina opasnog življenja, ovaj je roman zapao u kontemplaciju prije nego što je čitatelju dao šansu da se za nj zainteresira. Kad u intervjuu prigovara hermetičnosti Rushdiejeve literature, dobrim se dijelom to odnosi i na njegovu. Ako je Žal bio sasvim dobro prihvaćen, nova će Garlandova proza čitatelja ipak natjerati da se zapita: o komu ili čemu ovaj roman zapravo govori?

Tonči Valentić