Naslućena Toskana

Gli Italiani di Miroslav Krleža, priredio i preveo Juraj Gracin, izdanje Mauro Baroni, Viareggio-Lucca, 1999.

S pet prevedenih Krležinih knjiga Silvio Ferrari je u osamdesetim godinama nastojao nadoknaditi neke povijesne zaostatke te uklopiti djelo najutjecajnijega hrvatskog pisca (i) u talijansku kulturu. Pokušao je s romanima (Na rubu pameti i Povratak Filipa Latinovicza), s pripovijetkama (Hrvatski bog Mars), s dramom (Gospoda Glembajevi) i s esejistikom (Predgovor »Podravskim motivima«), ali uspjeh je, dakako, bio ograničena dometa. Šesta Krležina knjiga na talijanskome, koja obuhvaća upravo njegove talijanske teme, nema šanse bitnije promijeniti situaciju i označiti širi proboj našega autora, ali je ipak dobrodošla jer će barem u određenim krugovima pomoći razumijevanju Krležina temperamenta, njegovih predilekcija i idiosinkrazija i njegova iznimnoga (enciklopedističkoga) habitusa i (kulturnoga, kultnoga) statusa.

Četrdesetak imena s Apenina

Razumije se da stanovita licentia critica zagrebačkoga barda i žestokoga ideološkog kritičara može smetati inozemnoj recepciji, posebice publici akademsko-pozitivističkog usmjerenja. Uostalom, i sam sam oduvijek imao nemalih rezervi prema odveć žestokim i pristrano negativnim Krležinim sudovima o Rilkeu i Mannu, o Baudelaireu i Dostojevskom. Mogu stoga zamisliti začuđene reakcije nekih čitatelja s druge strane Apenina kad dobiju u ruke knjigu y kojoj nepoznati im autor izrazito autoritativno govori o raznim figurama i pojavama iz talijanske sredine, od kojih su neki pravi duhovni kontinenti (kojima treba posvetiti desetljeća proučavanja), a neki gotovo »svete krave« (kojima se dade jedino herostratski parirati ili pak ponizno vjernički pristupiti). Krležina golema erudicija nije doduše obuhvatila strukovne talijanističke temelje niti je računala na povijesnoumjetničku specijalizaciju, no on se ipak smjelo i odlučno upuštao u razmatranje estetsko-morfoloških komponenti Dantea i Petrarke, Pollaiuola i Uccella.

U nedavno objavljenim, iznimno zanimljivim i neosporno autentičnim Šentijinim razgovorima s Krležom dotaknuto je i pitanje talijanskih motiva i talijanskih afiniteta. Na sugovornikovo nutkanje o eventualnom ukoričavanju fragmenata i eseja iz skupine italica sam pisac uzvratio je više nego rezervirano, no priznao je kako je Italija njegova prva i najveća ljubav. Autor Michelangela Buonarottija i Kristofora Kolumba, Na rubu pameti i niza medicinskih meditacija (mahom posvećenih Vessaliju) ne treba to dodatno dokazivati, no sretan međusobni susret onemogućio je niz povijesnih i političkih razloga, od talijanskoga iredentizma i kroatofobije, s jedne strane, pa do zaziranja od Vatikana i Rima, s druge.

Premda je Krleža, dakle, odbacivao ideju da se njegovi eseji i stajališta o talijanskoj kulturi prevode i »izvoze« u zemlju poticaja (da ne kažemo: podrijetla, božemiprosti, »kao sove u Atenu«) mislim da izdanje »Krležinih Talijana« nije nipošto uzaludno ni promašeno. Dapače, teško bismo uopće našli boljih primjera spisateljske strasti i polemičkoga erosa, stilističke virtuoznosti i idejne žestine (koja ide gotovo do zaslijepljenosti tipa: ako se činjenice ne slažu s interpretacijom, to gore po činjenice). Način na koji naš pisac govori o Brunu i Campanelli, o Jacoponeu i Savanaroli, svjedoči također o njegovoj »hudožničkoj« naravi i heretičkim sklonostima, o ljubavi za individualce na rubu sustava, o simpatiji za osuđivane marginalce, o afinitetima za ponižene i uvrijeđene, uklete i proklete.

Doista, Krležini putovi ne idu proverbijalno pokajnički u Rim, no čini se da vrlo rado i s pokrićem zakreće prema Firenci, prema Toskancima koje je Malaparte ne bez razloga nazvao »prokletima«. Od četrdesetak imena što ih u ovoj knjizi naš pisac obrađuje jamačno bolju polovicu čine autori rođeni u porječju Arna, između Arezza i Luke, Pize i Settignana. Ne čudi nas toliko danteovski ili mikelanđelovski impetus, shvaćamo razumijevanje za Macchiavellija i Leonarda, za Baldovinettija i fra Angelica, ali i poricanje Toskanaca kao što su Papini i Palazzeschi, Piccolomini i sveta Katarina Sijenska kao da je vođeno nekim latentnim prepoznavanjima po sličnoj krvnoj grupi, nekim gotovo obiteljskim razmiricama, svađama oko (duhovnoga) nasljeđa.

Ocrtavanje Krležine fortune

Posebno je zanimljiv slučaj Krležina odnosa prema Giovanniju Papiniju, kojemu posvećuje (nerazmjerno) najdulji tekst. Njegov obračun s firentinskim konvertitom kao da u podtekstu žali za napuštenim mladenačkim militantnim crtama kao što su samoukost i ničeanizam, konfliktnost i negacija svega postojećega — po čemu je rani Papini zapravo Krležin idealni suputnik. Pretencioznost kasnoga Papinija, pisca Posljednjega suda i Đ avla, izgubila je mjeru i ukus, ali nije iznevjerila toskanska (danteskno-mikelanđeloskna) polazišta, dok je sintezni i enciklopedistički Krleža dostojan istih ambicija. Ako se pjesnik Balada rugao Strossmayeru, osnivaču univerzalne galerije slika, da nepismenu seljačku i proletersku masu (muže) hrani »nafarbanom Toskanom« smijemo s malo pretjerivanja kazati kako je sam bio temeljito prožet naslućenom Toskanom.

Inače, knjiga Gli Italiani di Miroslav Krleža izišla je u esejističkoj ediciji Petrolejka, sveučilišnoga izdavača Baronija. Vjeran talijanski prijevod Jurja Gracina slijedi uglavnom tekst iz sarajevske Panorame pogleda, pojava i pojmova, a hrvatski izvornik nalazi se na kraju knjige, čime je slavističkoj publici pružena mogućnost uspoređivanja i dan istrument za dalju obradu. Do objavljivanja je došlo inicijativom višestruko zaslužnoga Giancarla Vigorellija, davnoga Krležina zagovornika na apeninskom poluotoku. Vjerujem da će neki odjeci opravdati napore, jer ni našim susjedima ne može biti svejedno što najugledniji autor s istočnojadranske obale misli o Cavouru i Croceu, o Gentileu i Marinettiju, o d'Annunziju i de Chiricu, o Moraviji i Mussoliniju, o Pucciniju i Rossiniju (da već spominjane još jednom ne inkomodiramo). Neke od invektiva što ih upućuje preko mora razumljive su i višestruko opravdane, kao što su i neki iskazi divljenja i afirmacije iskreni i originalni (posebno tekstovi o Cardanu i Niccolňu Dall'Arca, o Michelangelu i Tassu, a posebno začudno i onaj o Palazzeschiju).

Knjiga je popraćena bibliografskim bilješkama i mjerodavnim pogovorom priređivača. Nastojeći predstaviti kulturni i društveni kontekst Krležina djelovanja Gracin ga tumači u ključu borbe za istinu i pravdu, odnosno obrane smisla i ljepote, pa na taj način uspijeva donekle ublažiti najeklatantnije kontraste i paradokse pisca zaokupljena ponajprije dramatičnom zbiljom, a sasvim udaljena od smirene kontemplacije ili školničke diskusije. Predgovor Mladena Machieda, iz vrlo osobnoga rakursa, ocrtava Krležinu fortunu (ili, bolje, nedostatan odjek) u Italiji, te ukazuje na teškoće, pa i opasnosti i rizike, njegova zakašnjela prezentiranja. Posebno je pertinentna primjedba o baroknosti, otežalosti i hipertrofiji Krležina stila, što — istina — omogućuje usporedbu s Gaddom, ali stavlja na posebnu kušnju prevoditelje i primatelje. Neslučajno je Machiedov tekst uokviren evokacijom Jacobbija, na početku, i Nikole Šopa, na završetku. S te dvije prijateljske uspomene i njegov pristup Krleži dobiva na reljefnosti i životnosti, na uvjerljivosti poštovanja koje je izvan svakoga idolopoklonstva i partijske isključivosti. Krleža zaslužuje biti čitan i priman kao iznimno važan svjedok vremena, kao autentičan pisac, kao misaoni sugovornik i poticajni bastian contrario, a u tu svrhu bi štetila mu svaka odveć formalna počast i konvencionalno iskazivanje pažnje.

Tonko Maroević