Nagrade Matice hrvatske za 2000. godinu

Kako je Matica hrvatske uvijek isticala vrednote i promicala visoki stupanj hrvatske kulture, na svečanosti priređenoj u zgradi Matice na Strossmayerovu trgu u Zagrebu dodijeljene su nagrade Matice hrvatske za 2000. godinu. Četiri dobitnika Matičinih nagrada dokazali su kako nisu uzaludna njezina nastojanja za jačim isticanjem pravih hrvatskih vrijednosti pisane riječi.

Nagradu Matice hrvatske za znanost dobila je povjesničarka Zdenka Janeković — Römer za knjigu Okvir slobode. Nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost dobio je Nikica Petrak za knjigu Razmicanje prašine. Knjiga Iskustvo drugoga autora Ivana J. Boškovića dobitnica je nagrade Matice hrvatske »Antun Gustav Matoš« za esej — književnu kritiku, a najboljim djelom što ga objavljuju mjesne udruge Matice hrvatske proglašena je knjiga Tome Šalića Vinkovački šokački rodovi, kojoj je pripala Matičina nagrada »Ivan Kukuljević Sakcinski«.

Ovogodišnjim dobitnicima nagrade su uručili predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić i Ivo Frangeš, a obrazloženja su pročitali Trpimir Macan, Stjepan Damjanović umjesto Zvonimira Mrkonjića, Tonko Maroević i Ive Mažuran.

Osim skupnih riječi zahvale, Nikica je Petrak prigodno izrecitirao jednu od svojih pjesama starijeg datuma.

Marko Kružić

Obrazloženja

Zdenka Janković Römer: Okvir slobode — Nagrada Matice hrvatske za znanost

Autorica knjige, zaposlena na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu pripadnica je nove generacije povjesničara, koji pokazuju kako s pouzdanjem možemo gledati u budućnost hrvatske povijesne znanosti u temeljitosti istraživanja, vjerodostojnosti rezultata pa i u metodološkim inovacijama.

Nakon prve svoje monografije, Rod i grad. Dubrovačka obitelj od XIII. do XV. st. (Dubrovnik 1994), ponovno je posegnula u dubrovačku povijest, koja je ne samo zanimljivi i znamenit dio hrvatske povijesti, nego i jedna od rjeđih hrvatskih tema koja je zanimala i zanima inozemne povjesničare (pa i one kojih nam nakane nisu prihvatljive).

Okvir slobode jest monografija o vlasti i njezinim nositeljima u Dubrovačkoj Republici u 15. stoljeću, u doba kada je taj grad država oblikovao i ustalio institucije vlasti, učvrstio staleški ustroj i definirao svoj međunarodni položaj.

Autorica je taj proces uhvatila interdisciplinarno u rasponu od političkoga i pravnoga nastojanja, preko znanstvenih i umjetničkih djela do javnih rituala i privatnoga života vlastele, što je dakako nužno za razumijevanje njihove vlasti.

U temeljima su ove monografije temeljito istraživanje goleme izvorne građe, sustavno proučena literatura, domaća i inozemna.

Na njima autorica superiorno, analitično i kritički izvodi svoju interpretaciju, zaokružujući je u sintezu, izvornu, akribičnu, samosvojna stila.

Ova je knjiga nešto novo u hrvatskoj povijesnoj znanosti, u društvu je ponajboljih suvremenih nastojanja ne samo naših povjesničara.

Trpimir Macan

Tomo Šalić: Vinkovački šokački rodovi — Nagrada Matice hrvatske »Ivan Kukuljević Sakcinski« za najbolje djelo što ga objavi mjesna udruga Matice hrvatske

Djelo autora Tome Šalića Vinkovački šokački rodovi plod je dugogodišnjega istraživačkog rada i čini zaokruženu i vrlo zrelu cjelinu. Temelji se na obilju korištenih izvora, a još više terenskim istraživanjima, otimajući gotovo u posljednji čas zaboravu etnografsku i demografsku baštinu Vinkovaca. Uvodno autor objašnjava pojam Šokac, koji nedvojbeno znači Hrvata katolika, dok u sažetom povijesnom pregledu navodi osnovne podatke o Vinkovcima i vinkovačkoj okolici. U vremenskom rasponu od stotinjak godina, jednako tako autor vrlo iscrpno prati ljudske sudbine starih vinkovačkih rodova i njihov način života i običaja, što ujedno čini temeljnu vrijednost njegova djela. Poznavanje zavičajne prošlosti izdiže se tako do znanstvene razine i služi kao pouzdan oslonac u sintetskoj obradi povijesne baštine hrvatskoga naroda u cjelini. Uočavanjem te vrijednosti Odbor je stoga zaključio da se nagrada »Ivan Kukuljević Sakcinski« dodijeli djelu Vinkovački šokački rodovi autora Tome Šalića.

Ive Mažuran

Ivan J. Bošković: Iskustvo drugoga — Nagrada Matice hrvatske »Antun Gustav Matoš« za esej — književnu kritiku

Revnošću i ozbiljnošću praćenja aktualne pripovjedačke i esejističke produkcije Ivan J. Bošković stekao je već nezamjenjivo mjesto na hrvatskoj književnoj sceni. S više nego desetljetnim kontinuitetom svakotjednoga reagiranja u Forumu »Slobodne Dalmacije« svoju kritičarsku vokaciju produbljivao je i opsežnijim tekstovima u časopisima. Dok je u novinskom tisku razvijao brzinu refleksa i neposrednost formulacije, prilozima u periodici njegovao je veću analitičnost postupka ili širinu panoramskog pregleda. Za razliku od niza pratilaca i prikazivača književne produkcije, koji primjenjuju strogu metodologiju i specijalistički instrumentarij, često naglašenije od primjerenoga konkretnog pristupa i određenoga vrijednosnog suda, Ivan J. Bošković pravi je primjer empirijskoga kritika i čitatelja otvorena pluralizmu suvremenih spisateljskih poetika. Njegovi prikazi uvijek imaju jasnu informativnu funkciju i prepoznatljivu aksiološku notu, te su korisni za širu publiku, dobro dolaze specijalistima, pogotovo budućim povjesničarima, a pomažu i autorima da kontekstualiziraju svoju poziciju.

Novom knjigom Iskustvo drugoga (Izdanje MH, Zagreb, 1999) Bošković je zaokružio jednu fazu i jedno područje svojega bavljenja. Ako su u prethodećoj kritičkoj zbirci dominirali problem romana i novele, memoara i autobiografija, u ovoj je knjizi još izrazitija žanrovska raznolikost, što potvrđuje da je riječ o kritičaru goleme znatiželje i široka raspona. A upravo je zbog sustavnosti i motiviranosti, zbog predanosti radu i potpunosti pregleda Ivan J. Bošković dostojan da ponese ugledno priznanje te mu Matičin ocjenjivački odbor za kritičku djelatnost jednoglasno dodjeljuje nagradu »Antun Gustav Matoš«.

Tonko Maroević

Nikica Petrak: Razmicanje paučine — Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost

Ako je iskustvo povijesti u poeziji Nikice Petraka od početka nošenje s povijesnim iluzijama, definirajući svoje najnovije iskustvo »ispadanjem iz povijesti«, pjesnik je prividno priznao svoj poraz. Taj poraz, pomirenje s vremenošću osobnom i epohalnom, omogućilo mu je zaroniti dublje u »gustu gadost trajanja«, suočiti se sa »starošću riječi, glupošću oblika«, što pisanju zadaje samo uvećane obveze prema riječima i oblicima. Mireći se s protjecanjem vremena, ne bojeći se »razmaknuti paučinu« njegovih iluzija, Petrakova je poezija umjela prisebno prihvatiti njegove posljedice, štoviše nedostatke tog procesa pretvoriti u prednosti. Čineći to, knjiga Razmicanje paučine, kao malo koja, vraća dostojanstvo riječi i povjerenju u njezin smisao.

Zvonimir Mrkonjić