Moć kazališne gluposti

Tvrdim (političari bi dodali: odgovorno) da Gordana Vnuk zna vrlo malo i sve manje ne samo o onome što se događa u hrvatskom mainstreamu (njezin izraz) nego i u alternativi, nasilno u nju hoteći ucijepiti neke svoje kaleme, a ne prepoznavajući njezinu autentičnost i osobenost

Kada netko, poput voditeljice Eurokaza Gordane Vnuk, izjavi da hrvatske kazališne pameti »ima naime za sedam do deset dana koliko traje festival«, svatko iole pametan pomislit će kako je to notorna kazališna glupost. Moć isijavanja toga nerijetkoga, a u gđice Vnuk vrlo snažno izražena svojstva, obrnuto je proporcionalno kvaliteti festivala koji je utemeljila i koji vodi, a on je, gotovo po jednodušnoj ocjeni kritičara koji su ga pratili, bio ove godine prilično skroman.

Zbog toga se gđica Vnuk razbacivala ove godine takvim izjavama na sve strane, iz svoje odavno dobro poznate uske, dogmatske i jednostrane kazališne perspektive. Najprije se obrušila na Dubrovački ljetni festival. Rekla je da je to odavno »prelijevanje iz šupljeg u prazno«. Za nju je presudno što u tome prelijevanju »od vremena Dubrovačkih dana mladog teatra u Dubrovniku nije gostovala niti jedna relevantna kazališna skupina koja se bavi suvremenim koncepcijama ambijentalnosti«.

Dubrovačke dane mladog teatra radila je, naravno, Gordana Vnuk. U tom bloku Igara, koji je, konformistički sramotno u sluganstvu establishmentu, opao iz prve u drugu godinu svoga trajanja, da bi se treće posvema rasplinuo, bilo je dobrih predstava, ali i onih koje su svojski prelijevale iz šupljeg u prazno. Premda bi ih trebalo biti više, strana gostovanja nikada nisu bila presudna za stvaralačku napetost i kvalitetu Igara. Presudna je bila vlastita produkcija. Vnukova, naravno, misli da ona slijedi »prastaru reinhardtovsku matricu igranja klasika na mjestima koja se biraju po principu direktne metafore« i da je to vesela rasprodaja »preostalih zrnaca gavelijanske, pa ako hoćete i spaićevske mudrosti«, a ja bih joj mogao navesti niz konceptualnih pomaka koji to opovrgavaju, pa evo samo pet predstava koje su u tome najviše uspjele: Držićeva Hekuba (osobito u obnovi 1991), Euripidove Feničanke, Shakespeareova Mjera za mjeru, Držićeva Tirena, Vodopićeva Tužna Jele.

Te predstave važnije su i ostaju u povijesti ambijentalnoga teatra i hrvatskog glumišta od svih predstava Eurokaza. Gđica Vnuk nije ih vidjela ili neće da ih vidi. Njoj su bjelosvjetska gostovanja važnija od autentičnog kazališta. Zbog toga ona godinama uporno pljuje po velikoj većini ovdašnjih predstava. U našemu glumištu za nju nema pameti, što je zaista mišljenje izvan svake pameti. A od ukupne kazališne produkcije vidi malo i samo ono što je po uskim parametrima i na Eurokazu dokazana razina njezina diskutabilnog ukusa.

Ona svisoka govori o onome što ne poznaje s davno uvriježenih i ideološki ograničenih stajališta o samo jednom mogućem teatru. Za nju sve ostalo je »provincijalno«. Stoga tvrdim (političari bi dodali: odgovorno) da gđica Vnuk zna vrlo malo i sve manje ne samo o onome što se događa u hrvatskom mainstreamu (njezin izraz) nego i u alternativi, nasilno u nju hoteći ucijepiti neke svoje kaleme, a ne prepoznavajući njezinu autentičnost i osobenost. Na primjeru ovogodišnjeg Eurokaza to joj je uostalom argumentirano dokazao Marin Blažević.

Gluplja od hrvatskoga glumišta za Gordanu Vnuk je samo hrvatska kazališna kritika. Ona je vjerojatno jedina direktorica nekog festivala na svijetu koja uporno ratuje s njegovom kritikom. Počelo je to već na prvom Eurokazu kada je s festivala otjerala Petra Brečića, jer nije imao akreditaciju. Malo je Eurokaza prošlo, a da se nije o nekoga očešala. Njezin tobožnji avangardizam pritom je vrlo lukavo pomiješan s najodvratnijom pripuznošću: u jeku najcrnjeg tuđmanizma denuncirala je hrvatsku kritiku da se dodvoravala Beogradu i više pisala o BITEF-u nego o Eurokazu.

Ove godine okomila se na Natašu Govedić. Optužila ju je kao nastavljačicu »ideološke kazališne kritike kojom su suvremeni hrvatski teatar tako lijepo razorili kritičari poput Dalibora Foretića i Maje Grgičević« (tko je to?, op. a.), a potom dodala: »dobro, uz pomoć još nekih veseljaka«. Zaista sam veseo i čast mi je što je Nataša Govedić moja nasljedovateljica. Ne moram se s njome u svemu slagati, ali cijenim što ona (i ne samo ona nego cijeli jedan naraštaj mladih kazališnih kritičara i teatrologa) misli vrlo teoretski fundirano svojom glavom, umjesto bezglavosti kojom je gomilom svakogodišnjih floskula i nebuloza svoj više usmeni (razgovori!) nego napisani teatrološki opus oblikovala Gordana Vnuk. Napišite konačno nešto suvislo i cjelovito, gđice Vnuk! Ili se barem nakratko svrstajte među nas veseljake koji godinama uporno razabiremo žito od kukolja.

I ove godine nastavila je uveseljavati svojim floskulama. Smislila je za neke dovedene predstave da se temelje na »plemenitom diletantizmu«. To je zaista specificirano utemeljena kazališna odrednica. Po njoj je na Eurokaz mogla dovesti Hvarsko pučko kazalište i Kazalište JAK iz Malog Lošinja, koji su zaista plemeniti diletanti u najboljem smislu te riječi, ali to je za ovu finu gospođicu puj kaka! Još dirljivija u neargumentiranosti njezina je obrana rumunjske predstave Kostimi!, o kojoj nisam pročitao nijedno dobro mišljenje, ali njoj je ta predstava »bila apsolutni pobjednik ozbiljno pripremljenog festivala u Bukureštu« i za nju je tamo nemoguće »mjesecima dobiti karte«: po tim kriterijima mogla je na Eurokaz dovesti obilato na našim festivalima nagrađivanu i od publike iznimno primljenu predstavu Alme Mahler, ali ona je očito za nju emanacija hrvatske kazališne gluposti!

Toliko o tobožnjim kriterijima i teatrološkim utemeljenjima Gordane Vnuk. Volio bih znati: napada li ona sličnim izrazima i uvredama englesko i njemačko kazalište i kritiku, dok je radila u Cardiffu i sada kada se priprema za Hamburg. Bilo bi zgodno da tamo kaže kako je neka njezina manifestacija sve što se može vidjeti od njemačke kazališne pameti. Kritičari bi je slistili, a njezini poslodavci vrlo čudno pogledali. Nakon tog pogleda zna se što se slijedi. Ali, ne bojte se. Gđica Vnuk zna vrlo dobro što radi. Ona ima sjajan refleks u tome što će reći volovima koji bespogovorno bulje u njezinu bjelosvjetsku »pamet«, a što Jupitrima o kojima ovisi.

Dalibor Foretić