Misija na Mars

Misija na Mars

Mission to Mars, SAD, 2000, režija Brian De Palma, scenarij Jim i John Thomas te Graham Yost (prema filmskoj priči Thomasovih i Lowella Cannona), fotografija Stephen H. Burum, uloge Gary Sinise, Tim Robbins, Connie Nielsen, Don Cheadle, Jerry O'Connell, Kim Delany

Brian De Palma jedan je od najvećih inovatora u filmskoj povijesti i šire. Dok su se sveučilišni profesori bezuspješno trudili odgonetnuti sve intertekstualne slojeve T. S. Eliotove Puste zemlje, dok je Blaise Cendrars kao najstrožu tajnu skrivao činjenicu da je svoju zbirku pjesama Kodak (Dokumentarni filmovi) ostvario montažom fragmenata njemu omiljena SF-romana svoga zaboravljenog prijatelja Gustava Le Rugea, De Palma je od sredine sedamdesetih nevjerojatnom, upravo postmodernističkom samosviješću, u doba kad je taj termin još bio nepoznanica, počeo otvoreno prepisivati filmove Alfreda Hitchcocka. Dakako, odmah je dočekan na nož kao puki imitator, a shvaćati su ga počeli tek u osamdesetima, u trendovsko vrijeme postmodernističkog buma.

Najoriginalniji postmodernistički eksperimentator i inaugurator razlikovne postmodernističke poetike, De Palma i danas može ostati neshvaćen. Potvrđuje to njegov posljednji film Misija na Mars, koji je hrvatska kritika primila vrlo mlako, a američka sasjekla kao posljednje smeće. Što su zamjerali filmu? Da je derivat raznih drugih filmova, da je sentimentalan, da ima grozno banalne dijaloge, da mu je glazbena pratnja (Ennio Morricone) neprimjerena, da su specijalni efekti na razini videoigrica, da barata ridikuloznom interpretacijom evolucijske teorije... Jesu li to utemeljeni prigovori? Nipošto. Danas apriorno zamjerati filmu etimološku neoriginalnost nije drugo do nevjerojatan anakronizam; kritike na račun sentimentalnosti i banalnosti (kojih uostalom u filmu ima neusporedivo manje nego što njegovi kritičari tvrde) nisu samo nevjerodostojne, nego upravo imbecilne kad dolaze od ljudi koji čitav život gledaju i slave holivudsku produkciju čiji su zaštitni znaci, među ostalim, sentimentalnost i banalnost; Morriconeova pak glazba nadahnuta je i izvanredno umjesna, specijalni efekti sasvim pristojne razine, a tumačilačka infantilnost porijekla života na Zemlji nije (bitno) nižeg ranga negoli temeljne ideje mnogih drugih, uvaženih SF filmova.

Misija na Mars, nadahnut spoj 2001. Odiseje u svemiru, Bezdana, Bliskih susreta treće vrste i Stevensonova Otoka s blagom vrijedna je cjelina što se odlikuje nekim antologijskim sekvencama i prizorima kojima De Palma ponovno demonstrira da nije samo jak konceptualist, nego da posjeduje i iznimno užerežijsko umijeće. Altmanovska uvodna sekvenca piknika režirana je na način koji zasjenjuje slično koncipiranu, razvikanu uvodnu sekvencu Andersonova precijenjena Kralja pornića, scena u kojoj jedan od astronauta raskrvari dlan, a kapljice njegove krvi lebdeći odlaze prema stropu svemirskoga broda čista je poezija, svi prizori s Timom Robbinsom i Connie Nielsen, napose onaj njihova bestežinskog plesa, su briljantni, a vrhunac filma iznimno je potresna sekvenca Robbinsova žrtvovanja za ostatak posade i uzaludan pokušaj Connie Nielsen i ostalih da ga spase, sekvenca koja apsolutno nadmašuje također sjajne istovrsne prizore iz Cameronova Bezdana.

Ukratko, Misija na Mars još je jedan značajan film Briana De Palme iz onog neautorskog dijela njegova opusa (filmovi za koje nije sam pisao scenarij, a koji uvijek pretpostavljaju, u većoj ili manjoj mjeri, njegov najamnički položaj), znatno bolji od recimo razvikanih Nedodirljivih na kojima je surađivao s Davidom Mametom. Nedvojbeno riječ je o jednom od vrhunaca ovogodišnjeg domaćeg kinorepertoara.

Damir Radić