Medvjed in fabula

Miro Gavran, Mali neobični ljudi, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.

Pred nama je drugo dopunjeno izdanje zbirke pripovijedaka Mire Gavrana, objavljene 1989. godine pod naslovom Mali neobični ljudi.

Kad neki pisac u doba opće izdavačke suše objavi drugi put svoju knjigu, uz takav se fenomen silom inercije odmah vežu određena pitanja, potencijalni čitatelj u toj brojci 2 traži pokazatelje dobra proznog štiva. Takvi pokazatelji strše iz ovih neobičnih priča poput udica. Na nama je da zagrizemo.

Pripovijetke su svrstane u tri poglavlja podnaslovljena Četiri različite pripovijetke, Obiteljske priče i Nove priče. Nove priče uistinu su nešto novo, one su ono dopunjeno u ovoj zbirci. Tu pripadaju Spašavanje medvjeda i U zagrljaju rijeke. Samo dvije, ali sasvim dovoljne za ustanovljavanje inovacija u Gavranovoj tematskoj preokupaciji. Da je Gavran kojim slučajem zbirku zaokružio Spašavanjem medvjeda, bio bi to logičan završetak »preglednoga« prikaza povijesti Hrvata, koji je najposlušniji bolesnik Trpimir tako lijepo započeo u prvoj priči. No, Gavran nije ovim dopunjenim izdanjem htio završiti nekakvu globalnu priču, on nam je pomoću tih (sada devet) pripovijetki jednostavno želio proširiti spektar neobičnih životnih iskustava, koja su niti vodilje kroz njegov poetički vrt. Svaku od priča mogli bismo nazvati lokalnom, budući da je po svojoj neobičnosti miljama daleko od stvarnih životnih priča, a ipak se savršeno uklapa u nešto što nazivamo vrtlogom života koji nezaustavljivo melje baš te sićušne i na neki način posebne jedinke.

Likovi Gavranovih pripovijetki u ispovjednoj nam formi pokušavaju približiti svoj svijet. No, kakvi su zapravo svjetovi tih junaka? Kakav bi bio svijet pacijenta u umobolnici ili starca od sto četiri godine koji živi od pisama upućenih ženi koja ga je ostavila prije pedeset godina? To je svijet likova koji, u nemogućnosti da paralelno slijede povijest velikih junaka, kreiraju okomite međuprostore i okomito međuvrijeme.

Sve su se te sudbine zbile u međuvremenu, koje postoji i ne postoji, ovisno o perspektivi promatranja. Iz naše perspektive, to međuvrijeme malih ljudi jednako je stvarno kao i velika povijest velikih ljudi. I to je ono što čitatelj nalazi u ovim pripovijetkama: svoju malu, naizgled običnu (a ipak tako neobičnu) povijest u priči, nasuprot velikoj i važnoj povijesti reprezentativnih junaka. Ti marginalni tipovi dio su snažnoga bmla života, koje i bez njih može sasvim uredno otkucavati. No, njima je Gavran dao glavnu riječ. Oni sastavljaju svoje bilježnice u koje velika povijest upisuje uspone i padove. Ta bilježnica je, kako u pogovoru ističe Milovan Tatarin, zaštitni znak Gavranova književna rada. Gavran voli formu ispovjedne proze, dnevnika, pisma. Za jezik njegovih priča karakteristične su jednostavne rečenice, koje slijede tijek misli i nalikuju onima iz svakodnevnoga govora. Te rečenice stavlja u usta senilnih staraca, poluluđaka, jednojajčanih blizanaca i ljudi koji pate od amnezije. Priča Moj dobri otac, u kojoj dječak u želji da udovolji očevim hirovima postaje — književnik, razlikuje se od ostalih, jer dječak piše stilom usmenih narodnih pjesama, basmi i bajki, smiješno i obilno se služeći arhaizmima i imperfektima. U skladu s jezikom i formom, većina priča ispripovijedana je u prvom licu.

Četiri različite pripovijetke (Najposlušniji bolesnik Trpimir, Pobjeda, Tomislav napušta Zagreb i Fosil) specifične su po likovima (Trpimir i stari Nikola) ili fabuli (vječnoj borbi u kojoj je jedini cilj pobijediti sama sebe).

Obiteljske priče (Moj dobri otac, Braća i Vratio sam se) razlikuju se od ostalih po svojoj kratkoći, fragmentarnosti. One su vješto izgrađena skica iz koje u zgusnutu obliku izbija sva ironija postojanja, skica univerzalnoga čovjeka koji je negdje na tom putu izgubio sebe i sad se traži na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme i, što je najvažnije — u pogrešnim ljudima.

Od Novih priča jedna je — najnovija, nadahnuta stvarnim događajem. Vezana je uz izvještaje britanske televizije o akciji spašavanja medvjeda u ratom zahvaćenoj Bosni 1993. Jedan isječak, jedna stvarna pričica u ovom začudnom mozaiku dovoljna je da usporedimo mjerilo života malih i velikih ljudi. Za ovu priču autor je dobio nagradu »Večernjeg lista« za kratku priču.

Posljednja u ovoj knjizi je priča U zagrljaju rijeke napisana 1999. godine za međunarodnu umjetničku akciju Pax Danubiana, kojom će se uskoro označiti smjena milenija. Toplina ove priče nadilazi posljednju stranicu i širi se poput rijeke u srca čitatelja. Možda je to zbog još jednoga kratkog pisma, zbog još jedne ispovijedi, zbog pjesme o vodi ili pak zbog poruke koja je nedvosmisleno upućena svima.

Čuvajte se knjiga, u njima je nesreća. Ja sam ih godinama čitao, nažalost, pa sad znam da nikad nikomu nisu dobro donijele. Od njih se postaje slabiji, pametniji, nesretniji, tvrdi Gavran kroz usta svoga lika.

Ali, udice su bačene. Jedno je sigurno: nijedan mali čitatelj, unatoč nesreći skrivenoj iza ovih korica, neće ostati prikraćen za neponovljiv užitak čitanja prije nego što proguta ono što mu je ironična sudbina u ovim pričama namijenila.

Nives Mikelić