Marulijanska glazbena zavjera

Marulijanska glazbena zavjera

Četrnaestoga srpnja, u splitskom HNK bit će praizvedena Paraćeva opera Judita, kojom se svečano otvara 46. festivalska sezona Splitskog ljeta

Hrvatski skladatelj Frano Parać posljednjih je dana vrlo tražen sugovornik. U petak, 14. srpnja, u splitskom HNK bit će praizvedena njegova opera Judita, kojom se svečano otvara 46. festivalska sezona Splitskog ljeta. Svečanosti prethodi veliki vatromet na legendarnoj Pjaci, a izvedba se izravno prenosi na programima Hrvatskog radija i televizije. Praizvedbu Judite prate i dvije velike obljetnice, proslava 1700. godišnjice grada Splita i 550 godina rođenja hrvatskoga pjesnika i latinista Marka Marulića, prema čijem je istoimenom glasovitom epu (Libar Marka Marula Splićanina, u kom se uzdarži istoria svete udovice Judit u versih hrvacki složena: kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk Izraelski od velike pogibili) nastala opera. Iako nije riječ o mediteranskoj uroti, cijeli suradnički tim, skupa s autorom, vezan je uz Split. Frano Parać napisao je libreto u suradnji a Tonkom Maroevićem i Marinom Carićem, a uz intendanticu Mani Gotovac u ostvarenju Judite koja je kao zamisao stara više od deset godina, sudjeluju dirigent Nikša Bareza, redatelj Petar Selem, scenograf Matko Trebotić te veliki operni ansambl splitskoga HNK.

Muzikalnost Marulićevih riječi

»Ideja o glazbenom uprizorenju Judite rođena je još u doba intendanture Ivice Restovića i mišljena je upravo za ovo kazalište. S Marinom Carićem, tadašnjim direktorom drame (svojedobno postavio Marulićevu Juditu na Pjaci; Tonko Maroević adaptirao je mnoge dijelove, op. p.) surađivao sam u više predstava. Kad je Carić postavljao Krležinu Golgotu, za koju sam također radio scensku glazbu, imao sam priliku prvi put raditi sa zborom splitske Opere, aktivnim sudionikom predstave koji me tada zadivio snagom izraza i muzikalnošću. Ponovno smo se susreli 1993. u prigodi praizvedbe moje skladbe Missa Maruliana za sopran, bariton, mješoviti zbor i orkestar, opet na sceni HNK Split. Dirigent je bio Pavle Dešpalj. Sve to vrijeme ideju o pisanju Judite nikada nisam napustio, a konkretna realizacija krenula je s narudžbom Grada Splita, odnosno Odbora koji je pripremao proslavu 1700 godina grada Splita«, kaže skladatelj, podsjećajući se na probleme koje je postavio Marulićev tekst. »Sve skicirane glazbene ideje zapinjale su zbog nedostatka libreta i otvarale vječno pitanje što dolazi prije, glazba ili riječ. U početku sam pomišljao na izvorni hrvatski tekst prema libretu Tonka Maroevića, a Marin Carić tada nam je mnogo pomogao u građenju dramaturgije, na čemu sam im obojici vrlo zahvalan. Potom sam dvojio oko izbora modernoga hrvatskog jezika obojena Marulićevom rečenicom, ali sam odustao jer me je Marulić, pojam za svakoga Mediteranca, već prije očarao, posebno kad sam radio djelo Missa Maruliana. Nisu me tako privukle simetričnost i konstrukcija njegova stiha koliko muzikalnost same riječi i vrlo zanimljivi naglasci. Kad ih spojite sa zvukom i dovedete u međusobne metričke odnose, rezultat je posebno uvjerljiv«.

Trema prije praizvedbe

Kako je pravi rad na operi (intenzivno je trajao posljednje četiri godine) tražio nužne korekcije, tako su se ideje mijenjale do potpunog razrješenja tekstualne i glazbene cjeline Judite. Frano Parać iskreno odgovora da je mnogo toga završilo u košu kao dio stvarateljske tajne, kao što iskreno priznaje da osjeća veliku tremu prije splitske praizvedbe. Veličina ansambla (solisti, veliki zbor i orkestar, plesni ansambl) ostala je nepromijenjena od sama početka, ne samo zbog mogućnosti koje se time otvaraju skladatelju, nego i zbog splitskih umjetnika kojima je djelo namijenjeno. Kako je, dakle, tekla prilagodba izvornika, koji autor naziva Marulićevom pričom ispričanom pomoću Marulića?

»Čitajući Juditu i odlučujući se za konačnu fizionomiju opere podijeljene u dva čina i sedam slika, tražio sam u izvorniku dijelove potrebne za određene slike, ali je sudar s epikom Marulićeva jezika stvorio stanovite probleme. Njegov dvostruko rimovani čakavski stih za mene je bio otežavajući element, sam po sebi prelijep, koji ipak nisam mogao poštivati u cijelosti. Pri tome sam imao osobitu pomoć u Tonku Maroeviću, koji je, pored toga, dopisao pojedine scene u duhu i stihu Marulićevu, a sve u funkciji libreta čija je najveća vrijednost upravo u ljepoti majstorova stiha. Priča je sama po sebi vrlo jednostavna — oduzimajući život vojskovođi Olofernu, bogata i lijepa udovica Judita spašava vlastiti narod i rodnu Betuliju od asirske vojske. Korak po korak došao sam do odgovarajućeg predloška po mjeri cijele zamisli. Najgore je razdoblje traženje glazbenog materijala. Još na početku ove godine mislio sam da neću uspjeti završiti, a to je muka poznata svakom skladatelju. Moj cilj nije bio stvoriti dramaturški razgranat tekst i u tom smislu on sigurno nije tipičan. U cjelini je riječ o, recimo, plošnom scenskom zbivanju, unutar kojega postoje slike i ispričani dijelovi teksta, zbog čega očekujemo poteškoće u radu redatelja Petra Selema s rješenjem prizora takozvanih velikih brojeva sa zborom, dvostrukim tumačem uloga asirske vojske i puka Betulije. Masovne scene uvijek je najteže organizirati i dovesti ih u međusobno logične odnose. Pri tome govorim o pojedinostima redateljskoga zahvata, a nikako o njegovoj koncepciji.«

Pobjeda nad grijehom

Frano Parać pripada autorskoj skupini nesklonoj izravnu sudjelovanju u glazbenom ili scenskom oblikovanju svojih djela. Splitskim pripremama pridružio se nekoliko dana prije svečane izvedbe. Razlog je dvojak, a Parać ga objašnjava stajalištem kako skladatelj po završetku posla treba ustupiti mjesto interpretima jer njegova prisutnost može i smetati, a s druge strane svjestan je da praizvedba nosi visoki stupanj napetosti, kada skladatelj postaje osoba koja može bitno pridonijeti razrješenju nekih situacija. Autorska strepnja nad pokusima kao prvom sudaru s vlastitim notama pripada umjetnikovu intimnom doživljaju djela kao svojevrsnoga javnog dobra. U improviziranoj glazbenoj slušaonici priređenoj za Tonka Maroevića i novinara postaje jasniji i impresivniji opseg partiture, veličina uloge ne samo orkestra nego i zbora te istaknutih solističkih uloga. Na pitanje o arijama, kao emotivnim vrhuncima Judite, njezin autor odgovara suzdržano. Naime, konvencionalni pojam operne arije nije blizak načinu Paraćeva oblikovanja materijala određenog lika, odnosno njegova monologa, gdje je glazbena faktura bliža tonalitetu i samim tim emotivnija. »Arije u partituri moraju imati svoje mjesto, opera bez njih ne može funkcionirati, one su jednostavno važan trenutak u eksponiranju emotivnih stanja glavnih junaka, ali arija, kako je ja vidim, nije mjesto paradnoga vrhunca pjevača solista.« Pravi odgovor, s potpuno neočekivanim glazbenim rješenjem daje središnja scena s kulminacijom prizora kad Judita (Neli Manuilenko, dramski sopran) upućuje dramatičnu molitvu (Bože, stvori milost meni, pokrip rabu tvoju, strah mi vas odnemi ŠodnesiĆ, dvigni ruku moju) pred završni udarac omamljenom vojskovođi Olofernu (Neven Belamarić, bariton). Kako je skladatelj doživio glavnu junakinju? »Moja Judita je Marulićeva Judita. Ona je hrabra žena, oličenje svih ljudskih moralnih vrijednosti i od različitih povijesnih doživljavanja njezinog lika, kao prefiguracije Bogorodice koja satire sotonu, uzora ljepote koja nadvladava porok, najbliže mi je tumačenje izraz pobjede nad grijehom. Njezina je žrtva potrebna i pozitivna«.

Kontrola nad detaljem

Na pitanje s kojim je drugim umjetničkim izrazom moguće usporediti operu kao najsloženiju glazbenu vrstu, Frano Parać odgovara spominjući primjer pokojnoga slikara Vjekoslava Paraća, koji ga je davno, na drugi način, također uputio prema Juditi. »Tada sam bio relativno mlad, a on pun iskustva. Pitao me koliko imam godina i zaključio kako moram početi misliti na velike stvari, 'jer poslije nećeš imati force'. Svojim životnim djelom smatrao je freske koje je radio za župnu crkvu na Klisu. Naime, opera iziskuje golem trud i koncentraciju. Nije bilo jednostavno napisati, na primjer simfoniju ili spomenutu Missa Maruliana, ali opera je neugodna jer uključuje niz drugih parametara koji nisu isključivo glazbene naravi, a ravnopravni su glazbi. U procesu stvaranja držite ih na okupu samo imaginacijom. U svakoj mojoj partituri nadasve mi je važan detalj, a imati ga pod kontrolom u cjelini kakva je opera nije bilo jednostavno (partitura Judite broji gotovo četiri stotine stranica, op. p.). Pored toga, nastojao sam je doživjeti kroz prizmu današnjega vremena i zadržati je u koordinatama podnošljive percepcije. Paralela mi je bio najpopularniji medijski oblik, film, s uobičajenim trajanjem od sat i pol ili nešto više. Mislim da nam je ta količina vremena upisana u podsvijest i kad sam počinjao pisati znao sam da buduća Judita ne smije trajati dulje od prosječno duga filma. Ta želja nije bila i imperativ. Bez prisile, prilagodbe ili mijenjanja, na koncu je ispalo upravo tako.«

Praizvedba u kazalištu

Svečanost otvaranja Splitskoga ljeta dosad je uvijek bila vezana uz otvoreni prostor. Praizvedba u kazalištu otklon je od te tradicije. »Moram reći kako uopće nisam razmišljao o otvorenoj sceni. Svi dotadašnji dogovori bili su isključivo vezani uz kazalište, odnosno uz datum proslave svetoga Dujma, 6. svibnja, ali zbog određenih problema HNK u Splitu, na prijedlog intendantice Mani Gotovac, praizvedba je predviđena za otvaranje festivala, i to na otvorenom. Ideju sam podupro, jer sam je smatrao ostvarivom, ali je maestro Bareza bio mišljenja da djelu treba stvoriti optimalne uvjete i tako je prihvaćen prijedlog praizvedbe na sceni splitskoga HNK. Otvoreni prostor nosi određene rizike, a izvedbe u matičnoj kući najbolje će pokazati snagu Judite u budućnosti«.

Neobičan splet životnih okolnosti povezao je Franu Paraća s njegovim ocem, skladateljem Ivom Paraćem. Splitski majstor doživio je praizvedbu svoje opere Adelova pjesma u Zagrebu (1941), a sin u Splitu. Dočekali su je po prilici u istoj životnoj dobi, Ivo u pedeset prvoj, a Frano u pedeset drugoj godini. Na opernom repertoaru splitskoga HNK ponovno će se naći neki Parać nakon stanke od punih četrdeset i šest godina.

Razgovarala Sanja Raca