Margina kao utočište slobode

Margina kao utočište slobode

Branko Maleš, Male ljubavi, Naklada MD, Zagreb, 2000.

Već se na samome početku ovoga književnokritičkoga prikaza može bez ikakvih dvojbi iznijeti ocjena kako su Male ljubavi mala knjiga koja se jako voli!

Naime, ova zbirka minijaturnih urbano-fenomenoloških eseja (kako ju je žanrovski spretno okrstio autor i još nekoliko relevantnih imena naše književnokritičke recepcije) već od duhovite naslovnice Borisa Maleševića, pa do posljednje stranice, na kojoj je (nimalo slučajno!) crtež debeloga mačka protiv nesretne ljubavi, zrači šarmom koju bi autor u duhu svoga doživljavanja svijeta zacijelo nazvao pozitivnom, bijelom energijom.

Na kraju krajeva, u takvo zračenje i ove Malešove knjige vjerojatno nije sumnjao nitko tko imalo poznaje autora.

Branko Maleš je i Male ljubavi ispisao s autorske pozicije koju je dosljedno zauzimao u prethodnim naslovima svoga žanrovski raznolikoga opusa: odlučivši se isključivo za margine kao jedno od posljednjih mjesta intelektualne slobode u uvjetima nužne ideološke totalizacije svakoga diskursa (ali i u društvu sveopće političke manipulacije!), ovaj pisac inzistira na sizifovskim praksama dosezanja Drugoga, postižući pri tome nepretencioznošću, paradoksalno, mnogo više nego što bi se očekivalo.

Premda mjestimično piše naglašenim stilom infantilizma što očuđuje ili pak gusto niže skokovite asocijacije koje je teško pratiti i dosegnuti im poentu, Malešovu gipku i lucidnu esejističku misao nipošto ne treba podcjenjivati kao nekakvo samozapetljano meandriranje ili nesuvislo pisanje lijevom rukom, posebice zbog činjenice da Maleš iz svojih naizgled inferiornih pozicija decentraliziranoga subjekta, fragmentirane misli i nekoherentnoga pisma ispisuje i te kako uvjerljivu, a na kraju, čini se, i uspješnu potragu za Životom.

Pišući o ljubavi i užicima kao što su debljina, travarica, kafić Lea, puse, cure iz periferijskih bircuza, lovor, gljive i još mnogo toga drugoga, ovaj nam autor kreativnim fenomenološkim dešifriranjem naizgled nevažnih sitnica (koje, zapravo, podupiru normalnost naše egzistencijalne svakodnevice) nudi knjižicu mira, prirodnosti, humanosti i topline, odnosno ljubavi i Života koji donekle ipak uspijevaju prevladati svoju diskurzivnu konstruiranost i dirnuti čitatelja kao Emocija.

Uostalom, Maleš tematizira slabe točke iz mitologije naše svakodnevice prema kojoj se odnosimo sa sve većim sentimentom jer su u (po)ratnoj krizi našega društva i najbanalnije sitnice nekad prezirane normalnosti građanskoga življenja — od normalnoga ručka pa do međuljudskih odnosa ili samo običnoga hodanja gradom — postale stresno mjesto sve paklenije egzistencije. No, Maleša se zapravo i ne tiče hoće li bilo koji čitatelj osjetiti nostalgiju za ležernijim vremenima koja smo ispunjavali ispijanjem piva i travarice, te beskonačnim brbljanjima i neambicioznim cjelodnevnim sjedenjima jer se ionako odlučio ići svojim putom — u šumu, izabravši alternativni modus življenja u svemu što se svojim više ili manje osviještenim statusom rubnosti odupire centrifugalnim silama centralizirajućega subjekta kojemu je moć temeljni princip i neutaživi apetit. Uvidjevši da je većina društva dragocjene egzistencije histerično posvetila promišljanju velikih nacionalnih i povijesnih tema, dakle potpuno ideologiziranim pričama, Maleš u Malim ljubavima prepoznaje normalnu građansku svakodnevicu kao nešto što se premjestilo u posve marginalizirani prostor i time se otvorilo kao mjesto slobodnijih perspektiva. No, u tome nije našao samo novi prostor za uživanje povlastica ruba, nego je neke potpuno potisnute sitnice prepoznao i reafirmirao kao pojave gotovo ezoteričnoga karaktera, a tu je Maleš, dakako, na svome terenu.

Razumljivo, teško je u svega dvije do tri kartice ukazati na sve slojeve Malešove esejističke proizvodnje s obzirom na to da je riječ o eruditu koji se na mnoge originalne načine nadahnjuje saznanjima i metodama (post)strukturalističke antropologije, pri tome redovito uspijevajući iz suvremenoga urbanoga reljefa isčitati temeljna načela simboličkoga i praarhajskoga. No, Branko Maleš se i ovom zbirkom tekstova potvrdio kao vrstan esejist snažnoga i razigranoga, ali i osjetljivoga intelekta, čak do te mjere da bi ga se moglo slikovito predstavljati kao sangviničnu verziju Bele Hamvasa ili kao filantropsku opoziciju Daliboru Cvitanu.

Evocirajući na ponajboljim mjestima kvalitete koje su svojedobno demonstrirali i ova dva vrsna majstora eseja, Maleš ovom knjižicom unosi vedro osvježenje u književnost koja u svojoj karakterističnoj sklonosti velikim temama i mesijanskim ulogama ponajčešće prevari čitatelja placebom ideološke naravi.

Igor Gajin