Vijenac 166

Margine

Između dva kuka

Mama voli BEZ cenzure

Ciklus do hateveovske cenzure problematičnih filmova može se vidjeti u Mami, Preradovićeva 18

Između dva kuka

Mama voli BEZ cenzure

Ciklus do hateveovske cenzure problematičnih filmova može se vidjeti u Mami, Preradovićeva 18

Ciklus filmova pod nazivom Censored, Banned & Forbidden (even 3-minute clips can kill !!!), urednika Željka Luketića, koji je otpočeo s prikazivanjem 4. srpnja, a ubuduće će se događati svakog utorka, osim za ljetne pauze (20. srpnja-20. kolovoza), u net caffeu Mama zanimljiv je iz, barem, dva razloga. Prvi je razlog, svakako, sâm naslov ciklusa, koji teško da neće zagolicati maštu potencijalnog gledatelja. Upućenijima će odmah biti jasno da je riječ o tzv. kult filmovima, koje se opet uže definira kao trash i camp filmove. Riječ je, naime, o filmovima specifične estetike, koji obiluju bizarnim scenama nasilja, sadomazohizma, brutalnog seksa i drugih »nastranosti«.

Drugi je razlog vezan uz sljedeću situaciju: budući da se takvim filmovima na HTV-u u emisiji Zvjezdana prašina, a prije u Fatamorgani bavio spomenuti Željko Luketić unutar rubrike »Kult film«, svoj začin priči oko projekcije Censored, Banned & Forbidden dali su i meštri HTV-ove kuhinje. Navodno je hrvatskoj katedrali duha, široj javnosti poznatoj kao HRT, valjda u svrhu opravdanja naslova katedrala duha, palo na um kako bi bilo humano i pametno kada bi svoje cijenjeno gledateljstvo poštedjela morbidne estetike takvih filmova.

»Prilog o filmu Nekromantik (r: Jorg Buttgereit, Njemačka 1987), koji smo prvi prikazali u Mami u početku je bio odobren, ali poslije je skinut zbog nekrofilije« — kaže Željko Luketić. Pod objašnjenjem koje je bilo otprilike takvo da se u novoj televizijskoj upravi raspravljalo o količini nasilja na malim ekranima, te da ga treba smanjiti, Luketiću je, zbog jedne otpiljene ruke, zabranjen i cijeli prilog o filmu Bloodsucking Freaks — The Incredibile Torture Show (r: Joel M. Reed, SAD, 1976). Iz tako sročena obrazloženja stječe se dojam da bardovi hrvatskoga televizijskog novinarstva toliko skrbe za mentalno zdravlje svojega plahog gledateljstva, pa su eto, od silne brige za to zdravlje morali posegnuti za cenzurom.

No, Luketić tvrdi da je njemu, »na neki način bilo rečeno da su zapravo posrijedi politički razlozi, jer se u kontekstu aktualnih promjena na HRT-u sadašnji urednici boje za vlastite pozicije, pa ih ne žele ničim ugroziti«. Prema njegovu mišljenju takvi su urednici odlučili preventivno djelovati (u prijevodu: autocenzurirati), na način da u potpunosti ili samo djelomično cenzuriraju stvari koje bi mogle zasmetati nekoj instanci političke moći.

Nakon takvih intervencija moglo se očekivati da će sljedeći korak predanih cenzora biti otkazivanje suradnje s Luketićem, no, desilo se posve suprotno, Luketiću je ponuđena dalja suradnja, ali pod uvjetom da njegove priloge prethodno odobri određena komisija. Po svemu sudeći, ta bi komisija trebala ocijeniti i/ili odrediti koliko su nasilja, seksa i ostalih nastranosti gledatelji u stanju primiti s malih ekrana, a da pritom sačuvaju zdrav razum i želudac. Budući da nije mogao/želio pristati na takve uvjete, Luketić je prekinuo suradnju s Hrvatskom televizijom. Na kraju bi priče urednicima-cenzorima s Hrvatske televizije trebalo biti jasno da takvim paternalističkim ponašanjem, s jedne strane, vrijeđaju gledateljstvo, a s druge mu strane uskraćuju pravo na informaciju i o takvu filmskom žanru. Isto tako bi im trebalo biti jasno da svaki dovoljno pametan i obrazovan gledatelj može sam odrediti prag vlastite tolerancije te sukladno tome odlučiti što (ne) želi gledati. Jer hrpa otpiljenih glava i sličnih prizora u takvim je filmovima toliko loša i pretjerana da u konačnici ne može biti ništa doli smiješna, a samim time i bezazlena. Cenzura, međutim, nikako nije bezazlena, i teško da će pridonijeti transformaciji HTV-a u famoznu javnu televiziju.

Ivana Erceg

Vijenac 166

166 - 13. srpnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak